Logičnije ne može

Filozofirajući za život, jedna ponavljajuća okolnost me ne prestaje fascinirati. Koliko truda i energije pojedini filozofi ulažu u dokazivanje kako im logika ne treba, što, znate li mrvu logike, predstavlja sasvim lijep paradoks – dokazivati kako je sustav napravljen primarno za dokazivanje, nepotreban za dokazivanje upravo vašeg stava.

Čuju se razni argumenti, pa bih se pozabavio s nekolicinom.

  • To je matematika, a ona s filozofijom nema previše veze.” Ovo je pogrešno koliko može biti. Ne samo da je Platon podigao matematiku na razinu gotovo religije (OK, malo je “posudio” od Pitagorejaca), nego je upravo razvoj matematike omogućio razvoj tehike i nastanak novovjekovne civilizacije. Sjetite se analitičke geometrije i tri ortogonalna pravca koja je povukao Descartes – prevođenjem geometrijskih problema u aritmetičke napokon je postalo moguće rješavanje kompleksnih tehničkih zadataka. S Leibnizom i Newtonom i nastankom diferencijalnog računa napravljen je temelja za mnoštvo stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo.
  • Filozofija se bavi duhom i do filozofskih spoznaja dolazi samospoznajom duha.” O introspekciji i Kantovoj ideji kako je to put za otkrivanje zakona spoznaje može se napisati puno problematičnih stvari. No, kako god došli do nekog broja spoznaja, i dalje postoji mogućnost njihove nekonzistentnosti, a iz nje slijedi bilo što. Filozofski sustav iz kojeg slijedi bilo što i nije baš nešto. Drugi je problem što je ovakvo razmišljanje tipično za tzv. magijsko mišljenje koje se ravna po dva načela: dodiru i sličnosti. Ako se dva objekta dodirnu, onda prenose svojstva s jednog na drugog; a ako su dva objekta slična, onda imaju i slična svojstva. Po prvom pravilu funkcioniraju aukcijske kuće – zarađuju novac prodajući stvari koje su pripadale slavnim osobama, pa tom linijom razmišljanja, i vrijede više. Drugo pravilo je na djelu kada oklijevate pojesti čokoladnog pauka (osam nogu, okrugli zadak, četiri para očiju), ali su čokolada srca simpatičan poklon za Valentinovo.
  • Logika nema uzvišenost metafizičkog promišljanja.” – ovo je slobodnije semantičko sažimanje raznolikih budalaština iz struke. Budalaština iz jednostavnih razloga: i) metafizičko promišljanje je logički ispravno ili nije (ne želim ulaziti uopće u priču što bi to trebalo biti; razumijem to kao mišljenje vodootporno na pogrešku); ii) počinjena je i pogreška spoznajno-etičkog paralelizma, tj. teza kako određeni oblici mišljenja više vrijede od drugih, pa se, onda, i njihovi zaključci tretiraju također kao vrjedniji; iii) pretpostavka kako postoji oblik mišljenja koji prethodi logički ispravnom, što bi značilo da je metafizika – logika; iv) dokazivati tezu mimo logike znači tvrditi kako postoje drugi kriteriji ispravnog mišljenja onih koji se mogu dokazati, što znači ništa drugo nego pozivanje na vlastiti autoritet, a to je onda čisti dogmatizam, a ne filozofija. Možda i narcisoidnost.
  • Koja korist od učenja formula?” Ovo je možda najsuvisliji argument vezan uz logiku koji sam čuo. Nažalost, dobar dio nastave logike se svede, u gorem slučaju, na bubanje tradicionalne logike, a u boljem na rješavanje zadataka iz matematičke logike. Na koncu, za studente je glavna svrha logike da je – polože. Znanje logike neophodni je alat za analizu argumenta – koliko god dobro “zvučao”, logički je moguće riječ o ispraznom nizu iskaza. Prevođenje iz objektnog u formalni jezik vjerojatno je najteža lekcija logike i posvećuje mu se kriminalno malo vremena (ako uopće). Razumijevanje znanstvene metodologije, statističkog zaključivanja, programskih jezika, i ništa manje važno, stjecanje discipline u zaključivanju su teško dostižni bez edukacije u formalizmu.
  • Znam misliti.” Pogrešno – možete misliti, ali to ne znači da i znate. Dapače, date li ljudima jednostavne premise poput “Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek.” praktički će svatko zaključiti kako je Sokrat smrtan. Ali ako se malo zaigramo negacijama, pa ponudimo da “Sokrat nije čovjek” neće biti istina ono što većina zaključuje “Sokrat nije smrtan”, već da o Sokratovoj smrtnosti ne možemo ništa znati sa sigurnošću. A to je tek jedna formula. Istraživanja iz kognitivne psihologije pokazuju kako smo loši u rješavanju zadataka u objektnom jeziku, čak i ako smo učili logiku, osim ako ih ne rješavamo kao formule.
  • Zlatko Šporer "Uh, ta matematika"

    Zlatko Šporer “Uh, ta matematika”

    Mrzim matematiku.” Reda radi, ovo je teza koju najčešće susrećem, ali je najrjeđe čujem. Razmislite malo, nastavu iz matematike slušate gotovo isti broj godina koliko i iz materinjeg jezika; to bi trebalo značiti koliko je poznavanje matematike važno. Nažalost, uglavnom se matematiku podučava kao svrhu samoj sebi, rijetko kada kroz prenošenje oduševljenja koje imate kada prepoznate u prirodi matematičku pravilnost. A sva daljnja nastava iz prirodoslovlja i tehnike je nemoguća bez dobrog matematičkog temelja. Dobar početak za razbijanje straha je knjiga Zlatka Šporera “Uh, ta matematika” s ilustracijama Nedjeljka Dragića. Iako pisana u popularnom formatu za mlađi uzrast, nalazim kako sasvim lijepo može poslužiti kao uvod i u nastavu filozofije matematike, posebice dio o Russellovom paradoksu. Jedna od dražih mi knjiga u osobnoj biblioteci.
    Knjiga postoji i u digitalnom formatu i slobodna je za preuzimanje na http://www.digitalne-knjige.com/sporer2.php. Više o profesoru Šporeru možete saznati na https://sites.google.com/site/sporerzlatko/