RHSS 2013

U četvrtak, 5. rujna održao sam izlaganje na konferenciji Rethinking Humanities and Social Sciences na temu nasilja prema osobama s invaliditetom. Nastojao sam prikazati metodološki okvir analize nasilja iz filozofske i psihoterapijske perspektive, te u takvom okviru prikazati nespecifičnost takvog nasilja, kao i perspektivu empatije za sve učesnike u traumi.

RHSS sesija

RHSS 2013; image copyright RHSS conference

 

Kratki uvod u izlaganje i prezentacije su u nastavku…

 

Interdisciplinary approach to violence against persons with disability: philosophical analysis of the gestalt psychotherapy

This is an attempt to provide insight into interdisciplinary inquiry of philosophy and psychotherapy. So let us begin with some traumatic example. There is a mathematical theorem claiming that for every finite set of points exists an unfinite set of curves that contains them. Jules Henry Poincare pointed out the importance of this theorem for our understaning of science and scientific explanation. In plain English, any set of data may be explained by infinite number of theories. Poincare’s answer to this problem was conventionalism: metatheory that claim that the most basic terms of science are defined by conventions, and are not unquestionable reflections of the reality.

There are several starting points I’d like to point at:
(1) Philosophy is to be understood as conceptual engineering (Simon Blackburn). Meaning that philosopher’s job is to set inquiry toward semantic webs, understanding and enhancing them, not to gaze into some metaphysical reality and seek The Truth.
(2) Psychologism – assumption that social phaenomena are not sui generis, but they may be reduced into psychological terms. This does not imply we do not need sociology or anthropology nor we are to be content with some form of psychohistory but we are to develop explanatory models where psychological laws entails social ones.
(3) Two way transfer between psychotherapy and philosophy. We are to establish conceptual transfer and understand how are psychology affecting philosophy and vice versa.
(4) Mapping violence against persons with disabilities using gestalt psychotherapy.

Nevaljani

Sljedeći tekst je objavljen na http://sajt.com.hr/naslovnica/gost-kolumnist-dr-sc-josip-ciric/ ljubaznošću Petre Kupsjak.

Stupanj civiliziranosti društva mjeri se i odnosom prema slabijima – društva koja čuju samo bogate i moćne, grcaju u samovolji silnika. Postoji izreka: “Nemoćne se ne tolerira, nego ignorira.” Položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj se, srećom sve više pomiče s pozicije ignoriranja k povećanoj toleranciji. Ekonomska kriza sigurno ne pomaže, no društveni procesi pokazuju konstantan pomak: od osnivanja Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom do prijedloga Osiguravanja minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja za studente s invaliditetom u RH.

Biti student s invaliditetom (SSI) također postaje sve uređenije područje života. Donedavno jedva da je postojalo nekoliko dokumenata koji su izrijekom spominjali SSI, ali zahvaljujući radu Studentskih savjetovalištâ i uvođenjem Ureda za SSI na hrvatskim sveučilištima, te distribucijom Priručnika SSI i pokretanjem kolegija Vršnjačka potpora SSI stvari su nepovratno krenule na bolje.

Što uopće znači biti invalid u svakodnevnom i akademskom životu? Znači isto što i ne biti invalid, samo što trošite više vremena i energije na mnoge detalje koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Utoliko je žalosno promašen pokušaj političke korektnosti da se pojam “invalid” (tj. nevaljani) zamijeni neutralnijim “osoba s posebnim potrebama”. To je naziv primjenjiviji na kleptomane ili egzibicioniste, jer mi invalidi imamo potpuno iste potrebe kao ostatak populacije, razlikujemo se po načinima kako ih zadovoljavamo: stepenice mogu postati frustrirajuća prepreka, odlazak na WC nalikovati utrci s preponama, korištenje pribora za jelo ili škara nastranim iskustvom, a nabavka ispitne literature na brajici ponekad podsjeća na potragu za Solomonovim rudnicima.

Invaliditet je i spoznajna pozicija – čini vas svjesnijim vlastitih ograničenja i potrebe za njihovim nadilaženjem, čini vas osjetljivijim za patnju; čini vas borcem i prisiljava da držite glavu iznad samosažaljenja; čini jarko uočljivim brojna iskrivljenja stvarnosti koja društvo brižno uzgaja. Kao invalid naučite metodom vlastite kože što je socijalna konstrukcija zbilje (što znači “normalno”?), koliko stereotipovi (npr. “lijepo je dobro”) i magijsko mišljenje (zakoni sličnosti i dodira) oblikuju stvarnost, koliko suptilno nasilje može biti i koliko vrijedi kada vas prepoznaju kakvim doista jeste.

Akademska zajednica, barem u teoriji, trebala bi biti progresivni segment društva i ukazivati na nedosljednosti i sporove u njemu ništa manje nego vlastitim primjerom pokazivati što se može promijeniti. Biti drugačiji je spoznajno važno – znanstvena metodologija zahtijeva pristup maksimalnom varijabilitetu proučavane pojave; drugačivost je i ideološki konstrukt i indikator socijalne osjetljivosti, ona je upozorenje do kuda dosežu etike koje izgledaju savršeno na papiru; ona je zvonce na uzbunu koliko straha opstaje u nama. Utoliko ne iznenađuje nastanak studija o invalidnosti (disability studies) i sve veći interes koji pobuđuju posljednjih dvadesetak godina.

Biti drugačiji, ma koji kriterij koristili (invaliditet, rod, religiju, naciju) znači ostati mimo utapanja u gomili. Biti drugačiji, u konačnici, znači biti svoj.