Tajnik s posebnim potrebama?

Kako prenosi index.hr,, državni tajnik u MZOS, Matko Glunčić je u razgovoru na N1 televiziji dao izrazito neukusnu izjavu kojom implicira da je dio razloga loših rezultata hrvatskih učenika na PISA testu jer su sudjelovala “djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine”.

Iz teksta se može prepoznati nekoliko teza:
(1) ove godine je rezultat iz čitalačke pismenosti veći nego prošle
(2) naši rezultati su u “rangu SAD-a i Izraela, koji su znanstveno mnogi ispred nas”
(3) u prirodoslovlju su rezultati lošiji nego prije 9 godina
(4) rezultate moramo uzeti s malom sumnjom
(5) paradoks kako u hrvatskim školama imamo dvije trećine odlikaša i vrlo
dobrih, a zatim na međunarodnim istraživanjima Hrvatska postiže
ispodprosječne rezultate
(6) “U ove rezultate ulaze prosječni rezultati. Ne uzimamo samo najbolje”
(7) “U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja
ne dođu na nastavu.”
(8) “Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne
manjine.”
(9) fraza ‘djeca s posebnim potrebama’
(10) “Preveliki je pritisak roditelja, onda profesori dijele te ocijene”

Moji komentari i prigovori tezama:

>(1) ovo je dobra vijest, samo treba vidjeti je li rast unutar statističke pogreške ili veći

>(2) PISA mjeri stanje u populaciji, znanstvena razvijenost izvjesne države predstavlja sustav upravljanja i produkcije s najboljima u znanosti, pa utoliko govorimo o neusporedivim mjerama

>(3) ovo je zabrinjavajuće, tim više što se toliko priča o potrebi povećanja udjela STEM predmeta u obrazovanju

>(4) Zašto? Uvijek kada postoji metodološki prigovor potrebno je navesti argumente. Načelo znanstvene rasprave je sila argumenata, inače se prepirka svodi na politikanstvo

>(5) paradoks je izvrsni indikator kako je sustav obrazovanja u ozbiljnom problemu – rezultati koje producira (visok broj četvorki i petica u ocjenama) nije potvrđen u usporedbi s drugim populacijama (PISA test). Riječ je o testu koji očito nije dovoljno osjetljiv (tj. pristran je)

>(6) Temeljno metodološko načelo u statistici, kada se radi o uzorkovanju normalne distribucije je osigurati maksimalni varijabilitet mjerenog svojstva i minimalizirati varijabilitet svih ostalih, tj. kontrola u eksperimentalnom nacrtu. Gospodin Glunčić je znanstvenik i ovo načelo mu mora biti jako dobro poznati. Tvrditi kako je trebalo reducirati uzorak (tj. učiniti ga pristranim) je kršenje metodologije, na što niti jedan znanstvenik nema pravo.

>(7) Bez dokaza ova tvrdnja ne vrijedi ništa. OK, gledali smo seriju “Žica” i cijela sezona je posvećena upravo birokratskom uništavanju školstva koje se temelji na umjetnom postizanju visokih rezultata na SAT (School Aptitude Test) kako bi škole osigurale dovoljno sredstava iz proračuna. Slično se može prigovoriti i sustavu znanosti u kojem sve više postaje važno knjižiti tekstove (“publish or perish” načelo) nego koliko novih spoznaja ti tekstovi donose. IgNobel nagrada je izvrsna indikacija takve politike. Ali i dalje nismo čuli nikakve dokaze za tvrdnju kako smo mi igrali pošteno i loše se plasirali, a drugi su varali i prošli bolje.

>(8) Ovo je pokušaj argumentacije za (7), ali je promašen i metodološki i politički. Kako je gospodin i na političkoj funkciji, dvije greške u jednoj rečenici držim posebnim postignućem.

>(9) Fraza ‘djeca s posebnim potrebama’ je debilizam političke korektnosti za koji imam vrlo nisku toleranciju. Ako se mislilo na djecu s teškoćama u razvoju, onda se moglo tako i reći. Riječ je o djeci koja imaju uobičajene potrebe (kao i osobe s invaliditetom), ali drugačije načine kako ih zadovoljiti.
Anegdota s jedne edukacije za nastavnike o radu sa studentima s invaliditetom. Navodim gornji argument i spominjem kako u kategoriju ‘osobe s posebnim potrebama’ prije spadaju kleptomani nego invalidi. U raspravi nakon radionice jedan kolega komentira kako sam “dobro rekao ono za političare kao ‘osobe s posebnim potrebama’”. Nisam, ali sviđa mi se kako razmišljate.

>(10) Isto kao (4) i (7) – potrebno je navesti argumente, dokazati konkretnim postupcima. Ovako ispada kao su nastavnici i roditelji krivi zbog pristranosti sustava (vidi (5)), a gdje je tu odgovornost ustanove kojoj je primarna zadaća upravo učinkovita organizacija tog sustava (upravljanje i osiguravanje resursa).

I šećer, poslovično, dolazi na kraju. Kada je uvidio grešku, gosp. Glučnić se pokušao ispraviti s ”Nisam tako mislio, nego mi uzimamo sve zajedno unutra…”
Unconscious is bitch!

Mak u zapučku

 Kao u šahu, stajati sa strane ponekad znači bolje vidjeti što se zbiva na ploči. Povremeno se zaprepastim u koliko shizofrenom društvu živim. Kao cjeloživotni invalid, imao sam prilike iskusiti na vlastitoj koži empatijske dosege okoline, od čiste dobronamjernosti i predanosti pojedinaca, do bešćutnosti institucija i ljudi kojih ih predstavljaju. Okidač su mi dva nedavna događaja: potresni govor jedne prosvjednice u Vukovaru i žamor komentara koji je nadomjestio zadovoljštinu koju su očekivale obitelji poginulih vatrogasaca.

Društvo smo poput njihala, možemo postići nevjerojatnu solidarnost, kao u slučaju male Nore, i pokazati priličnu besćutnost, kao u toliko situacija kada se država pokaže maćehom. Pogodilo me obraćanje jedne prosvjednice u Vukovaru. Tresući se govorila je o groznom mučenju prije nego su joj pogubili muža i svoju je traumu prepoznala u prepucavanju političara o ćirilici. Potresao me i nedostatak obzira prema obiteljima poginulih vatrogasaca, koji su napokon očekivali zatvaranje najgore epizode u životu. Bez obzira na sudski pravorijek, izostalo je ono najvažnije – prilika da nastave sa životom, prilika da se ne moraju iznova svakoga dana vraćati gubitku koji su iskusili i pitati se “Zašto?” Viđamo ljude koji su prošli kroz traumu i koje politika i mediji razvlače kao tijesto pokušajući izvući još neko sitno zrno koristi u danu. Što će biti sutra, nije njihova briga.

Jedna stvar koju sam naučio u edukaciji iz psihoterapije je važnost zatvaranja gestalta. Iskustvo može biti traumatično, ali kada se zatvori, kada se postigne iskustvo svrhovitosti, onda ono može biti ishodište nastavka života, tada postaje polazište za rast. Tek tada vrijedi Nietzscheova “Što me ne ubije, čini me jačim.” I to nije puka dosjetka, to je temeljna istina: preživjeti znači nastaviti dalje, ostati na mjestu traume puko je odbrojavanje do kraja.

Zato me rastužuje kada pogledam zemlju u kojoj živim, koliko puta se propušta prilika da se iskoprcamo iz bola. Nemate li mrežu potpore (obitelj, prijatelji, zajednica, religija) ostaje vam držati glavu iznad vode kako najbolje umijete. Umjesto sućuti i pomoći, iskusiti ćete samoću i manipulaciju, osjećati ćete nemoć i bol i, kako to obično biva, uteći im u bijes. A bijesan, očajan čovjek je savršeni materijal za manipulaciju. Osvrnem se oko sebe i ostanem zaprepašten kako se ne propušta prilika iskoristiti i odbaciti čovjeka, gore nego komad zahrđalog alata.

Grozite se slobodno na ovo što ću reći: sretan sam što sam invalid! To što sam preživio “doktoricu”, što sam pola života proveo na fizijatriji, imam neke neobične traume i moram hvatati zaostatke u svakodnevnim stvarima, naučilo me biti borac, biti svoj i ne hajati odveć što drugi misle o meni. Ironično, tjelesno ograničenje mi je oslobodilo duh i zaprepašten sam koliko je ljudi oko mene zdrava tijela i uma zarobljena u strahovima, gnjevu, odanosti grupi…


Jedna epizoda s puta u Edinburgh mi je dodatno osvijestila gdje živim. Slučajno smo čekali na polazak autobusa kada je sat pokazao malo preko 11 sati. Primijetio sam užurbanost i skupinu ljudi u parku do nas i shvatio da obilježavaju Memorial Day – sjećanje na poginule britanske vojnike od Velikog rata na ovamo. Bilo je gotovo nadrealno promatrati kako se u malom parku pored spomenika Sir Walteru Scottu okupila grupica veterana i obitelji, svaki sa makom na zapučku, položila vijence, tiho odala počast slavnim mrtvima i zatim se, kao da se ništa nije desilo, lagano razišla i nastavila za svakodnevnim obavezama. Izgledalo je poput zalaska Sunca, niste li motrili upravo tih par trenutaka, nepovratno je nestalo. Navečer sam gledao prilog u vijestima BBC-a – niti jedan političar, uključujući premijera i ministre nije prozborio ni riječ, samo su u tišini odali počast.

A naši vrli zastupnici drznuli su se tako jednom pred grobovima branitelja prepirati tko ima više prava zastupati ih. Bilo je mučno vidjeti kako se jedan od članova obitelji jedva suzdržava i poziva ih da pokažu bar mrvicu dostojanstva. Sve uredno pred TV kamerama. I u pravilnim razmacima razvlačimo kosti ‘naših’ i ‘njihovih’ silom ih dijeleći ih na nevine žrtve i one koji su smrt zaslužili i ranije. Zemlja u kojoj se ne poštuje slabe ni one koji se više nikada neće moći braniti sve više postaje zemlja koje se stidim. Na zastavu trebamo staviti narcis, ništa nas bolje ne opisuje.

Još čuvam onaj papirnati mak iz Edinburgha.

RHSS 2013

U četvrtak, 5. rujna održao sam izlaganje na konferenciji Rethinking Humanities and Social Sciences na temu nasilja prema osobama s invaliditetom. Nastojao sam prikazati metodološki okvir analize nasilja iz filozofske i psihoterapijske perspektive, te u takvom okviru prikazati nespecifičnost takvog nasilja, kao i perspektivu empatije za sve učesnike u traumi.

RHSS sesija

RHSS 2013; image copyright RHSS conference

 

Kratki uvod u izlaganje i prezentacije su u nastavku…

 

Interdisciplinary approach to violence against persons with disability: philosophical analysis of the gestalt psychotherapy

This is an attempt to provide insight into interdisciplinary inquiry of philosophy and psychotherapy. So let us begin with some traumatic example. There is a mathematical theorem claiming that for every finite set of points exists an unfinite set of curves that contains them. Jules Henry Poincare pointed out the importance of this theorem for our understaning of science and scientific explanation. In plain English, any set of data may be explained by infinite number of theories. Poincare’s answer to this problem was conventionalism: metatheory that claim that the most basic terms of science are defined by conventions, and are not unquestionable reflections of the reality.

There are several starting points I’d like to point at:
(1) Philosophy is to be understood as conceptual engineering (Simon Blackburn). Meaning that philosopher’s job is to set inquiry toward semantic webs, understanding and enhancing them, not to gaze into some metaphysical reality and seek The Truth.
(2) Psychologism – assumption that social phaenomena are not sui generis, but they may be reduced into psychological terms. This does not imply we do not need sociology or anthropology nor we are to be content with some form of psychohistory but we are to develop explanatory models where psychological laws entails social ones.
(3) Two way transfer between psychotherapy and philosophy. We are to establish conceptual transfer and understand how are psychology affecting philosophy and vice versa.
(4) Mapping violence against persons with disabilities using gestalt psychotherapy.

Hvala što ste nam ustupili mjesto

Užasno me živcira zagrebocentričnost! Ispada kako sve što postoji u Hrvatskoj svoju premijeru imalo u Zagrebu, kako je ostatak zemlje gotovo pa niz sela u kojima su tek nedavno otkrili toplu vodu i struju. Kad se počeprka po povijesti Zadra, shvatite da je to mjesto gdje su 1806. tiskane prve novine na hrvatskom jeziku – Kraglski Dalmatin; 1536. napisane su Zoranićeve “Planine”; prvi medicinski fakultet tu je djelovao od 1809. do 1811., deset godina kasnije utemeljena je prva medicinska škola za primalje, 1847. obavljena je prva operacija uz narkozu eterom, samo pet mjeseci nakon prve takve operacije u Bostonu; 1868. utemeljeno je najstarije hrvatsko Liječničko društvo, a deset godina kasnije, 1878. utemeljena je prva organizacija Crvenog križa. Prva javna električna rasvjeta postavljena je na Silvestrovo 1894., gotovo punih trinaest godina prije Zagreba. Još dalje u povijest, 1396. osnovano je prvo sveučilište, prvi i jedini hrvatski grad koji su razorili križari – 1202.; prvi posjet pape – Aleksandar III. u 1177. I onda još imaju nerv krivo datirati prvi gay pride u Zagreb, tri godine nakon eksperimentalnog uspjeha u Zadru!

Počelo je, kako i priliči, posve nevezano. Denis je nakon operacije očiju i kratkotrajnog poboljšanja, u potpunosti izgubio vid. Prvi i najgori šok prebrodio je uz Ivicu i, koliko mogu reći s distance, Ivica je odradio veličanstven posao, prebrodio vlastiti strah i bio uz prijatelja kad je to najviše trebao. Po povratku u Zadar cijela ekipa je vidno bila u šoku. Pazilo se što će se reći, kao da bi spomenom nekih riječi morali priznati što se desilo. Sjećam se koliko me taj hod po jajima živcirao i krenuo sam aktivnije biti uz Denisa. Do tog trenutka smo bili društvo, od tada smo postali prijatelji. Ne znam je li bila riječ o identifikaciji – jedan invalid nema potrebe muljati drugoga tko je ili je bila samo kreativna adaptacija na bijes, ali upalilo je – Denis se počeo izvlačiti iz depresije, izlaziti na koncerte i grabiti život koliko god mu teško bilo.

U kolovozu 1999., otprilike mjesec dana nakon operacije krenuli smo na veselu operu “Gospodarica služavka” u samostan sv. Frane. Trebalo nam je pristojnih tridesetak minuta pješačenja za rutu. Kako Denis još nije dobio ni bijeli štap ni psa vodiča, filozofski vodič je konačno mogao poslužiti svrsi. U laganom hodu smo čavrljali o koječemu, dok nismo stigli do mosta. Kolovoz u Zadru sinonim je za puzanje kroz gužvu, pogotovo po Poluotoku. Na Branimiru mi je nešto bilo čudno, nisam mogao uprijeti prstom. Kad smo napravili nekoliko koraka po mostu, shvatio sam što nije u redu – nas se dva nismo uklapali. Od kako smo došli na Branimirovu obalu pa dok mi se nije upalila lampica, oko nas se stvorio balon od kojih metar, metar i pol i poslušno nas slijedio svaki korak. Jednostavno, Denis me držao za mišicu i to je bilo dovoljno za sablažnjive asocijacije. Kažem, držao za mišicu, dakle njegovi prsti drže moju nadlakticu (triceps, da budem precizan). Nikakvo držanje za ruke, ruka ispod ruke ili slično – sve po propisu kako se pomaže slijepoj osobi.

Kad sam mu opisao što vidim, prasnuli smo u smijeh. Nadobudni studenti psihologije, kakvi smo tada bili, odlučili smo testirati hipotezu – đir do kraja Kalelarge. Nisam ljubitelj ljetnih gužvi u gradu i preferiram kretanje okolnim kalama, ali ovoga puta vrijedilo je otrpiti neugodu u ime znanosti. I balon nas je sasvim uredno pratio: od Branimira, preko mosta do Trga i onda sve do Gospe od Zdravlja. Denis je primijetio promjenu i u zvučnoj kulisi – tipični žamor po kafićima se lagano stišavao. Odstojanje se nije mijenjao ispred Lovre ni Centrala, možda se nešto suzilo oko štandova na Kalelargi, ali to je odokativna procjena. I svo to vrijeme niti jedan jedini komentar, niti jedna ružna riječ.

I da, koncert je bio izvrstan.

Doktorancije

Ove godine sam se ipak sabrao i prijavio za sistematski pregled. S obzirom na bolnička iskustva i opće obožavanje koje imam prema liječnicima, očekivao sam lijepu količinu otpora. Kada je konačno stigla potvrda termina, ostatak dana sam lijepo poslao k Vragu, šetkao po stanu i pokušao ne iskočiti iz vlastite kože. Jutarnje vađenje krvi je prošlo začuđujuće dosadno – kada sam ugledao niz poznatih i zabrinutih lica, zabrinutost je netragom isparila. S jedne strane, imao sam daleko gore bolničke priče od bilo koga u prostoriji (proguglajte dubinsku elektromiografiju ako imate želudac), a s druge nisam htio pasti u očima znanaca.

Dva dana kasnije odlazak u Opću bolnicu i nastavak pretraga. Opet nervoza i želja za bijegom, sada puno manja. Duboko sam udahnuo i zakoračio u krug bolnice, ne bi li me nakon par koraka uhvatila posve druga emocija – čuđenje. Sve je bilo poznato, ali ovoga puta nekako drugačije. Onda mi je sinulo – sve je manje i ima više svjetla. Kada sam dolazio na fizijatriju, park ispred zgrade je imao više stabala i bio neuređeniji pa sam se sjećao tog dijela kao, ne nužno sjenovitog, više tajanstvenog i mračnog. Zgrada je sada dograđena i ne vidi se stari ulaz, ali ipak sjećao sam je se kao znatno veće. To što sam imao tridesetak godina manje vjerojatno igra ulogu. Taj bolnički krug mi je kao djetetu izgledao ogromno i prilično prijeteće – prijeći s jednog kraja na drugi činilo se kao velika udaljenost. Sada je to gotovo tek par koraka, napravljeni su novi nogostupi, sagrađene nove zgrade, uređen parkić i izgleda kao sasvim pristojna bolnica, nimalo nalik mističnom i prijetećem mjestu gdje sam proveo dobar komad djetinjstva.

S pozitivne strane, imao sam najbolju pretragu u životu. Po prvi puta sam samo trebao leći, staviti ruke pod glavu i nitko me nije probadao ni lomio. OK, liječnica me dva-tri puta pričepila, ali s obzirom koliko je zgodna dopustio bi joj to još koji put.

 

U usporedbi s fizijatrijom na Brodarici, ovdje nije bilo jasne emocije koju vezujem uz mjesto – bila je to obaveza kojoj nisam poznavao alternativu, velike zgrade i dječja mašta je popunila sjene užasima svakodnevice. Na Brodarici je druga priča; tamo sam krenuo s nekih 11-12 godina i kada sam se po prvi puta vratio (nakon rata, dva faksa – u totalu sedam godina) osjećao sam se kao da sam u bakinoj kući. Nije to bio dom, ali tu sam proveo puno vremena i osjećao se kao najbliža zamjena.

Nevaljani

Sljedeći tekst je objavljen na http://sajt.com.hr/naslovnica/gost-kolumnist-dr-sc-josip-ciric/ ljubaznošću Petre Kupsjak.

Stupanj civiliziranosti društva mjeri se i odnosom prema slabijima – društva koja čuju samo bogate i moćne, grcaju u samovolji silnika. Postoji izreka: “Nemoćne se ne tolerira, nego ignorira.” Položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj se, srećom sve više pomiče s pozicije ignoriranja k povećanoj toleranciji. Ekonomska kriza sigurno ne pomaže, no društveni procesi pokazuju konstantan pomak: od osnivanja Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom do prijedloga Osiguravanja minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja za studente s invaliditetom u RH.

Biti student s invaliditetom (SSI) također postaje sve uređenije područje života. Donedavno jedva da je postojalo nekoliko dokumenata koji su izrijekom spominjali SSI, ali zahvaljujući radu Studentskih savjetovalištâ i uvođenjem Ureda za SSI na hrvatskim sveučilištima, te distribucijom Priručnika SSI i pokretanjem kolegija Vršnjačka potpora SSI stvari su nepovratno krenule na bolje.

Što uopće znači biti invalid u svakodnevnom i akademskom životu? Znači isto što i ne biti invalid, samo što trošite više vremena i energije na mnoge detalje koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Utoliko je žalosno promašen pokušaj političke korektnosti da se pojam “invalid” (tj. nevaljani) zamijeni neutralnijim “osoba s posebnim potrebama”. To je naziv primjenjiviji na kleptomane ili egzibicioniste, jer mi invalidi imamo potpuno iste potrebe kao ostatak populacije, razlikujemo se po načinima kako ih zadovoljavamo: stepenice mogu postati frustrirajuća prepreka, odlazak na WC nalikovati utrci s preponama, korištenje pribora za jelo ili škara nastranim iskustvom, a nabavka ispitne literature na brajici ponekad podsjeća na potragu za Solomonovim rudnicima.

Invaliditet je i spoznajna pozicija – čini vas svjesnijim vlastitih ograničenja i potrebe za njihovim nadilaženjem, čini vas osjetljivijim za patnju; čini vas borcem i prisiljava da držite glavu iznad samosažaljenja; čini jarko uočljivim brojna iskrivljenja stvarnosti koja društvo brižno uzgaja. Kao invalid naučite metodom vlastite kože što je socijalna konstrukcija zbilje (što znači “normalno”?), koliko stereotipovi (npr. “lijepo je dobro”) i magijsko mišljenje (zakoni sličnosti i dodira) oblikuju stvarnost, koliko suptilno nasilje može biti i koliko vrijedi kada vas prepoznaju kakvim doista jeste.

Akademska zajednica, barem u teoriji, trebala bi biti progresivni segment društva i ukazivati na nedosljednosti i sporove u njemu ništa manje nego vlastitim primjerom pokazivati što se može promijeniti. Biti drugačiji je spoznajno važno – znanstvena metodologija zahtijeva pristup maksimalnom varijabilitetu proučavane pojave; drugačivost je i ideološki konstrukt i indikator socijalne osjetljivosti, ona je upozorenje do kuda dosežu etike koje izgledaju savršeno na papiru; ona je zvonce na uzbunu koliko straha opstaje u nama. Utoliko ne iznenađuje nastanak studija o invalidnosti (disability studies) i sve veći interes koji pobuđuju posljednjih dvadesetak godina.

Biti drugačiji, ma koji kriterij koristili (invaliditet, rod, religiju, naciju) znači ostati mimo utapanja u gomili. Biti drugačiji, u konačnici, znači biti svoj.