Stranac

U onih par trenutaka godišnje kad nisam u pogonu s poslom i kroničnim bolovima pa se stignem malo osvrnuti, skužim koliko sam stranac. Ne stranac u zemljopisnom smislu, niti stranac u kulturi, više onako, kao osmi putnik.
Od kolovoza 1973. do veljače 1991., od svakog ponedjeljka do petka rutina je bila ista – vježbe, elektrostimulacija, još vježbi. Ponekad bi se, raznovrsnosti radi, ubacio i parafin, a s pubertetom su stigle nove vježbe – za kralježnicu. S 19 i pol godina fizijatrije, tek godinu dana (od 39. rođendana) mogu opravdano reći da sam nešto manje od pola života proveo u bolnici i da svakim novim danom povećavam vodstvo. Kada se sve stavi na jednu hrpu, to iskustvo je zastrašujuće – toga sam postao svjetan tek kroz edukaciju iz gestalt-psihoterapije. Nešto kao kad ti znanac kojeg dugo nisi vidio primijeti kako si se udebljao ili se više smiješ… ti, pak, svakoga jutra gledaš isto lice u ogledalu i te sićušne promjene pretvore se u Zenonovo zrno prosa. Tek kad ih se skupi dovoljan broj uočiš da se nešto desilo.
Utoliko sam stranac – od početka su prognoze liječnika bile suzdržane, prvo je bilo upitno hoću li biti živ, pa je li u pitanju mentalna retardacija, pa koliko ću se ikada moći oporaviti. Da roditelji nisu bili tvrdoglavi (upornost je preblaga riječ) i žrtvovali toliko vremena i živaca… ne znam, strah me i misliti o alternativi. Stranac sam jer mi to okolina od malih nogu stavlja do znanja; nitko to nikada nije izrekao, ali drugačijim izgledom izazivam čuđenje (a nisam pjesnik u svijetu). Stranac sam jer sam rasturao matematiku, a nogometne vrućice su mi oduvijek predstavljale nepoznanicu. Stranac sam jer sam znao za obavezu prije nego sam ušetao u školu i ništa manje nisam stranac jer sam oduvijek bio svoj, nikada utopljen u žamoru grupe. Pomalo sam stranac zato što sam bio maturalni ispit iz fizijatrije i što me nimalo ne uzbuđuju žene odjevene u medicinske sestre. Znam da je nepoopularno priznati, ali stranac sam i stoga što mi je hrvatstvo strano i stoga što sam iz generacije maturanata u školi jedini bio u Zboru narodne garde.
Stranac sam utoliko što sam Josip i ne znam kužite li koliko je to dobro. Svaki dan je pomalo safari, svaka odluka je moja i kad mi dosadi grintati mogu otputovati dalje, jer kamo god otišao biti ću što i ovdje – Josip.