Život svakog čovjeka vrijedan je TV serije

Parafraza Polsterove knjige možda je najbolji kratki komentar hrvatske adaptacije izraelske franšize o iskustvu psihoterapije. Do sada je doživjela dvadesetak adaptacija, najpoznatija je ona u produkciji kuće HBO, a nama su najbliže adaptacije slovenska i srpska.

Anamneza

U seriji susrećemo, u dnevnom ritmu, psihoterapeuta Tomislava i njegove klijente: Ninu, Jakova, Saru, bračni par Jozu i Ivanu, a petak je rezerviran za superviziju kod Ane. Iz tjedan u tjedan se razvija složeni odnos terapeuta i klijenta, razotkriva dubina ozlijeda koju nosi svaki sudionik drame i uviđamo koliko je psihoterapijski odnos složen, dvosmjeran i ljudski.

Filmske stereotipove o psihoterapiji ovdje nećete naći: Tomislav (Elvis Bošnjak) nema na stolu porculansku bistu s frenološkim šarama, on nije komični psihijatar koji je zbunjeniji od vlastitih klijenata, već je čovjek koji je također suočen s komadem života kojeg nije lako prožvakati i koji traži stručnu pomoć. S razvojem priče uočavamo njegova dva lica – odražavajućeg i direktivnog terapeuta s jedne, i narcisoidnog supruga kojemu se privatni život polako raspada. Njegovi klijenti također nisu stereotipovi: Nina (Iva Babić) je liječnica s turbulentnim ljubavnim životom i tvrdoglavim erotskim transferom, Jakov (Leon Lučev) je narcisoidni specijalac koji dolazi u kontakt s vlastitim emocijama, Sara (Katarina Strahinić) je gimnastičarka koja pokušava posložiti disfunkcionalnu obitelj i autodestruktivnost, a Jozo (Goran Bogdan) i Ivana (Dijana Vidušin) su bračni par čiji će se odnos duboko protresti iz razloga koje nisu ni slutili. Ana (Ana Karić) je Tomislavova nekadašnja mentorica i trenutno je kod nje na superviziji koja će se pretvoriti u puno više od rutinskog brifinga. Upoznat ćemo i Renatu (Nina Violić), Tomislavovu suprugu, te Barbaru, njihovu kćer.

Klinička drama

Stigmatizacija psihoterapije srećom je tek spomen na neka druga vremena – imati vlastitog psihoterapeuta stvar je prestiža. Dok je prije traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći bilo ravno javnom priznanju da s vama nešto ozbiljno nije u redu: ili se psihologe donekle doživljavalo kao ratne profitere, jer je glavnina medijskog prikaza psihološke djelatnosti kroz ’90-te bila zaokupljena izbjeglištvom i PTSP-om; prikaz je sada pravičniji prema raznolikosti posla: od poznatog rada u školi ili pri selekciji zaposlenika, preko savjetovanja i psihoterapije do pozitivne psihologije.

Serija nije edukacija o psihoterapiji. To je 45 epizoda ljudske drame gdje nitko nije imun na krive procjene, snažne emocije ili žaljenje. Sudjelovati u grupnom psihoterapijskom radu nalik je na monodramu – slušate kako netko prosipa dušu ispred grupe stranaca, osjećate kako vam neki dijelovi duboko rezoniraju u nutrini, suosjećate s njihovom boli i radujete se zajedno razrješenju koje slijedi. Ovdje teško možete biti pasivni promatrač, kritizirati replike da su loše naučene ili strahovati od preglumljavanja; kada jednom krene kontakt s vlastitom traumom, bol koju osoba pretače u riječi je savršeno stvarna. I onda vas lupi spoznaja – psihoterapija mi je uništila gušt čitanja fikcije!

Nalazim potrebnim upozoriti na razliku između savjetovanja i psihoterapije: prvo je kratkoročan proces usmjeren na rješavanje specifičnog problema; psihoterapija je dugoročan proces koji za cilj može imati restrukturiranje nekih vidova osobnosti. Institucionalno, psihološka i psihijatrijska djelatnost su striktno određene: uz postojeći Zakon o psihološkoj djelatnosti1 i pripremu Zakona o psihoterapiji2, Liječnička komora i Psihološka komora sankcioniraju terapijski rad. Uz studije medicine, psihologije, socijalnog rada… potrebno je dovršiti posebnu edukaciju iz psihoterapije koja traje četiri godine. Nakon toga stječete licencu u trajanju pet godina i moguće ju je produljiti samo uz kontinuiranu edukaciju i superviziju. Kako vidimo, nema previše prostora voluntarizmu.

Kontraindikacije

Kako je i bilo za očekivati, serija je izazvala raznolike reakcije. Prateći komentare po forumima i Facebooku, gledatelji su oduševljeni adaptacijom i to sasvim opravdano. Serija ima genijalnih momenata, kada se u jednoj, dobro smještenoj rečenici, razotkrije bol lika, kada sitna mimika u potpunosti opiše kako se osjeća. Tomislavovi osmjesi i položaj tijela govore koliko je nespreman čuti kritiku bolje nego riječi; Renatina potpora Sari šaljivim komentarom pokazuje se kako dopire do te djevojčice učinkovitije od terapije; prezrivi Ivaninini komentari i Jozina agresivnost uvjerljivo pokazuju koliko se slabosti skriva iza njih. Ali osjećaj jeze koji vas prođe nakon nekih Jakovljevih izjava je vrhunac serije. Leon Lučev je briljantan u ulozi! Adaptacija sadrži i sitne bisere koje je lako propustiti: u jednoj sceni Lada Kaštelan (autorica hrvatske adaptacije) glumi pacijenticu na odlasku – čista hičkokovska scena.

S druge strane, postoje momenti koji su mogli biti bolji. Teško mi se oteti dojmu da je ekipi trebalo dva tjedna da se uhodaju u uloge. Jednostavno, tijekom trećeg tjedna serije nešto se zbilo i izgovorene rečenice su zvučale iskreno, glumci su djelovali autentičnije, moglo se osjetiti da se na terapiji nešto doista pomiče. Drugi frustrirajući moment, nažalost prisutan do posljednje epizode, su pauze u sredini rečenice. Dojam koji sam dobio je da su zaboravili tekst, a ne da je riječ o nekoj tehnici glume. Nažalost, u previše navrata je rušilo napetost situacije. Čini se kako je puno bolje išlo dočaravanje neverbalnom komunikacijom.

Oglasila se i nekoliko psihoanalitičara3, kritizirajući neke vidove serije. Mogu se složiti s dobrim dijelom argumenata, iako ostaje dojam da su u kritici zaboravili kako je ovo dramska, a ne dokumentarna serija.

Supervizija

Krenemo li uspoređivati hrvatsku, američku i srpsku adaptaciju prvo što uočavamo su gotovo identične scene i dramska rješenja. Zatim slijedi razlika u glumi: hrvatska adaptacija pomalo pati od književnog jezika i kazališne aure. Ubacivanje kolokvijalnog jezika dodalo bi na autentičnosti, ovako imate dojam da je Krleža pokucao na seansu. Američki glumci su uvježbaniji za TV-kameru i kod naših glumaca se osjeti jedan negativni transfer kazališnog iskustva u radu na televiziji.

Pomalo je nepravedno uspoređivati uloge koje su ostvarili Elvis Bošnjak, Miki Manojlović i Gabriel Byrne. Elvis je izvrsno dočarao psihijatra punog dvojbi, nekoga tko glumata žrtvu i teško postiže autentičnost4. Miki je živuća legenda glumišta i utjelovio je likove s kojima bi se namučila i satnija psihijatara. Gabriel Byrne je, pak, u karijeri surađivao s braćom Cohen (Millerovo raskrižje) i Bryanom Singerom (Privedite osumnjičene). Čak je utjelovio Sotonu i namlatio Schwarzeneggerovo dupe (Kraj dana), tako da je debelo izvan konkurencije.

Dijagnoza

U terapiji je hvalevrijedan pothvat HRT-a u adaptaciji izraelske franšize. Pruža nam uvid koliko kvalitetnu dramsku produkciju možemo imati potrudimo li se. Serija će svakako promijeniti stereotipove o psihoterapiji, ali oprez neće škoditi. Tko nije gledao, neka se grize. Osjećaja krivice može se riješiti na terapiji.


Među nama – etika

U sklopu HTVove emisije “Među nama” s temom etike (2. travnja 2013.), gostovao sam s kratkim prilogom o informacijskoj etici. Poveznica na snimku emisije nalazi se ovdje. Transkript je u nastavku…

Govoriti o etičkom stanju u društvu u Hrvatskoj je u stvari moguće samo ako identificirate s koje pozicije dolazite. Ja kao znanstvenik mogu govoriti samo iz pozicije znanosti. Dakle, postoji jedno ograničenje. Prvo, ograničen sam sam logikom jer moram imati jedan sustavan matematički aparat koji mi daje za pravo, odnosno ne dopušta mi nikakve pogreške u zaključivanju. Drugo, mora mi biti vrlo jasna paradigma iz koje govorim o izvjesnom problemu i na koncu, to je ono na što je upozorio Descartes, a to je ta ideja da ako koristimo pojmove, moramo ih koristiti jasno i odjelito. Ono što mi trenutno imamo je rasprava o pojedinim etičkim problemima gdje se definicija pojedinog pojma podrazumijeva. Ali upravo zato što se pojedini pojmovi koji su ključni u toj raspravi mogu višestruko definirati imamo definitivno temelj za nerazumijevanje.

Postavlja se još jedno vrlo važno pitanje za sve te rasprave u Hrvatskoj. Koliko ima smisla trošiti energiju na neke rasprave o pitanjima iz prošlosti na koje ne možemo utjecati i zašto energiju ne trošimo na neka pitanja iz budućnosti? Jedan primjer koji nam se iz hrvatske perspektive može činiti šaljiv, ali je u stvari vrlo ozbiljan i čeka nas u skoroj budućnosti. To je da je Južna Koreja 2007. pokrenula zakonsku inicijativu po kojoj pokušavaju napraviti jedan skup zakona kojima bi preduhitrili stvaranje umjetne inteligencije, što njihovi stručnjaci smatraju da bi oko 2025. već moglo biti napravljeno. Do te mjere su im dopustili intervencije, da im dopuštaju izmjene Ustava u tom slučaju. Sad, da se malo našalim, da li Hrvatska treba čekati da joj se stvori robotska strsanka da krene razmišljati o tako nečemu?

Na rubu znanosti

U sklopu teme Umjetna inteligencija gostovao sam s kratkim prilogom u HTVovoj emisiji Na rubu znanosti. Tekst je u nastavku…

UMJETNA INTELIGENCIJA I FILOZOFIJA UMA

Prilog u emisiji “Na rubu znanosti”  - HTV1, 12. VI. 2006.

Može djelovati pomalo neobičnim što filozofija, koja se doživljava kao prilično nepraktična disciplina, radi u nečemu tako praktičnom kao što je područje umjetne
inteligencije. Međutim, pitanja o funkcioniranju našega uma i mogućnostima repliciranja tih istih mogućnosti umnogome su starija od suvremenih tehničkih realizacija.
Unutar filozofije, kao pokušaja promišljanja sveukupnosti zbilje, postoje specijalizirana područja: od etike, logike, preko teorije spoznaje do filozofije znanosti
i tamo smještene filozofije uma. Filozofija uma, ili filozofija psihologije bavi se propitivanjem naravi mentalnih fenomena i njihove veze s ponašanjem i mozgom. Uz psihologiju, neuroznanost i računarstvo, dio je kognitivne znanosti.
Da nije riječ samo o iscrpljivanju u spekulaciji upitne primjenjivosti, najrječitije govori projekt MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Open
Course Ware – internetsko predstavljanje nastavnih programa tog uglednog tehnološkog centra koji nudi i studije iz područja antropologije i filozofije. Tako možemo naći kolegije poput Uma i strojeva, Relativizam, razum i stvarnost ili Drugi umovi i sl.

Osnovni pristupi

Možemo razlikovati dvije vrste pristupa – tradicionalni, koji pristupa umjetnoj inteligenciji kroz filozofske discipline i problemski pristup. U tradicionalnom pristupu razlikujemo ontološka, logičko-spoznajna i antropološko-etička pitanja. Ontološka pitanja u ovom području mogu se shvatiti kao valjanost konstrukata. Najpoznatiji je problem odnosa uma i tijela. Spoznajna-logička pitanja odnose se na ograničenja u razumijevanju naših mentalnih svojstava, dok se etički problemi tiču budućih odnosa prema pravoj umjetnoj inteligenciji. Problemski pristup zanima možemo li postići slabu ili jaku umjetnu inteligenciju, odnosno, koji nas izazovi čekaju nakon što je postignemo?

Odnos uma i tijela

Intuitivno gledajući, možemo za sebe reći kako posjedujemo dva glavna svojstva: tjelesni smo i posjedujemo sposobnost mišljenja. Na prvi pogled, čini se kako su ove osobine međusobno nesvodljive. Međutim, svjedoci smo mnoštva maštovitih teorija o tom pitanju u povijesti zapadne filozofije: od Platonove teorije ideja, preko
Leibnitzove monadologije ili Descartesova dualizma do suvremenih redukcionističkih težnji poput teorije identiteta, biheviorizma, funkcionalizma ili anomalnog monizma. Najkraće rečeno, svi se ti pristupi svode na četiri temeljne teze:
1. Realizam, tj. uvjerenje kako neke stvari posjeduju mentalna svojstva.
2. Konceptualnu autonomiju, tj. postavku kako je nemoguće svesti mentalna svojstva na nementalna svojstva.
3. Dovoljnost objašnjenja sastavnicama, tj. uvjerenje kako je za objašnjenje bilo koje pojave dovoljno uočiti koje su njene temeljne sastavnice, objasniti
pojedinačno svaku od njih i time osigurati objašnjenje složene pojave, te
4. Nementalizam sastavnica, tj. uvjerenje kako niti jedna od tih sastavnica ne posjeduje mentalna svojstva.
Ovako posložen prikaz shvaćanja odnosa uma i tijela otkriva glavnu teškoću: svaka je pojedinačno prihvatljiva, ali je logički nemoguće zagovarati sve četiri postavke, pa ovisno o tome koju kombinaciju zagovarate, možemo prepoznati glavne pristupe u filozofiji. Valja istaći kako je dominantni pristup u kognitivnoj znanosti materijalni monizam, tj. stajalište kako je svako mentalno svojstvo posljedica izvjesne organizacije materije, te da u svemiru ne postoji ništa drugo što bi imalo veze s mentalnim. Iako ovaj stav može izgledati svjetonazorno problematičan, filozofski problemi se tu ne iscrpljuju, ali to daleko nadmašuje okvir ovog izlaganja.

Jaka ili slaba umjetna inteligencija?

Zagovornici jake umjetne inteligencije uvjereni su kako je moguće postići potpuno repliciranje ljudskih mentalnih svojstava: od kognicije do emocija, motivacije i
kreativnosti. Zagovornici slabe umjetne inteligencije dozvoljavaju da će strojevi moći ponašati kao da posjeduju kognitivna mentalna stanja, ali ih neće posjedovati. U prilog jakoj struji govore teoretičari poput Daniela Dennetta koji tvrdi da ako je moguća slaba umjetna inteligencija, moguća je i jaka. Church-Turingova teza govori o mogućnosti računskog prikaza kognicije – svaki mogući izračun moguće je Umjetna inteligencija i filozofija uma izvršiti pomoću računala uz dovoljno vremena i memorijskog prostora. Turingov test trebao bi razlučiti inteligentne strojeve od običnih jednostavnim postupkom – ukoliko stroj daje odgovore koje nismo u stanju razlikovati od ljudskih odgovora, tada je stroj inteligentan.
Zagovornici slabe umjetne inteligencije nalaze niz prigovora. Tako John Searle u argumentu kineske sobe pokazuje kako bi i u slučaju kada bi imali računalo koje bi obavljalo zadatke nalik čovjeku ne bi mogli reći da ono posjeduje mentalna stanja već samo niz pravila ponašanja. Halting problem vezan je uz turingov stroj, temeljni model po uzoru na koji su današnja računala izrađena, i upozorava da nema načina kako možemo znati hoće li taj stroj ikada završiti zadani izračun. Drugim
riječima, ne možemo znati možemo li simulirati izvjesni kognitivni proces u konačnom vremenu. Thomas Nagel pruža prigovor vezan uz svijest. Naime, postoji izvjestan način kako je to biti u izvjesnom mentalnom stanju – vidjeti crveni objekt, ili još bolje, vidjeti djevojku u koju sam zaljubljen. Taj kvalitativni sadržaj uma, prema njemu, neprenosiv je na stroj.
Što se samog problema svijesti tiče, težinu lako ilustrira činjenica da prilično dobro razumijemo rečenicu “Ja sam svjesno biće” ali imamo izrazite teškoće objasniti što to znači biti svjesno biće. Ned Block upućuje na razlikovanje četiriju vrsta svijesti – fenomenološku svijest, tj. kako je to biti u izvjesnom stanju uma, svjesnost pristupa koja se odnosi na izvjesne načine pristupa informacijama, samosvijest, tj. kako reprezentiramo sami sebe i nadzornu svijest, tj. kako reprezentiramo vlastita mentalna stanja.

Može li se izračunati misao?

Drugi klasični pristup mentalnom, pa tako i umjetnoj inteligenciji u filozofiji tiče se teorije kompjutacije. Drugim riječima, vrijedi li praktično pravilo da “sintaksa čini čuda za semantiku”? Svatko tko je imao u školi matematiku, posebice logiku, svjedočio je ovom pristupu. Sastoji se od dvije vrlo jednostavne ideje – prva tvrdi kako se sadržaj naših misli može predstaviti na izvjestan način – uostalom, upravo sada to i činim pišući, a druga pretpostavlja izvjesnu pravilnost u odnos između misli. Ta pravila mišljenja čine logiku. Matematička logika povezuje ta pravila s aritmetičkim izrazima. To nam pruža mogućnost analize izvjesnog korpusa misli i egzaktnu provjeru barem konzistentnosti danog korpusa. Svaki matematički iskaz podrazumijeva reprezentacionalistički pristup.
Drugi, tehnološki privlačniji je pristup neuralnih mreža. Ovdje temeljna jedinica nije više pojam ili predikat, već čvor, koji omogućuje prijenos, gušenje ili poticanje impulsa. Operacija nad izvjesnim sadržajem (tj. mentalno stanje u najslobodnijem smislu riječi) rezultat je cjelokupnog rada mreže. Na taj način, imamo nereprezentacionalistički pristup mentalnom. Iako ovakav pristup nije imao zastupnika u povijesti filozofije, bacio je zanimljivo svjetlo na mnoga tradicionalna
pitanja.
Valja napomenuti da je i u ovom slučaju moguće numerički izraziti djelovanje mreže, pa tako imamo mogućnost računalne simulacije mreža.
Koliko je uopće moguće opisati mentalno pomoću računskog procesa pitanje na koje je u filozofiji uma ponuđeno mnoštvo prijedloga – od problema kineske sobe koji se protivi intuiciji funkcionalnog repliciranja, Nagelovog zamišljanja kako je to biti šišmiš do spoznajnog jaza, pitanja povlaštenog statusa i filozofskih zombija kada je riječ o problemu svijesti.

Umjetna inteligencija i ljudskost

Jamačno najzahvalnije područje za filozofiju o pitanju umjetne inteligencije su implikacije koje bi njeno postignuće imalo na poimanje nas samih, društva i temeljnih vrijednosnih određenja. Za razliku od prethodnih pristupa, gdje filozofija uglavnom slijedi nove spoznaje iz znanosti i bavi se posljedicama koje one mogu izazvati, ovdje filozofski problemi grabe u budućnost.
Što čini ljudsku narav i kakvo je naše mjesto u Svemiru vjerojatno su najstarija pitanja. Zbog svoje starosti, sputana su ukorijenjenom slikom koju imamo o sebi.
Mogućnost postojanja drugih bića sa sposobnostima sličnima našima pruža dragocjenu mogućnost novog gledišta na stari problem. Može li se pomiriti naš svjetonazor i religija s obećanjem tehnološkog repliciranja uma ili se opet vraćamo dr. Frankensteinu?
Književnost su zanimali isti problemi kao i filozofiju, ali ih je predstavljala u privlačnijem ruhu. Znanstvena fikcije nerijetko je posuđivala misaone pokuse iz filozofije i zaodijevala ih u dramatski zaokruženu cjelinu. Tako možemo prepoznati probleme vezane uz svijest i autopercepciju u seriji priča o robotima Isaaca Asimova, odnos razuma i emocija kod Arthura C. Clarkea ili Putnamove mozgove u kadi i postmodernistički simulakrum u Matrixu, da nabrojim samo najpopularnija mjesta.
Problemi iz ove skupine mogu se ukratko izraziti kao pitanja:

  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, prelazi li čovjek granice prirodnog reda?
  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, smijemo li takvim bićima uskratiti pravak oja tražimo za sebe?
  • Koji su kriteriji razgraničenja svjesnih bića?
  • U kakvim uvjetima smijemo stvarati svjesnu umjetnu inteligenciju?
  • Može li naša kultura i svjetonazor preživjeti postojanje drugih inteligentnih i svjesnih bića?
  • Postoji li sloboda odlučivanja ako je moguće u potpunosti replicirati ljudski um?

i na koncu, vjerojatno najzanimljivije pitanje od svih

  • Koliko naše razmišljanje uopće može biti slobodno od antropocentrizma? ili kako je to duhovitije izrazio Stanislaw Lem “…hoće li [roboti] oteti naše zlato, naše žene i čokoladu?”

Bez obzira kakav odgovor dobili na ova pitanja, ne bi bilo prvi puta da stvarnost uvelike nadmaši i najhrabriju spekulaciju.