Između EUforije i disforije

Ironiju moraš cijeniti – HTV, poslovično lišen smisla za humor, večeras na drugom programu pušta prvo “Ratne igre” pa “Sav taj jaz(z)”. Utješni program za euroskeptike? Drukeri na Nov@TV puštaju “Reci Da”. Pola sata nakon ponoći slijedi “U posljednjoj fazi” (Final analysis) – tad je već prekasno za analize, ali to je tipično za psihoanalizu. HTV3 diže ljestvicu korak više – za cjelokupnu lepezu pravaških gunđala, artistički dokaz da su u pravu kako srljamo u Sodomu i Gomoru – “Ružni, prljavi i zli”. Nedostaje mi samo “Kruha i čokolade”.

Teško je predvidjeti što nas čeka ulaskom u EU – kada smo se ’90-ih počeli zanositi idejom o povratku europskoj uljudbi, bilo je to vrlo poželjno mjesto. Danas pomalo podsjeća na skečeve Top liste nadrealista – socijalni neredi u Švedskoj, sami Europljani nezadovoljni s EU, usporedbe krize u EU s onom u Jugoslaviji ’80-ih… Zabavlja me to naše klaćenje između krajnosti – EU je raj, EU je moralni pad; ulazimo u doba prosperiteta i odričemo se suvereniteta.

Ako bih se trebao u nešto kladiti, onda je to naša sposobnost propuštanja prilika. Neće ulazak u EU, pa ni da nas posvoje Njemačka ili SAD omogućiti bolji život mimo truda koji sami uložimo. Utoliko je i skandal o “Lex Perković” samo dokaz koliko smo sposobni u finišu zeznuti stvar; pri čemu je posve svejedno što je na stvari – konstantan je mentalitet kolonije.

Upravo tu leži i razlog mojem optimizmu zbog ulaska u EU – promijeniti će se pravila igre. Donja granica će se povisiti i morat ćemo si urediti život po učinkovitijim pravilima. Jednostavno će priča kako je “bolje biti prvi na grani nego deseti na stablu” napokon doživjeti svoj krah, jer od sada smo dio većeg sustava, a ne nečijeg malog lena na kojem može raditi što ga volja. Raduje me što vidim dobar broj mladih ljudi koji pokazuju više samopoštovanja i asertivnosti i kojima različitost predstavlja izazov, a ne prijetnju. Raduje me ulazak u otvoreni sustav, jer takav sustav otežava totalitarizme svakih vrsta. Raduje me što ćemo napokon biti u prilici uvidjeti koliko se puno vidova života u Hrvatskoj može opisati pomoću par formula iz teorije igara i što će ljudi iskusiti na vlastitoj koži ograničenja pristupa “nultog zbira”. Možda će nam prvo morati biti nešto teže prije nego nam postane bolje, ali može nam postati bolje.

Radujem se najviše što ćemo napokon biti u prilici prestati proizvoditi više povijesti nego je možemo prožvakati, kako je to lijepo sročio jedan američki povjesničar. Radujem se, jer ovaj povijesni događaj doživljavamo manje pompozno nego neke, koje skoro i ne pamtimo, a prozvali smo ih, u vlastitoj narcisoidnosti, povijesnima.

Radujem se izazovima i prilici da ostvarimo vlastite potencijale ako to želimo. Radujem se prilici za rast, a on uvijek dolazi pod cijenom straha i promjene. Sad možemo, kako reče Franci Blašković, kao trska u vis šibat!