Bakina kuća

Dom je nadasve čudno mjesto. Kad pričamo o njemu, zatitra neka toplina u nama, kakav god bio. Ali ta mjesta mogu biti neobična. Jer dom se definira prvenstvom, a ne lokacijom; dom je jer smo tamo odrasli, a ne zato što smo upravo tamo bili. Kada bi netko napravio album fotografija domova, našlo bi se tu svašta. Što je dom meni, može biti mjesto nelagode drugome. Nekako je ispalo, biografski detalji su mi se tako posložili, da bi slike mjesta koje mogu nazvati domom, ili barem njegovim djelićem, oklijevao pokazivati drugima bojeći se reakcije.

Mogao bih se opisati neukorijenjenim – kao klinac sam se doselio iz Karlovca u Zadar; prevelik da se ne bi sjećao Karlovca, premali da me Zadar ne bi oblikovao. Gotovo polovicu života proveo sam u bolnici, što malo otežava proces identifikacije. To što sam rasturao matematiku i bio pušiona u sportu također nije previše pomoglo. Okretanje knjizi i SF-u također. Pretpostavljam kako kratki staž u Zboru narodne garde netom sam postao maturant pomalo redefinira pojmove “identiteta”, “mjesta”, “odrastanja”. Da li nekom zvijezdom štićen, ili tek pukim slučajem, naučio sam postati izrazito individualističko biće u prilično kolektivističkom društvu, što držim priličnim dobitkom. Možda je geneza mogla biti manje spektakularna, načelno sam zadovoljan rezultatom.

Nekako ne mogu reći da postoji mjesto gdje je moj dom – upravo tamo i nigdje drugdje. Gdje god bih boravio, makar i na kratko, uspio bih prepoznati da bih tu mogao biti sretan. Znam da zvuči čudno stavljati u istu ravan stan u kojem sam odrastao s bolničkim odjelom ili Zagrebom ili Grazom ili Glasgowom ili Boråsom. Nije to puževa kućica koju nosim sa sobom, rekao bih tek da znam tko sam i to mi je dovoljno. Možda nekome može zvučati uvredljivo, ali moja duhovnost je minimalistička, kao i ontologija – imam iskustvo da nešto nadilazi mene i to mi je dovoljno da izguram kroz dan. Bez kompliciranih objašnjenja, bez zakučastih metafizika, bez posrednika i bez skrivanja iza infantilnih objašnjenja.

Utoliko možda i nije čudo što sam prepoznao fizijatriju na Brodarici kao drugi dom.Vratio sam se tamo bježeći od izgaranja na fakultetu. Uspio sam u šest godina utisnuti 16 semestara filozofije, sociologije i psihologije i trebao sam se udaljiti. Kako je otac u isto vrijeme išao na fizikalnu zbog bolova u leđima, vratiti se na mjesto s kojeg sam nekad jedva čekao otići i nije bila tako loša ideja. Bilo je neobično – na putu do tamo vrte se flashbackovi i proradi nostalgija, ali nisam zaboravio ni gnjecav osjećaj kada vrući parafin krene curiti niz leđa, začuđenost kada jaka struja zvekne mišić, cure (tj. medicinske sestre) s kojima sam odrastao i koje su mi ipak dijelom nedostajale. Cijela ta zbrka je isparila kada sam ukoračio u zgradu – perspektiva se promijenila, unutrašnjost je oronula, hodnik je izgledao dug barem milju i nešto se intenzivno osjećalo drugačije. Nije to bilo mjesto koje sam očekivao: mjesto daveža, obaveze koju ti je nametnuo tuđi nemar, mjesto svakodnevnog otaljavanja i minimalnih pomaka naprijed, mjesto gdje sam se smijehom štitio od fizičkog bola (koljeno na lopatici i razgibavanje/čupanje ramena; skoro kao scena iz nekog nastavka Saw). Stajati tamo izazivalo je nostalgiju, iako bi fotografija jamačno izazvala samo odbojnost. Vrtio sam osjećaj u ustima poput bombona okusa tako neobičnog da ne znaš bi li ga pljuno ili se prepustio neobičnosti. Osjećao sam tugu koliko je mjesto oronulo (“I ja ću tako”, prošlo mi je kroz glavu), malo i bijesa što sam potrošio toliko vremena na tako nezanimljivom mjestu, ali jedna toplina i nježnost nikako se nisu uklapali. I onda mi je sinulo – pa tako je izgledala bakina kuća, napuštena, odbojna, ali ništa manje mjesto gdje sam ostavio puno sebe. Gorko i slatko.