Bakina kuća

Dom je nadasve čudno mjesto. Kad pričamo o njemu, zatitra neka toplina u nama, kakav god bio. Ali ta mjesta mogu biti neobična. Jer dom se definira prvenstvom, a ne lokacijom; dom je jer smo tamo odrasli, a ne zato što smo upravo tamo bili. Kada bi netko napravio album fotografija domova, našlo bi se tu svašta. Što je dom meni, može biti mjesto nelagode drugome. Nekako je ispalo, biografski detalji su mi se tako posložili, da bi slike mjesta koje mogu nazvati domom, ili barem njegovim djelićem, oklijevao pokazivati drugima bojeći se reakcije.

Mogao bih se opisati neukorijenjenim – kao klinac sam se doselio iz Karlovca u Zadar; prevelik da se ne bi sjećao Karlovca, premali da me Zadar ne bi oblikovao. Gotovo polovicu života proveo sam u bolnici, što malo otežava proces identifikacije. To što sam rasturao matematiku i bio pušiona u sportu također nije previše pomoglo. Okretanje knjizi i SF-u također. Pretpostavljam kako kratki staž u Zboru narodne garde netom sam postao maturant pomalo redefinira pojmove “identiteta”, “mjesta”, “odrastanja”. Da li nekom zvijezdom štićen, ili tek pukim slučajem, naučio sam postati izrazito individualističko biće u prilično kolektivističkom društvu, što držim priličnim dobitkom. Možda je geneza mogla biti manje spektakularna, načelno sam zadovoljan rezultatom.

Nekako ne mogu reći da postoji mjesto gdje je moj dom – upravo tamo i nigdje drugdje. Gdje god bih boravio, makar i na kratko, uspio bih prepoznati da bih tu mogao biti sretan. Znam da zvuči čudno stavljati u istu ravan stan u kojem sam odrastao s bolničkim odjelom ili Zagrebom ili Grazom ili Glasgowom ili Boråsom. Nije to puževa kućica koju nosim sa sobom, rekao bih tek da znam tko sam i to mi je dovoljno. Možda nekome može zvučati uvredljivo, ali moja duhovnost je minimalistička, kao i ontologija – imam iskustvo da nešto nadilazi mene i to mi je dovoljno da izguram kroz dan. Bez kompliciranih objašnjenja, bez zakučastih metafizika, bez posrednika i bez skrivanja iza infantilnih objašnjenja.

Utoliko možda i nije čudo što sam prepoznao fizijatriju na Brodarici kao drugi dom.Vratio sam se tamo bježeći od izgaranja na fakultetu. Uspio sam u šest godina utisnuti 16 semestara filozofije, sociologije i psihologije i trebao sam se udaljiti. Kako je otac u isto vrijeme išao na fizikalnu zbog bolova u leđima, vratiti se na mjesto s kojeg sam nekad jedva čekao otići i nije bila tako loša ideja. Bilo je neobično – na putu do tamo vrte se flashbackovi i proradi nostalgija, ali nisam zaboravio ni gnjecav osjećaj kada vrući parafin krene curiti niz leđa, začuđenost kada jaka struja zvekne mišić, cure (tj. medicinske sestre) s kojima sam odrastao i koje su mi ipak dijelom nedostajale. Cijela ta zbrka je isparila kada sam ukoračio u zgradu – perspektiva se promijenila, unutrašnjost je oronula, hodnik je izgledao dug barem milju i nešto se intenzivno osjećalo drugačije. Nije to bilo mjesto koje sam očekivao: mjesto daveža, obaveze koju ti je nametnuo tuđi nemar, mjesto svakodnevnog otaljavanja i minimalnih pomaka naprijed, mjesto gdje sam se smijehom štitio od fizičkog bola (koljeno na lopatici i razgibavanje/čupanje ramena; skoro kao scena iz nekog nastavka Saw). Stajati tamo izazivalo je nostalgiju, iako bi fotografija jamačno izazvala samo odbojnost. Vrtio sam osjećaj u ustima poput bombona okusa tako neobičnog da ne znaš bi li ga pljuno ili se prepustio neobičnosti. Osjećao sam tugu koliko je mjesto oronulo (“I ja ću tako”, prošlo mi je kroz glavu), malo i bijesa što sam potrošio toliko vremena na tako nezanimljivom mjestu, ali jedna toplina i nježnost nikako se nisu uklapali. I onda mi je sinulo – pa tako je izgledala bakina kuća, napuštena, odbojna, ali ništa manje mjesto gdje sam ostavio puno sebe. Gorko i slatko.

Stranac

U onih par trenutaka godišnje kad nisam u pogonu s poslom i kroničnim bolovima pa se stignem malo osvrnuti, skužim koliko sam stranac. Ne stranac u zemljopisnom smislu, niti stranac u kulturi, više onako, kao osmi putnik.
Od kolovoza 1973. do veljače 1991., od svakog ponedjeljka do petka rutina je bila ista – vježbe, elektrostimulacija, još vježbi. Ponekad bi se, raznovrsnosti radi, ubacio i parafin, a s pubertetom su stigle nove vježbe – za kralježnicu. S 19 i pol godina fizijatrije, tek godinu dana (od 39. rođendana) mogu opravdano reći da sam nešto manje od pola života proveo u bolnici i da svakim novim danom povećavam vodstvo. Kada se sve stavi na jednu hrpu, to iskustvo je zastrašujuće – toga sam postao svjetan tek kroz edukaciju iz gestalt-psihoterapije. Nešto kao kad ti znanac kojeg dugo nisi vidio primijeti kako si se udebljao ili se više smiješ… ti, pak, svakoga jutra gledaš isto lice u ogledalu i te sićušne promjene pretvore se u Zenonovo zrno prosa. Tek kad ih se skupi dovoljan broj uočiš da se nešto desilo.
Utoliko sam stranac – od početka su prognoze liječnika bile suzdržane, prvo je bilo upitno hoću li biti živ, pa je li u pitanju mentalna retardacija, pa koliko ću se ikada moći oporaviti. Da roditelji nisu bili tvrdoglavi (upornost je preblaga riječ) i žrtvovali toliko vremena i živaca… ne znam, strah me i misliti o alternativi. Stranac sam jer mi to okolina od malih nogu stavlja do znanja; nitko to nikada nije izrekao, ali drugačijim izgledom izazivam čuđenje (a nisam pjesnik u svijetu). Stranac sam jer sam rasturao matematiku, a nogometne vrućice su mi oduvijek predstavljale nepoznanicu. Stranac sam jer sam znao za obavezu prije nego sam ušetao u školu i ništa manje nisam stranac jer sam oduvijek bio svoj, nikada utopljen u žamoru grupe. Pomalo sam stranac zato što sam bio maturalni ispit iz fizijatrije i što me nimalo ne uzbuđuju žene odjevene u medicinske sestre. Znam da je nepoopularno priznati, ali stranac sam i stoga što mi je hrvatstvo strano i stoga što sam iz generacije maturanata u školi jedini bio u Zboru narodne garde.
Stranac sam utoliko što sam Josip i ne znam kužite li koliko je to dobro. Svaki dan je pomalo safari, svaka odluka je moja i kad mi dosadi grintati mogu otputovati dalje, jer kamo god otišao biti ću što i ovdje – Josip.

Doktorancije

Ove godine sam se ipak sabrao i prijavio za sistematski pregled. S obzirom na bolnička iskustva i opće obožavanje koje imam prema liječnicima, očekivao sam lijepu količinu otpora. Kada je konačno stigla potvrda termina, ostatak dana sam lijepo poslao k Vragu, šetkao po stanu i pokušao ne iskočiti iz vlastite kože. Jutarnje vađenje krvi je prošlo začuđujuće dosadno – kada sam ugledao niz poznatih i zabrinutih lica, zabrinutost je netragom isparila. S jedne strane, imao sam daleko gore bolničke priče od bilo koga u prostoriji (proguglajte dubinsku elektromiografiju ako imate želudac), a s druge nisam htio pasti u očima znanaca.

Dva dana kasnije odlazak u Opću bolnicu i nastavak pretraga. Opet nervoza i želja za bijegom, sada puno manja. Duboko sam udahnuo i zakoračio u krug bolnice, ne bi li me nakon par koraka uhvatila posve druga emocija – čuđenje. Sve je bilo poznato, ali ovoga puta nekako drugačije. Onda mi je sinulo – sve je manje i ima više svjetla. Kada sam dolazio na fizijatriju, park ispred zgrade je imao više stabala i bio neuređeniji pa sam se sjećao tog dijela kao, ne nužno sjenovitog, više tajanstvenog i mračnog. Zgrada je sada dograđena i ne vidi se stari ulaz, ali ipak sjećao sam je se kao znatno veće. To što sam imao tridesetak godina manje vjerojatno igra ulogu. Taj bolnički krug mi je kao djetetu izgledao ogromno i prilično prijeteće – prijeći s jednog kraja na drugi činilo se kao velika udaljenost. Sada je to gotovo tek par koraka, napravljeni su novi nogostupi, sagrađene nove zgrade, uređen parkić i izgleda kao sasvim pristojna bolnica, nimalo nalik mističnom i prijetećem mjestu gdje sam proveo dobar komad djetinjstva.

S pozitivne strane, imao sam najbolju pretragu u životu. Po prvi puta sam samo trebao leći, staviti ruke pod glavu i nitko me nije probadao ni lomio. OK, liječnica me dva-tri puta pričepila, ali s obzirom koliko je zgodna dopustio bi joj to još koji put.

 

U usporedbi s fizijatrijom na Brodarici, ovdje nije bilo jasne emocije koju vezujem uz mjesto – bila je to obaveza kojoj nisam poznavao alternativu, velike zgrade i dječja mašta je popunila sjene užasima svakodnevice. Na Brodarici je druga priča; tamo sam krenuo s nekih 11-12 godina i kada sam se po prvi puta vratio (nakon rata, dva faksa – u totalu sedam godina) osjećao sam se kao da sam u bakinoj kući. Nije to bio dom, ali tu sam proveo puno vremena i osjećao se kao najbliža zamjena.