Bakina kuća

Dom je nadasve čudno mjesto. Kad pričamo o njemu, zatitra neka toplina u nama, kakav god bio. Ali ta mjesta mogu biti neobična. Jer dom se definira prvenstvom, a ne lokacijom; dom je jer smo tamo odrasli, a ne zato što smo upravo tamo bili. Kada bi netko napravio album fotografija domova, našlo bi se tu svašta. Što je dom meni, može biti mjesto nelagode drugome. Nekako je ispalo, biografski detalji su mi se tako posložili, da bi slike mjesta koje mogu nazvati domom, ili barem njegovim djelićem, oklijevao pokazivati drugima bojeći se reakcije.

Mogao bih se opisati neukorijenjenim – kao klinac sam se doselio iz Karlovca u Zadar; prevelik da se ne bi sjećao Karlovca, premali da me Zadar ne bi oblikovao. Gotovo polovicu života proveo sam u bolnici, što malo otežava proces identifikacije. To što sam rasturao matematiku i bio pušiona u sportu također nije previše pomoglo. Okretanje knjizi i SF-u također. Pretpostavljam kako kratki staž u Zboru narodne garde netom sam postao maturant pomalo redefinira pojmove “identiteta”, “mjesta”, “odrastanja”. Da li nekom zvijezdom štićen, ili tek pukim slučajem, naučio sam postati izrazito individualističko biće u prilično kolektivističkom društvu, što držim priličnim dobitkom. Možda je geneza mogla biti manje spektakularna, načelno sam zadovoljan rezultatom.

Nekako ne mogu reći da postoji mjesto gdje je moj dom – upravo tamo i nigdje drugdje. Gdje god bih boravio, makar i na kratko, uspio bih prepoznati da bih tu mogao biti sretan. Znam da zvuči čudno stavljati u istu ravan stan u kojem sam odrastao s bolničkim odjelom ili Zagrebom ili Grazom ili Glasgowom ili Boråsom. Nije to puževa kućica koju nosim sa sobom, rekao bih tek da znam tko sam i to mi je dovoljno. Možda nekome može zvučati uvredljivo, ali moja duhovnost je minimalistička, kao i ontologija – imam iskustvo da nešto nadilazi mene i to mi je dovoljno da izguram kroz dan. Bez kompliciranih objašnjenja, bez zakučastih metafizika, bez posrednika i bez skrivanja iza infantilnih objašnjenja.

Utoliko možda i nije čudo što sam prepoznao fizijatriju na Brodarici kao drugi dom.Vratio sam se tamo bježeći od izgaranja na fakultetu. Uspio sam u šest godina utisnuti 16 semestara filozofije, sociologije i psihologije i trebao sam se udaljiti. Kako je otac u isto vrijeme išao na fizikalnu zbog bolova u leđima, vratiti se na mjesto s kojeg sam nekad jedva čekao otići i nije bila tako loša ideja. Bilo je neobično – na putu do tamo vrte se flashbackovi i proradi nostalgija, ali nisam zaboravio ni gnjecav osjećaj kada vrući parafin krene curiti niz leđa, začuđenost kada jaka struja zvekne mišić, cure (tj. medicinske sestre) s kojima sam odrastao i koje su mi ipak dijelom nedostajale. Cijela ta zbrka je isparila kada sam ukoračio u zgradu – perspektiva se promijenila, unutrašnjost je oronula, hodnik je izgledao dug barem milju i nešto se intenzivno osjećalo drugačije. Nije to bilo mjesto koje sam očekivao: mjesto daveža, obaveze koju ti je nametnuo tuđi nemar, mjesto svakodnevnog otaljavanja i minimalnih pomaka naprijed, mjesto gdje sam se smijehom štitio od fizičkog bola (koljeno na lopatici i razgibavanje/čupanje ramena; skoro kao scena iz nekog nastavka Saw). Stajati tamo izazivalo je nostalgiju, iako bi fotografija jamačno izazvala samo odbojnost. Vrtio sam osjećaj u ustima poput bombona okusa tako neobičnog da ne znaš bi li ga pljuno ili se prepustio neobičnosti. Osjećao sam tugu koliko je mjesto oronulo (“I ja ću tako”, prošlo mi je kroz glavu), malo i bijesa što sam potrošio toliko vremena na tako nezanimljivom mjestu, ali jedna toplina i nježnost nikako se nisu uklapali. I onda mi je sinulo – pa tako je izgledala bakina kuća, napuštena, odbojna, ali ništa manje mjesto gdje sam ostavio puno sebe. Gorko i slatko.

Stranac

U onih par trenutaka godišnje kad nisam u pogonu s poslom i kroničnim bolovima pa se stignem malo osvrnuti, skužim koliko sam stranac. Ne stranac u zemljopisnom smislu, niti stranac u kulturi, više onako, kao osmi putnik.
Od kolovoza 1973. do veljače 1991., od svakog ponedjeljka do petka rutina je bila ista – vježbe, elektrostimulacija, još vježbi. Ponekad bi se, raznovrsnosti radi, ubacio i parafin, a s pubertetom su stigle nove vježbe – za kralježnicu. S 19 i pol godina fizijatrije, tek godinu dana (od 39. rođendana) mogu opravdano reći da sam nešto manje od pola života proveo u bolnici i da svakim novim danom povećavam vodstvo. Kada se sve stavi na jednu hrpu, to iskustvo je zastrašujuće – toga sam postao svjetan tek kroz edukaciju iz gestalt-psihoterapije. Nešto kao kad ti znanac kojeg dugo nisi vidio primijeti kako si se udebljao ili se više smiješ… ti, pak, svakoga jutra gledaš isto lice u ogledalu i te sićušne promjene pretvore se u Zenonovo zrno prosa. Tek kad ih se skupi dovoljan broj uočiš da se nešto desilo.
Utoliko sam stranac – od početka su prognoze liječnika bile suzdržane, prvo je bilo upitno hoću li biti živ, pa je li u pitanju mentalna retardacija, pa koliko ću se ikada moći oporaviti. Da roditelji nisu bili tvrdoglavi (upornost je preblaga riječ) i žrtvovali toliko vremena i živaca… ne znam, strah me i misliti o alternativi. Stranac sam jer mi to okolina od malih nogu stavlja do znanja; nitko to nikada nije izrekao, ali drugačijim izgledom izazivam čuđenje (a nisam pjesnik u svijetu). Stranac sam jer sam rasturao matematiku, a nogometne vrućice su mi oduvijek predstavljale nepoznanicu. Stranac sam jer sam znao za obavezu prije nego sam ušetao u školu i ništa manje nisam stranac jer sam oduvijek bio svoj, nikada utopljen u žamoru grupe. Pomalo sam stranac zato što sam bio maturalni ispit iz fizijatrije i što me nimalo ne uzbuđuju žene odjevene u medicinske sestre. Znam da je nepoopularno priznati, ali stranac sam i stoga što mi je hrvatstvo strano i stoga što sam iz generacije maturanata u školi jedini bio u Zboru narodne garde.
Stranac sam utoliko što sam Josip i ne znam kužite li koliko je to dobro. Svaki dan je pomalo safari, svaka odluka je moja i kad mi dosadi grintati mogu otputovati dalje, jer kamo god otišao biti ću što i ovdje – Josip.

Doktorancije

Ove godine sam se ipak sabrao i prijavio za sistematski pregled. S obzirom na bolnička iskustva i opće obožavanje koje imam prema liječnicima, očekivao sam lijepu količinu otpora. Kada je konačno stigla potvrda termina, ostatak dana sam lijepo poslao k Vragu, šetkao po stanu i pokušao ne iskočiti iz vlastite kože. Jutarnje vađenje krvi je prošlo začuđujuće dosadno – kada sam ugledao niz poznatih i zabrinutih lica, zabrinutost je netragom isparila. S jedne strane, imao sam daleko gore bolničke priče od bilo koga u prostoriji (proguglajte dubinsku elektromiografiju ako imate želudac), a s druge nisam htio pasti u očima znanaca.

Dva dana kasnije odlazak u Opću bolnicu i nastavak pretraga. Opet nervoza i želja za bijegom, sada puno manja. Duboko sam udahnuo i zakoračio u krug bolnice, ne bi li me nakon par koraka uhvatila posve druga emocija – čuđenje. Sve je bilo poznato, ali ovoga puta nekako drugačije. Onda mi je sinulo – sve je manje i ima više svjetla. Kada sam dolazio na fizijatriju, park ispred zgrade je imao više stabala i bio neuređeniji pa sam se sjećao tog dijela kao, ne nužno sjenovitog, više tajanstvenog i mračnog. Zgrada je sada dograđena i ne vidi se stari ulaz, ali ipak sjećao sam je se kao znatno veće. To što sam imao tridesetak godina manje vjerojatno igra ulogu. Taj bolnički krug mi je kao djetetu izgledao ogromno i prilično prijeteće – prijeći s jednog kraja na drugi činilo se kao velika udaljenost. Sada je to gotovo tek par koraka, napravljeni su novi nogostupi, sagrađene nove zgrade, uređen parkić i izgleda kao sasvim pristojna bolnica, nimalo nalik mističnom i prijetećem mjestu gdje sam proveo dobar komad djetinjstva.

S pozitivne strane, imao sam najbolju pretragu u životu. Po prvi puta sam samo trebao leći, staviti ruke pod glavu i nitko me nije probadao ni lomio. OK, liječnica me dva-tri puta pričepila, ali s obzirom koliko je zgodna dopustio bi joj to još koji put.

 

U usporedbi s fizijatrijom na Brodarici, ovdje nije bilo jasne emocije koju vezujem uz mjesto – bila je to obaveza kojoj nisam poznavao alternativu, velike zgrade i dječja mašta je popunila sjene užasima svakodnevice. Na Brodarici je druga priča; tamo sam krenuo s nekih 11-12 godina i kada sam se po prvi puta vratio (nakon rata, dva faksa – u totalu sedam godina) osjećao sam se kao da sam u bakinoj kući. Nije to bio dom, ali tu sam proveo puno vremena i osjećao se kao najbliža zamjena.

Nevaljani

Sljedeći tekst je objavljen na http://sajt.com.hr/naslovnica/gost-kolumnist-dr-sc-josip-ciric/ ljubaznošću Petre Kupsjak.

Stupanj civiliziranosti društva mjeri se i odnosom prema slabijima – društva koja čuju samo bogate i moćne, grcaju u samovolji silnika. Postoji izreka: “Nemoćne se ne tolerira, nego ignorira.” Položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj se, srećom sve više pomiče s pozicije ignoriranja k povećanoj toleranciji. Ekonomska kriza sigurno ne pomaže, no društveni procesi pokazuju konstantan pomak: od osnivanja Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom do prijedloga Osiguravanja minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja za studente s invaliditetom u RH.

Biti student s invaliditetom (SSI) također postaje sve uređenije područje života. Donedavno jedva da je postojalo nekoliko dokumenata koji su izrijekom spominjali SSI, ali zahvaljujući radu Studentskih savjetovalištâ i uvođenjem Ureda za SSI na hrvatskim sveučilištima, te distribucijom Priručnika SSI i pokretanjem kolegija Vršnjačka potpora SSI stvari su nepovratno krenule na bolje.

Što uopće znači biti invalid u svakodnevnom i akademskom životu? Znači isto što i ne biti invalid, samo što trošite više vremena i energije na mnoge detalje koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Utoliko je žalosno promašen pokušaj političke korektnosti da se pojam “invalid” (tj. nevaljani) zamijeni neutralnijim “osoba s posebnim potrebama”. To je naziv primjenjiviji na kleptomane ili egzibicioniste, jer mi invalidi imamo potpuno iste potrebe kao ostatak populacije, razlikujemo se po načinima kako ih zadovoljavamo: stepenice mogu postati frustrirajuća prepreka, odlazak na WC nalikovati utrci s preponama, korištenje pribora za jelo ili škara nastranim iskustvom, a nabavka ispitne literature na brajici ponekad podsjeća na potragu za Solomonovim rudnicima.

Invaliditet je i spoznajna pozicija – čini vas svjesnijim vlastitih ograničenja i potrebe za njihovim nadilaženjem, čini vas osjetljivijim za patnju; čini vas borcem i prisiljava da držite glavu iznad samosažaljenja; čini jarko uočljivim brojna iskrivljenja stvarnosti koja društvo brižno uzgaja. Kao invalid naučite metodom vlastite kože što je socijalna konstrukcija zbilje (što znači “normalno”?), koliko stereotipovi (npr. “lijepo je dobro”) i magijsko mišljenje (zakoni sličnosti i dodira) oblikuju stvarnost, koliko suptilno nasilje može biti i koliko vrijedi kada vas prepoznaju kakvim doista jeste.

Akademska zajednica, barem u teoriji, trebala bi biti progresivni segment društva i ukazivati na nedosljednosti i sporove u njemu ništa manje nego vlastitim primjerom pokazivati što se može promijeniti. Biti drugačiji je spoznajno važno – znanstvena metodologija zahtijeva pristup maksimalnom varijabilitetu proučavane pojave; drugačivost je i ideološki konstrukt i indikator socijalne osjetljivosti, ona je upozorenje do kuda dosežu etike koje izgledaju savršeno na papiru; ona je zvonce na uzbunu koliko straha opstaje u nama. Utoliko ne iznenađuje nastanak studija o invalidnosti (disability studies) i sve veći interes koji pobuđuju posljednjih dvadesetak godina.

Biti drugačiji, ma koji kriterij koristili (invaliditet, rod, religiju, naciju) znači ostati mimo utapanja u gomili. Biti drugačiji, u konačnici, znači biti svoj.

LIDA 2012 – nagrađeni poster

Na konferenciji LIDA (Libraries In Digital Age) održanoj 18.-22. lipnja 2010. kolega Domagoj Volarević i ja dobili smo nagradu za poster “Vjerovanje u pravedan svijet i on-line piratstvo: slučaj Gigapedia”. Poster možete preuzeti ovdje (LIDA2012_plakat), a u nastavku je tekst postera.

Belief in a just world and on-line piracy: Gigapedia case

Recent shut down of popular e-book service Gigapedia caused significant stirring in Internet community. We will conduct a survey on Zadar University’s students to examine manners in which they use piracy-originated materials and the correspondent attitudes toward them.

Our research is focused on belief in a just world (BJW) hypothesis. This phenomenon is well researched in social psychology and it is shown to be significant explanation behind attributing victims with guilt as well as one of the helping personality determinants. It is a cognitive bias, in which subjects state they live in a just world governed by principle of justice, in which everyone receives his own due. Our research links this phenomenon with attitudes and behaviors of e-book piracy. We expect our subjects to be aware of moral issues of such practice, and we are interested in their justifications.

Hypothesis

We assume that subjects who make use of pirated e-books are showing the similar behavior pattern with other electronic resources (movies, software, computer games). Furthermore, we assume we are going to find high correlation with egoistic ethical model statements. The subjects high on BJW scale are going to use more rights and justice based arguments in defending their behavior.

Methodology

We will conduct on-line survey using belief in just world scale (Dalbert, Montada and Schmitt, 1987) to examine user behavior considering Gigapedia service usage and correlation with torrent technology usage. Beside some demographic variables, all items in the survey are Likert-type scale. Using descriptive and inferential statistical analysis we will check our hypothesis and compare our results with corresponding ones from other studies.

 Belief in a just world scale

  • I think basically the world is a just place.
  • I believe that, by and large, people get what they deserve.
  • I am confident that justice always prevails over injustice.
  • I am convinced that in the long run people will be compensated for injustices.
  • I firmly believe that injustices in all areas of life (e.g., professional, family, politic) are the exception rather than the rule.
  • I think people try to be fair when making important decisions.

Results:

Participants included 13 males and 31 females, of which 24 were students. Most of participants were attending or graduated from social sciences (64%). Survey was conducted using Google documents service.

We found Gigapedia usage by one third of participants (30%), and just 16% admitted they were very frustrated by shutting it down. They used Gigapedia service at most for scientific literature, but we did not find significant impact of resource type on service usage. However, when P2P service like torrents were asked, participants were using it most frequently for downloading movies (73%), music (59%), and games (39%). Considering books and comics, meager one quarter and one eighth respectively. Participants also claimed they will be very frustrated if torrent service would shut down by majority (60% agree strongly).

Some typical behavior considering piracy is established also. Almost two thirds of piracy related behavior variance (r2=64%, df=41) is explained by torrents usage alone. Interestingly enough, the more our participants embarked on piracy, the more they were prone to buy books, DVDs or games (r=,355, df=41, p<,05). Such finding is not surprising of we remember the Napster case: their defense established that no significant drop of sales is marked in shops near college campuses, implying students are using Napster as a catalogue to choose from which music they are going to buy. Our participants also claimed they examined most of the downloaded content (r=-,430, df=41, p<,05), which is consistent with Napster findings.

Belief in a just world scale (BJW) consisted of six items (each on Likert scale ranging from 1 to 6) and total score was calculated. It produced normal distribution (M=23, sd=6,037, Shapiro-Wilkis W=,982, p<,05). We correlated each item on BJW scale as well as total BJW score with other items and scale totals producing several interesting correlation:

as exepcted, each item on BJW scale had significant and very high correlation with BJW total score (correlation factors ranging from ,66 to ,91)

BJW total was on the verge of significance (r=-,3298, df=35, p=,057) with item “I was very frustrated with shutting down of Gigapedia service.”

Using ANOVA procedure, we established significant impact of BJW on C (consequence) scale (F=2,087, df=21, p<,05) – more intensive belief in a just world, subjects were more prone to justify situation using consequences, as was to be expected. On the other hand, inverse effect on justifying using rules was not found.

 References

Ahmad, N. H., Ansari, M. F, Aafaqi, R. (2005). Ethical Reasoning: The Impact of Ethical Dilemma, Egoism and Belief in Just World. Asian Academy of Management Journal, (10)2, 81-101.

Baron, R. A., Byrne, D. (1997). Social Psychology (8th ed.). Boston: Allyn and Bacon.

Dalbert, C., Montada, L., Schmitt, M. (1987). General belief in just world scale. Retrieved March 1st, 2012, from http://www.erzwiss.uni-halle.de/gliederung/paed/ppsych/GWG_allg_eng.pdf

Promocija diplomanata

Prigodni govor povodom promocije diplomanata u veljači 2011.

Poštovane kolegice i kolege,

ovo je završni i svečani korak u jednom važnom razdoblju vašeg života. Danas primate diplome i neki od vas naći će se s druge strane katedre. Što god da je pred vama, budite svjesni koliko ste se promijenili od trenutka kada ste po prvi puta stupili u akademski život. Volim vjerovati da smo Vam na tom putu pomogli isključivo pozitivnim primjerom. Tamo gdje smo pogriješili, uvažite da smo tek ljudi i iskoristite te trenutke kao priliku za učenje, makar samo toga što ne želite učiniti.

Iskustvo koje ste stekli glasno Vam govori o srazu između teorije i prakse. Svjesni ste da živimo u, kako izreka kaže, zanimljivim vremenima. Bilo bi lakše da se nalazimo na nekom vedrijem mjestu u nekom obzirnijem vremenu, ali sve s čime se imamo suočiti jesu ovdje i sada. Kakva god se staza prostirala pred Vama, iskustvo, znanje i dostojanstvo koje imate, ne može Vam nitko oduzeti. Oni su vaši da ih hranite, uvećate i prenesete dalje. Oni su Vaš svjetionik na razmeđu svjetova, granica između brutalnosti oluje i pripitomljenog kopna.

U izazovima na koje ćete naići u privatnom i profesionalnom životu, ostanite svoji, autentični, dosljedni struci i bit ćete pravični i smireni. U tim trenucima naši životi s ove strane katedre dobit će puni smisao i osjetit ćete koliko se možemo ponositi Vama. Ponositi, jer tada ste ono što zauvijek možete biti – biti pobjednici.

Filozofski zombi

U sklopu SF weeka, 1. prosinca 2010. bilo je riječi o ulozi zombija u filozofiji i kognitivnoj znanosti. Osim što su prokušani negativci u horrorima, zombiji su i omiljena prispodoba Davida Chalmersa u razmišljanju o kogniciji i mentalnom uopće. Stoga, zapitajte se ne što vaš mozak može značiti zombiju, nego što zombi može značiti za vaš mozak!

25 stvari o meni

Nježni by Ivica Bednjanec

1. Nasumičnost = životna filozofija, jedna od.
2. Činjenice = ono što ometa uživanje u stvarnosti. Vraški tvrdoglave, ali srećom postoje obrambeni mehanizmi.
3. Navike – uglavnom neučinkovite, svejedno ponosan što su u vlasništvu.
4. Ciljevi – tu i tamo neki, uglavnom im ne dopuštam da narastu dok god živim gdje živim.
5. Psihoterapija je zakon! Toplo preporučam svakome tko ima petlje suočiti se sa sobom u trijeznom stanju.
6. Ako kiša pada, ulice su mokre. Kiša pada. Dakle, izašao sam vani bez kišobrana.
7. Ako kiši, onda pljušti.
8. Beskonačno = polegnuta osmica, uzrok ludila nemalog broja matematičara (kao da im/nam je potrebna pomoć), najbolji album Leb i Sol
9. Volim matematiku i briga me što mislite da sam pervert!
10. Ne volim liječnike, ne pale me medicinske sestre, mrzim sve šiljaste stvari koje su im fetiš, općenito imam traumu od te ekipe.
11. Zalutao sam u filozofiju i posve mi je zabavno. Sad čekam kad ću naletiti na češirsku mačku i konačno potvrditi svoje slutnje.
12. Nisam odavno slušao Bacha.
13. U posljednje vrijeme slušam samo R&R ili metal, nije da se bunim.
14. Broj gledanja LOTR:FOTR u kinu ;-)
15. Hmmm, asocijacije mi nisu posve nelogične.
16. Masu uživam rješavati derivacije i briga me što mislite da sam dvostruki pervert
17. S toliko godina otkrio Satana Panonskog. Srećom, potom je izbio rat, pa nije uspio ostaviti trajniji utjecaj.
18. U to doba bio oslobođen vojske (JNA), pa se prijavio u vojsku (ZNG). Formativno razdoblje, frustrirajuće, lagano traumatično i vrijedno uspomena.
19. Volim svoj posao, kolege su sasvim druga pjesma.
20. Broj godina potrošenih na bolnice; uključuje maturalni ispit, struju, vrući parafin, puno znoja i stenjanja i zamalo izlet u Libanon.
21. Ucrvao sam se od nestrpljenja za formiranje grupe za World of Darkness RPG.
22. Ucrvao sam se od nestrpljenja kad ćemo baciti neki CCG.
23. Nisam susjedima odavno opalio dobru distorziju. Hmmmm…
24. Volim spavati, ne volim sanjati (vidi 9 i 16)
25. Bolje užasan kraj nego užasi bez kraja.

Nježni by Ivica Bednjanec
P.S. Ovo je copy-paste jedne viralne ludorije s Facebooka.