Među nama – etika

U sklopu HTVove emisije “Među nama” s temom etike (2. travnja 2013.), gostovao sam s kratkim prilogom o informacijskoj etici. Poveznica na snimku emisije nalazi se ovdje. Transkript je u nastavku…

Govoriti o etičkom stanju u društvu u Hrvatskoj je u stvari moguće samo ako identificirate s koje pozicije dolazite. Ja kao znanstvenik mogu govoriti samo iz pozicije znanosti. Dakle, postoji jedno ograničenje. Prvo, ograničen sam sam logikom jer moram imati jedan sustavan matematički aparat koji mi daje za pravo, odnosno ne dopušta mi nikakve pogreške u zaključivanju. Drugo, mora mi biti vrlo jasna paradigma iz koje govorim o izvjesnom problemu i na koncu, to je ono na što je upozorio Descartes, a to je ta ideja da ako koristimo pojmove, moramo ih koristiti jasno i odjelito. Ono što mi trenutno imamo je rasprava o pojedinim etičkim problemima gdje se definicija pojedinog pojma podrazumijeva. Ali upravo zato što se pojedini pojmovi koji su ključni u toj raspravi mogu višestruko definirati imamo definitivno temelj za nerazumijevanje.

Postavlja se još jedno vrlo važno pitanje za sve te rasprave u Hrvatskoj. Koliko ima smisla trošiti energiju na neke rasprave o pitanjima iz prošlosti na koje ne možemo utjecati i zašto energiju ne trošimo na neka pitanja iz budućnosti? Jedan primjer koji nam se iz hrvatske perspektive može činiti šaljiv, ali je u stvari vrlo ozbiljan i čeka nas u skoroj budućnosti. To je da je Južna Koreja 2007. pokrenula zakonsku inicijativu po kojoj pokušavaju napraviti jedan skup zakona kojima bi preduhitrili stvaranje umjetne inteligencije, što njihovi stručnjaci smatraju da bi oko 2025. već moglo biti napravljeno. Do te mjere su im dopustili intervencije, da im dopuštaju izmjene Ustava u tom slučaju. Sad, da se malo našalim, da li Hrvatska treba čekati da joj se stvori robotska strsanka da krene razmišljati o tako nečemu?

Na rubu znanosti

U sklopu teme Umjetna inteligencija gostovao sam s kratkim prilogom u HTVovoj emisiji Na rubu znanosti. Tekst je u nastavku…

UMJETNA INTELIGENCIJA I FILOZOFIJA UMA

Prilog u emisiji “Na rubu znanosti”  - HTV1, 12. VI. 2006.

Može djelovati pomalo neobičnim što filozofija, koja se doživljava kao prilično nepraktična disciplina, radi u nečemu tako praktičnom kao što je područje umjetne
inteligencije. Međutim, pitanja o funkcioniranju našega uma i mogućnostima repliciranja tih istih mogućnosti umnogome su starija od suvremenih tehničkih realizacija.
Unutar filozofije, kao pokušaja promišljanja sveukupnosti zbilje, postoje specijalizirana područja: od etike, logike, preko teorije spoznaje do filozofije znanosti
i tamo smještene filozofije uma. Filozofija uma, ili filozofija psihologije bavi se propitivanjem naravi mentalnih fenomena i njihove veze s ponašanjem i mozgom. Uz psihologiju, neuroznanost i računarstvo, dio je kognitivne znanosti.
Da nije riječ samo o iscrpljivanju u spekulaciji upitne primjenjivosti, najrječitije govori projekt MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Open
Course Ware – internetsko predstavljanje nastavnih programa tog uglednog tehnološkog centra koji nudi i studije iz područja antropologije i filozofije. Tako možemo naći kolegije poput Uma i strojeva, Relativizam, razum i stvarnost ili Drugi umovi i sl.

Osnovni pristupi

Možemo razlikovati dvije vrste pristupa – tradicionalni, koji pristupa umjetnoj inteligenciji kroz filozofske discipline i problemski pristup. U tradicionalnom pristupu razlikujemo ontološka, logičko-spoznajna i antropološko-etička pitanja. Ontološka pitanja u ovom području mogu se shvatiti kao valjanost konstrukata. Najpoznatiji je problem odnosa uma i tijela. Spoznajna-logička pitanja odnose se na ograničenja u razumijevanju naših mentalnih svojstava, dok se etički problemi tiču budućih odnosa prema pravoj umjetnoj inteligenciji. Problemski pristup zanima možemo li postići slabu ili jaku umjetnu inteligenciju, odnosno, koji nas izazovi čekaju nakon što je postignemo?

Odnos uma i tijela

Intuitivno gledajući, možemo za sebe reći kako posjedujemo dva glavna svojstva: tjelesni smo i posjedujemo sposobnost mišljenja. Na prvi pogled, čini se kako su ove osobine međusobno nesvodljive. Međutim, svjedoci smo mnoštva maštovitih teorija o tom pitanju u povijesti zapadne filozofije: od Platonove teorije ideja, preko
Leibnitzove monadologije ili Descartesova dualizma do suvremenih redukcionističkih težnji poput teorije identiteta, biheviorizma, funkcionalizma ili anomalnog monizma. Najkraće rečeno, svi se ti pristupi svode na četiri temeljne teze:
1. Realizam, tj. uvjerenje kako neke stvari posjeduju mentalna svojstva.
2. Konceptualnu autonomiju, tj. postavku kako je nemoguće svesti mentalna svojstva na nementalna svojstva.
3. Dovoljnost objašnjenja sastavnicama, tj. uvjerenje kako je za objašnjenje bilo koje pojave dovoljno uočiti koje su njene temeljne sastavnice, objasniti
pojedinačno svaku od njih i time osigurati objašnjenje složene pojave, te
4. Nementalizam sastavnica, tj. uvjerenje kako niti jedna od tih sastavnica ne posjeduje mentalna svojstva.
Ovako posložen prikaz shvaćanja odnosa uma i tijela otkriva glavnu teškoću: svaka je pojedinačno prihvatljiva, ali je logički nemoguće zagovarati sve četiri postavke, pa ovisno o tome koju kombinaciju zagovarate, možemo prepoznati glavne pristupe u filozofiji. Valja istaći kako je dominantni pristup u kognitivnoj znanosti materijalni monizam, tj. stajalište kako je svako mentalno svojstvo posljedica izvjesne organizacije materije, te da u svemiru ne postoji ništa drugo što bi imalo veze s mentalnim. Iako ovaj stav može izgledati svjetonazorno problematičan, filozofski problemi se tu ne iscrpljuju, ali to daleko nadmašuje okvir ovog izlaganja.

Jaka ili slaba umjetna inteligencija?

Zagovornici jake umjetne inteligencije uvjereni su kako je moguće postići potpuno repliciranje ljudskih mentalnih svojstava: od kognicije do emocija, motivacije i
kreativnosti. Zagovornici slabe umjetne inteligencije dozvoljavaju da će strojevi moći ponašati kao da posjeduju kognitivna mentalna stanja, ali ih neće posjedovati. U prilog jakoj struji govore teoretičari poput Daniela Dennetta koji tvrdi da ako je moguća slaba umjetna inteligencija, moguća je i jaka. Church-Turingova teza govori o mogućnosti računskog prikaza kognicije – svaki mogući izračun moguće je Umjetna inteligencija i filozofija uma izvršiti pomoću računala uz dovoljno vremena i memorijskog prostora. Turingov test trebao bi razlučiti inteligentne strojeve od običnih jednostavnim postupkom – ukoliko stroj daje odgovore koje nismo u stanju razlikovati od ljudskih odgovora, tada je stroj inteligentan.
Zagovornici slabe umjetne inteligencije nalaze niz prigovora. Tako John Searle u argumentu kineske sobe pokazuje kako bi i u slučaju kada bi imali računalo koje bi obavljalo zadatke nalik čovjeku ne bi mogli reći da ono posjeduje mentalna stanja već samo niz pravila ponašanja. Halting problem vezan je uz turingov stroj, temeljni model po uzoru na koji su današnja računala izrađena, i upozorava da nema načina kako možemo znati hoće li taj stroj ikada završiti zadani izračun. Drugim
riječima, ne možemo znati možemo li simulirati izvjesni kognitivni proces u konačnom vremenu. Thomas Nagel pruža prigovor vezan uz svijest. Naime, postoji izvjestan način kako je to biti u izvjesnom mentalnom stanju – vidjeti crveni objekt, ili još bolje, vidjeti djevojku u koju sam zaljubljen. Taj kvalitativni sadržaj uma, prema njemu, neprenosiv je na stroj.
Što se samog problema svijesti tiče, težinu lako ilustrira činjenica da prilično dobro razumijemo rečenicu “Ja sam svjesno biće” ali imamo izrazite teškoće objasniti što to znači biti svjesno biće. Ned Block upućuje na razlikovanje četiriju vrsta svijesti – fenomenološku svijest, tj. kako je to biti u izvjesnom stanju uma, svjesnost pristupa koja se odnosi na izvjesne načine pristupa informacijama, samosvijest, tj. kako reprezentiramo sami sebe i nadzornu svijest, tj. kako reprezentiramo vlastita mentalna stanja.

Može li se izračunati misao?

Drugi klasični pristup mentalnom, pa tako i umjetnoj inteligenciji u filozofiji tiče se teorije kompjutacije. Drugim riječima, vrijedi li praktično pravilo da “sintaksa čini čuda za semantiku”? Svatko tko je imao u školi matematiku, posebice logiku, svjedočio je ovom pristupu. Sastoji se od dvije vrlo jednostavne ideje – prva tvrdi kako se sadržaj naših misli može predstaviti na izvjestan način – uostalom, upravo sada to i činim pišući, a druga pretpostavlja izvjesnu pravilnost u odnos između misli. Ta pravila mišljenja čine logiku. Matematička logika povezuje ta pravila s aritmetičkim izrazima. To nam pruža mogućnost analize izvjesnog korpusa misli i egzaktnu provjeru barem konzistentnosti danog korpusa. Svaki matematički iskaz podrazumijeva reprezentacionalistički pristup.
Drugi, tehnološki privlačniji je pristup neuralnih mreža. Ovdje temeljna jedinica nije više pojam ili predikat, već čvor, koji omogućuje prijenos, gušenje ili poticanje impulsa. Operacija nad izvjesnim sadržajem (tj. mentalno stanje u najslobodnijem smislu riječi) rezultat je cjelokupnog rada mreže. Na taj način, imamo nereprezentacionalistički pristup mentalnom. Iako ovakav pristup nije imao zastupnika u povijesti filozofije, bacio je zanimljivo svjetlo na mnoga tradicionalna
pitanja.
Valja napomenuti da je i u ovom slučaju moguće numerički izraziti djelovanje mreže, pa tako imamo mogućnost računalne simulacije mreža.
Koliko je uopće moguće opisati mentalno pomoću računskog procesa pitanje na koje je u filozofiji uma ponuđeno mnoštvo prijedloga – od problema kineske sobe koji se protivi intuiciji funkcionalnog repliciranja, Nagelovog zamišljanja kako je to biti šišmiš do spoznajnog jaza, pitanja povlaštenog statusa i filozofskih zombija kada je riječ o problemu svijesti.

Umjetna inteligencija i ljudskost

Jamačno najzahvalnije područje za filozofiju o pitanju umjetne inteligencije su implikacije koje bi njeno postignuće imalo na poimanje nas samih, društva i temeljnih vrijednosnih određenja. Za razliku od prethodnih pristupa, gdje filozofija uglavnom slijedi nove spoznaje iz znanosti i bavi se posljedicama koje one mogu izazvati, ovdje filozofski problemi grabe u budućnost.
Što čini ljudsku narav i kakvo je naše mjesto u Svemiru vjerojatno su najstarija pitanja. Zbog svoje starosti, sputana su ukorijenjenom slikom koju imamo o sebi.
Mogućnost postojanja drugih bića sa sposobnostima sličnima našima pruža dragocjenu mogućnost novog gledišta na stari problem. Može li se pomiriti naš svjetonazor i religija s obećanjem tehnološkog repliciranja uma ili se opet vraćamo dr. Frankensteinu?
Književnost su zanimali isti problemi kao i filozofiju, ali ih je predstavljala u privlačnijem ruhu. Znanstvena fikcije nerijetko je posuđivala misaone pokuse iz filozofije i zaodijevala ih u dramatski zaokruženu cjelinu. Tako možemo prepoznati probleme vezane uz svijest i autopercepciju u seriji priča o robotima Isaaca Asimova, odnos razuma i emocija kod Arthura C. Clarkea ili Putnamove mozgove u kadi i postmodernistički simulakrum u Matrixu, da nabrojim samo najpopularnija mjesta.
Problemi iz ove skupine mogu se ukratko izraziti kao pitanja:

  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, prelazi li čovjek granice prirodnog reda?
  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, smijemo li takvim bićima uskratiti pravak oja tražimo za sebe?
  • Koji su kriteriji razgraničenja svjesnih bića?
  • U kakvim uvjetima smijemo stvarati svjesnu umjetnu inteligenciju?
  • Može li naša kultura i svjetonazor preživjeti postojanje drugih inteligentnih i svjesnih bića?
  • Postoji li sloboda odlučivanja ako je moguće u potpunosti replicirati ljudski um?

i na koncu, vjerojatno najzanimljivije pitanje od svih

  • Koliko naše razmišljanje uopće može biti slobodno od antropocentrizma? ili kako je to duhovitije izrazio Stanislaw Lem “…hoće li [roboti] oteti naše zlato, naše žene i čokoladu?”

Bez obzira kakav odgovor dobili na ova pitanja, ne bi bilo prvi puta da stvarnost uvelike nadmaši i najhrabriju spekulaciju.

Okrugli stol “Interdisciplinarnost i filozofija”

U sklopu UNESCOva Svjetskog dana filozofije 2008. ugostili smo člana Mađarskog filozofskog društva, dr. sc. Attila Patóa. Uz predavanje “The One against the Many. Conflicts between Politics and Philosophy” (Pojedinac protiv mnoštva. Sukobi između politike i filozofije), dr. Pató nam je pomogao oko provođenja međunarodnog internetskog natjecanja iz filozofije i okruglog stola posvećenoga interdisciplinarnosti i filozofiji.

500 godina “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona Zadranina

This gallery contains 12 photos.

Sveučilište u Zadru i Zadarski filozofski krug Hrvatskog filozofskog društva organizirali su znanstveni skup o Federicu Grisogonu Zadraninu povodom 500. obljetnice tiskanja njegova djela Speculum Astronomicum. Skup i predstavljanje pretiska knjige održani su 28. i 29. XI. 2007. u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Na predstavljanju knjige sudjelovali su: Mihaela Girardi-Karšulin, Olga Perić, Tomislav Ćepulić, Mirko Polonijo, Erna Banić-Pajnić, Ivica Martinović [...]

Logičnije ne može

Filozofirajući za život, jedna ponavljajuća okolnost me ne prestaje fascinirati. Koliko truda i energije pojedini filozofi ulažu u dokazivanje kako im logika ne treba, što, znate li mrvu logike, predstavlja sasvim lijep paradoks – dokazivati kako je sustav napravljen primarno za dokazivanje, nepotreban za dokazivanje upravo vašeg stava.

Čuju se razni argumenti, pa bih se pozabavio s nekolicinom.

  • To je matematika, a ona s filozofijom nema previše veze.” Ovo je pogrešno koliko može biti. Ne samo da je Platon podigao matematiku na razinu gotovo religije (OK, malo je “posudio” od Pitagorejaca), nego je upravo razvoj matematike omogućio razvoj tehike i nastanak novovjekovne civilizacije. Sjetite se analitičke geometrije i tri ortogonalna pravca koja je povukao Descartes – prevođenjem geometrijskih problema u aritmetičke napokon je postalo moguće rješavanje kompleksnih tehničkih zadataka. S Leibnizom i Newtonom i nastankom diferencijalnog računa napravljen je temelja za mnoštvo stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo.
  • Filozofija se bavi duhom i do filozofskih spoznaja dolazi samospoznajom duha.” O introspekciji i Kantovoj ideji kako je to put za otkrivanje zakona spoznaje može se napisati puno problematičnih stvari. No, kako god došli do nekog broja spoznaja, i dalje postoji mogućnost njihove nekonzistentnosti, a iz nje slijedi bilo što. Filozofski sustav iz kojeg slijedi bilo što i nije baš nešto. Drugi je problem što je ovakvo razmišljanje tipično za tzv. magijsko mišljenje koje se ravna po dva načela: dodiru i sličnosti. Ako se dva objekta dodirnu, onda prenose svojstva s jednog na drugog; a ako su dva objekta slična, onda imaju i slična svojstva. Po prvom pravilu funkcioniraju aukcijske kuće – zarađuju novac prodajući stvari koje su pripadale slavnim osobama, pa tom linijom razmišljanja, i vrijede više. Drugo pravilo je na djelu kada oklijevate pojesti čokoladnog pauka (osam nogu, okrugli zadak, četiri para očiju), ali su čokolada srca simpatičan poklon za Valentinovo.
  • Logika nema uzvišenost metafizičkog promišljanja.” – ovo je slobodnije semantičko sažimanje raznolikih budalaština iz struke. Budalaština iz jednostavnih razloga: i) metafizičko promišljanje je logički ispravno ili nije (ne želim ulaziti uopće u priču što bi to trebalo biti; razumijem to kao mišljenje vodootporno na pogrešku); ii) počinjena je i pogreška spoznajno-etičkog paralelizma, tj. teza kako određeni oblici mišljenja više vrijede od drugih, pa se, onda, i njihovi zaključci tretiraju također kao vrjedniji; iii) pretpostavka kako postoji oblik mišljenja koji prethodi logički ispravnom, što bi značilo da je metafizika – logika; iv) dokazivati tezu mimo logike znači tvrditi kako postoje drugi kriteriji ispravnog mišljenja onih koji se mogu dokazati, što znači ništa drugo nego pozivanje na vlastiti autoritet, a to je onda čisti dogmatizam, a ne filozofija. Možda i narcisoidnost.
  • Koja korist od učenja formula?” Ovo je možda najsuvisliji argument vezan uz logiku koji sam čuo. Nažalost, dobar dio nastave logike se svede, u gorem slučaju, na bubanje tradicionalne logike, a u boljem na rješavanje zadataka iz matematičke logike. Na koncu, za studente je glavna svrha logike da je – polože. Znanje logike neophodni je alat za analizu argumenta – koliko god dobro “zvučao”, logički je moguće riječ o ispraznom nizu iskaza. Prevođenje iz objektnog u formalni jezik vjerojatno je najteža lekcija logike i posvećuje mu se kriminalno malo vremena (ako uopće). Razumijevanje znanstvene metodologije, statističkog zaključivanja, programskih jezika, i ništa manje važno, stjecanje discipline u zaključivanju su teško dostižni bez edukacije u formalizmu.
  • Znam misliti.” Pogrešno – možete misliti, ali to ne znači da i znate. Dapače, date li ljudima jednostavne premise poput “Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek.” praktički će svatko zaključiti kako je Sokrat smrtan. Ali ako se malo zaigramo negacijama, pa ponudimo da “Sokrat nije čovjek” neće biti istina ono što većina zaključuje “Sokrat nije smrtan”, već da o Sokratovoj smrtnosti ne možemo ništa znati sa sigurnošću. A to je tek jedna formula. Istraživanja iz kognitivne psihologije pokazuju kako smo loši u rješavanju zadataka u objektnom jeziku, čak i ako smo učili logiku, osim ako ih ne rješavamo kao formule.
  • Zlatko Šporer "Uh, ta matematika"

    Zlatko Šporer “Uh, ta matematika”

    Mrzim matematiku.” Reda radi, ovo je teza koju najčešće susrećem, ali je najrjeđe čujem. Razmislite malo, nastavu iz matematike slušate gotovo isti broj godina koliko i iz materinjeg jezika; to bi trebalo značiti koliko je poznavanje matematike važno. Nažalost, uglavnom se matematiku podučava kao svrhu samoj sebi, rijetko kada kroz prenošenje oduševljenja koje imate kada prepoznate u prirodi matematičku pravilnost. A sva daljnja nastava iz prirodoslovlja i tehnike je nemoguća bez dobrog matematičkog temelja. Dobar početak za razbijanje straha je knjiga Zlatka Šporera “Uh, ta matematika” s ilustracijama Nedjeljka Dragića. Iako pisana u popularnom formatu za mlađi uzrast, nalazim kako sasvim lijepo može poslužiti kao uvod i u nastavu filozofije matematike, posebice dio o Russellovom paradoksu. Jedna od dražih mi knjiga u osobnoj biblioteci.
    Knjiga postoji i u digitalnom formatu i slobodna je za preuzimanje na http://www.digitalne-knjige.com/sporer2.php. Više o profesoru Šporeru možete saznati na https://sites.google.com/site/sporerzlatko/

Između EUforije i disforije

Ironiju moraš cijeniti – HTV, poslovično lišen smisla za humor, večeras na drugom programu pušta prvo “Ratne igre” pa “Sav taj jaz(z)”. Utješni program za euroskeptike? Drukeri na Nov@TV puštaju “Reci Da”. Pola sata nakon ponoći slijedi “U posljednjoj fazi” (Final analysis) – tad je već prekasno za analize, ali to je tipično za psihoanalizu. HTV3 diže ljestvicu korak više – za cjelokupnu lepezu pravaških gunđala, artistički dokaz da su u pravu kako srljamo u Sodomu i Gomoru – “Ružni, prljavi i zli”. Nedostaje mi samo “Kruha i čokolade”.

Teško je predvidjeti što nas čeka ulaskom u EU – kada smo se ’90-ih počeli zanositi idejom o povratku europskoj uljudbi, bilo je to vrlo poželjno mjesto. Danas pomalo podsjeća na skečeve Top liste nadrealista – socijalni neredi u Švedskoj, sami Europljani nezadovoljni s EU, usporedbe krize u EU s onom u Jugoslaviji ’80-ih… Zabavlja me to naše klaćenje između krajnosti – EU je raj, EU je moralni pad; ulazimo u doba prosperiteta i odričemo se suvereniteta.

Ako bih se trebao u nešto kladiti, onda je to naša sposobnost propuštanja prilika. Neće ulazak u EU, pa ni da nas posvoje Njemačka ili SAD omogućiti bolji život mimo truda koji sami uložimo. Utoliko je i skandal o “Lex Perković” samo dokaz koliko smo sposobni u finišu zeznuti stvar; pri čemu je posve svejedno što je na stvari – konstantan je mentalitet kolonije.

Upravo tu leži i razlog mojem optimizmu zbog ulaska u EU – promijeniti će se pravila igre. Donja granica će se povisiti i morat ćemo si urediti život po učinkovitijim pravilima. Jednostavno će priča kako je “bolje biti prvi na grani nego deseti na stablu” napokon doživjeti svoj krah, jer od sada smo dio većeg sustava, a ne nečijeg malog lena na kojem može raditi što ga volja. Raduje me što vidim dobar broj mladih ljudi koji pokazuju više samopoštovanja i asertivnosti i kojima različitost predstavlja izazov, a ne prijetnju. Raduje me ulazak u otvoreni sustav, jer takav sustav otežava totalitarizme svakih vrsta. Raduje me što ćemo napokon biti u prilici uvidjeti koliko se puno vidova života u Hrvatskoj može opisati pomoću par formula iz teorije igara i što će ljudi iskusiti na vlastitoj koži ograničenja pristupa “nultog zbira”. Možda će nam prvo morati biti nešto teže prije nego nam postane bolje, ali može nam postati bolje.

Radujem se najviše što ćemo napokon biti u prilici prestati proizvoditi više povijesti nego je možemo prožvakati, kako je to lijepo sročio jedan američki povjesničar. Radujem se, jer ovaj povijesni događaj doživljavamo manje pompozno nego neke, koje skoro i ne pamtimo, a prozvali smo ih, u vlastitoj narcisoidnosti, povijesnima.

Radujem se izazovima i prilici da ostvarimo vlastite potencijale ako to želimo. Radujem se prilici za rast, a on uvijek dolazi pod cijenom straha i promjene. Sad možemo, kako reče Franci Blašković, kao trska u vis šibat!

Nova, sjajna igračka

Moja struka se nalazi pred popriličnim izazovom – ili će se prilagoditi novim temama i oblicima podučavanja ili će nestati, ne nužno u bljesku slave. Uz trend zatvaranja humanistički i društvenih odjela po američkim i europskim sveučilištima, filozofiji se, izgledno, broje posljednji sati u izdanju kakvom je poznajemo od kraja XIX. stoljeća.

Da se razumijemo, hrvatski je vjerojatni jedinstveni jezik po tome što “filozofirati” ne znači “nerazumljivo govoriti” nego je tek ljepši način za uporabu skatološke metafore o komunikaciji. Stereotip o filozofiji, i ništa manje, filozofima, kao nerazumljivima, zatvorenima u bjelokosne kule apstrakcije i alkoholna isparenja, možda i nije toliko nezaslužen kada pogledam s kakvim sam se sve likovima i argumentima što filozofije doista jeste susretao. Da mi je novčić za svaki puta kada smo Bruno i ja bili optuženi da prostituiramo struku, sada bih živio u penthouseu, a ne jednosobnom stanu.

Štreber kakav već jesam (ili ljepše – nerd), oduševljavaju me nove tehnologije i načini kako ih mogu primijeniti na ono što me zanima – među ostalim, i filozofiju. Tako sam, na prilično zgražanje kolega sa bivšeg posla, objeručke prigrlio i promovirao alate za organizaciju znanja, vizualizaciju konceptualnih mreža, kao i staru i dobru multimediju u nastavi (čovjek se iznenadi koliko ima dobrih dokumentaraca s filozofskom tematikom, počevši od “Uspona čovjeka” Jacoba Bronowskog, “Civilizacije” Sir Kennetha Clarkea i “Cosmosa” Carla Sagana; ujedno tri dokumentarca koji su stubokom promijenili popularizaciju znanosti).

Moment koji mi je posebno drag i pratim ga od početaka je MITov projekt Open Course Ware (ocw.mit.edu), praktički prvi sveobuhvatni projekt objavljivanja nastavnih materijala na webu u otvorenom pristupu. Projekt je počeo 2002. i praktički je ključan za prihvaćanje projekta i od strane drugih sveučilišta i organizacija. Danas je moguće na MIT OCW pronaći preko 2100 kolegija koje posjeti 125 milijuna posjetitelja. S obzirom da mi je, kao asistentu na početku karijere, kronično nedostajalo recentnih sadržaja, ali ne i entuzijazma, snalazio sam se, više ili manje “kreativno” nabavljajući stručnu i znanstvenu literaturu. Ideja da mogu slušati ili gledati predavanja profesora s jednog od najjačih svjetskih sveučilišta jednostavno me oborila s nogu! Sa zadovoljstvom mogu reći da sam u nastavu ulagao daleko više od onoga što se očekivalo i uživao sam u svakom trenutku učenja.

Dolaskom na Odjel za informacijske znanosti još sam proširio vidike koliko je tehnologija zahvalna za nastavu filozofije. Praktički od samog početka koristili smo Moodle, platformu za udaljeno učenje. Na prvi pogled servis, izgleda poput elektroničke skriptarnice u koju možete postaviti sve materijale potrebne za nastavu, ali pregledate li stotine dodataka, možete ga pretvoriti u što god vam je potrebno za nastavu: objavljivanje svih tipova materijala, komuniciranje, potpora studentima s invaliditetom…

Nažalost, upleo se treći Newtonov zakon – koliko god entuzijazma pokazivao, toliko je strukovna zajednica ulagala u otpor. Nije samo riječ o novim tehnologijama – isti doživljaj je uslijedio kada sam govorio o popularizaciji filozofije, kada sam predstavio Collinsovu analizu povijesti filozofije kroz sociograme, kao i kada sam govorio o filozofskome savjetovanju ili informacijskoj etici. Novo, egzotično i, što je izgleda najmanje oprostivo, primjenjivo.

Upravo tu leži indikacija patologije. Struka (ne govorim o Zadru, niti Zagrebu, govorim praktički o većinskom europskom akademskom pristupu filozofiji) se zaplela u mrežu vlastite narcisoidnosti, isto onako kako su se financijski manageri selekcijom doveli da budu prepoznati kao skupina psihopata u skupim odijelima. Evolucija je gruba ljubavnica, nagrađuje samo najprilagođenije trenutku i tu teleologija, povijesna misija i osobna veličina ne kotiraju visoko. Nažalost, ponekad mi je teško oteti se dojmu kako jedan dio kolega praktički nikada nije upoznao znanstveni vid filozofije već su ostali fascinirani intelektualiziranjem misticizma i zapleli se u rekurzivna opravdanja nečega što je tek magijsko mišljenje.

Alan Rickman kao šerif od Nottinghama

Alan Rickman u sceni filma Robin Hood: princ lopova. Sva prava pridržana Warner Bros.

I dok sad moji kolege oštre noževe i tupe žlice (mig: Alan Rickmann kao šerif iz Nottinghama), drsko im poručujem – još niste vidjeli što nas čeka iza ugla! Osim realne opasnosti fuziranja (bolja opcija) ili gašenja (gora opcija) studija filozofije u Hrvatskoj – sedam studija koji godišnje proizvedu više profesora filozofije nego ih je ukupno zaposleno u srednjim školama s punom satnicom! – nije nimalo fantastična mogućnost da se filozofija lagano završi ka dinosauri. Koliko god se gnušali kapitala i novih pravila igre, to neće promijeniti tok zbivanja.

Rješenje, kako ga vidim, poprilično je jednostavno – napraviti pomak u strukturi studija filozofije i aktivno promicati pozitivnu percepciju struke. Za sada studente školujemo za srednoškolske profesore, s nadom da će ih par završiti na institutu ili nekom od fakulteta; alternativa je da se nađu u novinarstvu, politici ili da ih izvuče druga studijska grupa. Praktični aspekti filozofije kao da su toliko nepristojni da im nema mjesta na fakultetima – od filozofskog savjetovanja, filozofije za djecu do filozofije informacije ili etičkog konzultiranja tvrtki. Uz ove, vani sasvim izvedive vidove filozofske djelatnosti, ne treba nikako zaboraviti fundamentalna istraživanja – logika, filozofija znanosti i matematike, kao i promišljanja novih tehnologija omogućuju popriličan životni prostor filozofiji i filozofima. Ako je išta promijenilo svakodnevni život posljednjih dvadesetak godina to su informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Svjestan sam da bavljenje etičkim problemima vezanima uz privatnost nije ni izbliza spektakularno kao promišljanje horizonta bitka i da vas dokaz logičkog teorema ne može dovesti do duhovnih ekstaza kao što je treptaj ukazanja metafizičke razine, ali dok ne otkrijemo kako preživjeti pomoću fotosinteze, malo spuštanja na Zemlju ne bi škodilo.

[nastavit će se...]

Filozofsko savjetovanje

Korisnik koji se odluči potražiti savjet psihologa može birati između preko 400 različitih savjetodavnih/terapijskih pristupa. Tome popisu možemo u posljednja dva desetljeća dodati i filozofsko savjetovanje. Upravo stoga zanimljivo je propitati odnos između filozofije i psihologije u području smanjivanja patnje. Izvorna zadaća filozofije bila je shvatiti ljudsko stanje i olakšati ga. Dodamo li tome činjenicu kako teoretičari psihoterapije ističu ulogu filozofije, bilo u razvoju njihova terapijskog pristupa, bilo kao sredstva povećanja savjetovateljske/terapijske učinkovitosti putem posjedovanja globalne teorije o čovjeku, ispitivanje odnosa postaje još značajnije.

Počeci savjetodavne uporabe filozofije sežu u same početke filozofije u antičkoj Grčkoj, pa je zbog malog broja pouzdanih ili uopće sačuvanih dokumenata prvenstvo teško odrediti. Vjerojatno je među prvim psiholozima i savjetovateljima bio Alkmeon iz Krotona (cca. VI. st. p. n. e.), iako knjige koje se dotiču teme snova možemo naći još u asirsko doba, petom i šestom tisućljeću prije naše ere. Alkmeon je baštinik tradicije hramske medicine, koja je bila uvelike psihosomatski usmjerena. Čini se kako tajna njena uspjeha leži u obilatoj primjeni ritualnih postupaka i dijetnom režimu . Obavljao je seciranja i vjerojatno prvi pružio empirijski utemeljene anatomske opise, i prvi je autor u Zapadnoj medicini i prirodnoj filozofiji koji je mentalno smjestio u mozak. Uz Empedokla autor je najdugovječnije filozofske i psihološke teorije kognicije – reprezentacionalizma. Upravo iz razloga što je zagovarao razgovor s pacijentima kao sredstvo izlječenja, možemo ga uzeti za prvoga savjetovatelja.

Filozofsko savjetovanje je pokret koji počinje u Njemačkoj u 1980‑ima. Neki autori (Raabe, 2001) vide početke pokreta već u 1950‑ima i 1960‑ima u terapijskim pravcima poput klijentu usmjerene terapije (Rogers, 1985), racionalno-emocionalnoj terapiji (Ellis, 2002), transakcijskoj analizi (Berne, 1987, 1989), egzistencijskoj analizi (May, 1980; Frankl, 2001). Nesporno je da je svaki od navedenih terapijskih pristupa neskriveno rabio filozofske elemente u radu, ali eksplicitna izrijeka o uporabi filozofije u savjetodavne svrhe (u smislu kao kod psihološkog savjetovanja) slijedi tek 1978. godine kada je Peter Koestenbaum u djelu Nova slika osobe: Teorija i praksa kliničke filozofije zagovarao integraciju filozofije i psihoterapije.

Koestenbaum navodi kako kliničku filozofiju »valja ustanoviti kao bona fide disciplinu, i s teorijskim i s praktičnim usmjerenjem«. Takva disciplina zahtijeva čvrsto utemeljenje u filozofiji, posebice »fenomenološkom modelu bivanja i egzistencijalne teorije ličnosti, kao i psihologiji, psihijatriji, posebice kliničkoj praksi i iskustvu u psihoterapiji« . Razlog pokretanju kliničke filozofije, Koestenbaum vidi u činjenici da dosta korisnika psiholoških usluga pati od »filozofskog stanja, prije nego psihološke bolesti«.

Gerd B. Achenbach je 1981. prvi predstavio suvremeni oblik filozofskog savjetovanja kada je otvorio svoju praksu u Bergisch Gladbachu, blizu Kölna. Iako je filozofsku praksu prvi otvorio John van Veen u Nizozemskoj 1967. godine, a šest godina poslije osnovao je Filozofski centar za educiranje sebstva i roditeljstva (Philosophy Center for the Education of Self and Parenthood), Achenbach je utemeljitelj filozofskog savjetovanja kao pokreta.

Achenbach je 1982. godine utemeljio Njemačko društvo za filozofsku praksu (Gesellschafft für Philosophische Praxis), da bi pet godina kasnije pokrenuo i časopis Agora. U Nizozemskoj je 1984. godine na Sveučilištu u Amsterdamu pokrenuta radna skupina za primijenjenu filozofiju. Tri godine kasnije, Ad Hoogendijk otvara prvu filozofsku praksu u Nizozemskoj, a iste godine skupina pokreće časopis Filosofische Praktijk. Nizozemsko društvo za filozofsku praksu osniva se 1989. godine.

Danas postoji nekoliko desetaka nacionalnih društva filozofskih praktičara ili savjetovatelja, poput APPA (Organizacija američkih filozofskih praktičara) i ASPCP (Američko društvo za filozofiju, savjetovanje i psihoterapiju) u S.A.D., nacionalnih društava u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, Norveškoj, Slovačkoj, te AASPP (Anglo-američko društvo za filozofsku praksu) i Međunarodnog društva za filozofsku praksu.

Hvala što ste nam ustupili mjesto

Užasno me živcira zagrebocentričnost! Ispada kako sve što postoji u Hrvatskoj svoju premijeru imalo u Zagrebu, kako je ostatak zemlje gotovo pa niz sela u kojima su tek nedavno otkrili toplu vodu i struju. Kad se počeprka po povijesti Zadra, shvatite da je to mjesto gdje su 1806. tiskane prve novine na hrvatskom jeziku – Kraglski Dalmatin; 1536. napisane su Zoranićeve “Planine”; prvi medicinski fakultet tu je djelovao od 1809. do 1811., deset godina kasnije utemeljena je prva medicinska škola za primalje, 1847. obavljena je prva operacija uz narkozu eterom, samo pet mjeseci nakon prve takve operacije u Bostonu; 1868. utemeljeno je najstarije hrvatsko Liječničko društvo, a deset godina kasnije, 1878. utemeljena je prva organizacija Crvenog križa. Prva javna električna rasvjeta postavljena je na Silvestrovo 1894., gotovo punih trinaest godina prije Zagreba. Još dalje u povijest, 1396. osnovano je prvo sveučilište, prvi i jedini hrvatski grad koji su razorili križari – 1202.; prvi posjet pape – Aleksandar III. u 1177. I onda još imaju nerv krivo datirati prvi gay pride u Zagreb, tri godine nakon eksperimentalnog uspjeha u Zadru!

Počelo je, kako i priliči, posve nevezano. Denis je nakon operacije očiju i kratkotrajnog poboljšanja, u potpunosti izgubio vid. Prvi i najgori šok prebrodio je uz Ivicu i, koliko mogu reći s distance, Ivica je odradio veličanstven posao, prebrodio vlastiti strah i bio uz prijatelja kad je to najviše trebao. Po povratku u Zadar cijela ekipa je vidno bila u šoku. Pazilo se što će se reći, kao da bi spomenom nekih riječi morali priznati što se desilo. Sjećam se koliko me taj hod po jajima živcirao i krenuo sam aktivnije biti uz Denisa. Do tog trenutka smo bili društvo, od tada smo postali prijatelji. Ne znam je li bila riječ o identifikaciji – jedan invalid nema potrebe muljati drugoga tko je ili je bila samo kreativna adaptacija na bijes, ali upalilo je – Denis se počeo izvlačiti iz depresije, izlaziti na koncerte i grabiti život koliko god mu teško bilo.

U kolovozu 1999., otprilike mjesec dana nakon operacije krenuli smo na veselu operu “Gospodarica služavka” u samostan sv. Frane. Trebalo nam je pristojnih tridesetak minuta pješačenja za rutu. Kako Denis još nije dobio ni bijeli štap ni psa vodiča, filozofski vodič je konačno mogao poslužiti svrsi. U laganom hodu smo čavrljali o koječemu, dok nismo stigli do mosta. Kolovoz u Zadru sinonim je za puzanje kroz gužvu, pogotovo po Poluotoku. Na Branimiru mi je nešto bilo čudno, nisam mogao uprijeti prstom. Kad smo napravili nekoliko koraka po mostu, shvatio sam što nije u redu – nas se dva nismo uklapali. Od kako smo došli na Branimirovu obalu pa dok mi se nije upalila lampica, oko nas se stvorio balon od kojih metar, metar i pol i poslušno nas slijedio svaki korak. Jednostavno, Denis me držao za mišicu i to je bilo dovoljno za sablažnjive asocijacije. Kažem, držao za mišicu, dakle njegovi prsti drže moju nadlakticu (triceps, da budem precizan). Nikakvo držanje za ruke, ruka ispod ruke ili slično – sve po propisu kako se pomaže slijepoj osobi.

Kad sam mu opisao što vidim, prasnuli smo u smijeh. Nadobudni studenti psihologije, kakvi smo tada bili, odlučili smo testirati hipotezu – đir do kraja Kalelarge. Nisam ljubitelj ljetnih gužvi u gradu i preferiram kretanje okolnim kalama, ali ovoga puta vrijedilo je otrpiti neugodu u ime znanosti. I balon nas je sasvim uredno pratio: od Branimira, preko mosta do Trga i onda sve do Gospe od Zdravlja. Denis je primijetio promjenu i u zvučnoj kulisi – tipični žamor po kafićima se lagano stišavao. Odstojanje se nije mijenjao ispred Lovre ni Centrala, možda se nešto suzilo oko štandova na Kalelargi, ali to je odokativna procjena. I svo to vrijeme niti jedan jedini komentar, niti jedna ružna riječ.

I da, koncert je bio izvrstan.