O “sukobu” religija-znanost

Potaknut jednom raspravom na Facebooku o ulozi religije u razvoju znanosti, pokušao sam složiti logički prostor teza u kojem se može voditi takav tip rasprave, a da i dalje ostanemo znanstveno doslijedni.

(0) Za svaku razumnu raspravu potreban je konsenzus oko minimalnog metodološkog okvira.

0.1 Filozofija je znanstvena djelatnost koja se temelji na racionalnom propitivanju koncepata.

0.2 Filozofija u znanstvenom smislu nema pravo pozivanja na “metafizičku razinu” ili slične koncepte nepriznate u ostatku znanstvene zajednice.

0.2.1 Neki filozofi u povijesti to čine, pa i pretpostavljaju još fantastičnije konstrukte, ali to nije dio znanstvene filozofije nego prije misticizma. Primjer – Platonovi mitovi koji su ili njegova fikcija ili dio tradicije, a koristi ih kao sredstvo dokazivanja. Prihvatljivi su kao ilustracije, ne kao doslovne priče.

0.2.2 Kao znanstveni filozofi možemo analizirati takve priče i vidjeti kakav značaj imaju za razvoj pojedinih koncepata koje rabimo. Logička konzistentnost je i dalje conditio sine qua non.

0.2.3 Analitička filozofija nije ideološka pozicija, nego metodološki pristup. Pretpostavlja da se filozofija može urediti poput znanosti, kao reakcija na povijesnu zastupljenost “metafizičkih” ili čak okulčtističkih tema. Tehnički, postupak se sastoji od eksplikacije teza i njihove analize.

0.2.4 Ovo je analitička rasprava o temi odnosa religije i znanosti.

0.3 Egu nema mjesta u znanosti – to što netko u nešto vjeruje, ma kolikim intenzitetom je njegov problem. Ovo je temeljna lekcija iz logike!

0.4 Ako vas nešto može povrijediti u raspravi, ne upuštajte se u raspravu o tome. Ulazak u raspravu o bilo čemu dopušta (makar samo hipotetski) mogućnost da ne budete u pravu.

0.5 Zaključujemo na najbolje moguće objašnjenje, rijetko ikada imamo priliku zaključiti na konačno objašnjenje. U tu svrhu koristimo modele, najčešće multifaktorske.

(1) Nasilje nije dopušteno u raspravi o stavovima i svaki sustav koji rabi nasilje kao sredstvo argumentacije je totalitaran.

1.1 Svejedno je koji je povijesni sustav u pitanju ako rabi nasilje onda je totalitaran. Razlikuju se društveni odnosi kroz povijest, nasilije i dalje nikoga ne opravdava.

1.1.1 Smrtna kazna je oznaka nedovoljno civiliziranog društva.

1.1.2 Država treba zadržati *monopol* na nasilje, ali uporabu tog nasilja treba strogo nadzirati.

1.2 Arrendtina kritika je kritika *sekularnih* totalitarizama. To ne isključuje da postoje npr. teološki totalitarizmi ili da srednji vijek nije totalitaran. Može i neki odjel biti totalitaran ako se nasilje koristi kao sredstvo argumentiranja (ne mora se nužno ljude spaljivati, psihološko nasilje je podjednako nasilje). Dakako, govorim općenito, da nam se ne bi i Jure Zovko pridružio u raspravi ;-)

1.3. Inkvizicija je institucija za provođenje nasilja među neistomišljenicima osnovana u vrijeme kada su se vodili vjerski ratovi (krećemo od albigenske hereze), koji su kasnije kulminirali – progoni i ratovi. Organizirati policiju (jer inkvizicija funkcionalno je i više od toga – oni proganjaju i sude) za neistomišljenike je sasvim jasna indikacija totalitarizma.

(2) Prvo dolaze kategorije, pa nijansiranje.

2.1 Ako želimo ustanoviti pojmovni aparat, moramo imati mogućnost razlikovanja entiteta po hijerarhijskoj strukturi (gestalt psihologija susreće logiku).

2.2 SSSR, nacizam i inkvizicijski progoni spadaju u totalitarizme, pa ih je tek onda moguće posložiti po intenzitetu. U svakom slučaju ostaju totalitarizmi.

2.3 Odbijam živjeti iti u jednom od njih, pa mi je izbor između bilo kojeg broja totalitarizama u osnovi pogrešan izbor.

(3) Postoji interakcija religija-znanost koja je pozitivno utjecaja na razvoj *rane suvremene* znanosti.

3.1 Naveli smo primjere brojnih svećenika-znanstvenika.

3.2 Naveli smo primjere drugih religija koje su imale utjecaja na razvoj znanosti.

3.3 Povijesno postoji sukob između znanosti i religije.

3.3.1 Povijesno, to je tipični sukob tijekom emancipiranja jedne društvene grupe/zajednice.

3.3.2 Znanost ima svoje “svece-mučenike” i te priče su nastale kao plod povijesnog revizionizma.

3.3.2.1 Protagora – protjeran iz Atene jer je izrazio (i za svoje vrijeme) suzdržani skepticizam o teološkim pitanjima. Dakle, ne ateizam niti antiteizam nego skepticizam.

3.3.2.2 Bruno – spaljen na lomači jer je doveo u pitanje autoritet papizma. Skraćeni silogizam: postoji mnoštvo svjetova i na nekima od njih život i neki od tih živih bića imaju dušu. Bog je poslao iskupitelja i za te duše. Slijedi da postoji više od jednog analoga Petru, pa time i više od jednog pape. Vrlo nepopularna ideja u to vrijeme. Uočite dva momenta: (i) Bruno koristi znanstvenu hipotezu kao teološki argument; (ii) u osnovi, ovo je preteča Drakeove formule.

3.3.2.3 Galileo – također koristi znanstvenu spoznaju (otkrića teleskopom) kao argument u teološkoj raspravi (Nebeski glasnik). Završio u kućnom pritvoru.

3.3.2.4 Newton – pisao alkemijske i kabalističke rasprave, više i dulje nego se bavio “pravim” fizikalnim radom. Da se za života znalo što radi, bio bi pogubljen (takav bio zakon).

3.3.3 Sukob religija-znanost posljedica je borbi za moć i nerazumijevanja epistemološke uloge barem jednog od njih dvoje.

3.3.3.1 U povijesnom kontekstu, postojao je zakonski okvir koji je religijske neistomišljenike (heretike) sankcionirao. Usporedite sa suvremenom sintagmom “verbalni delikt” i “sloboda govora”.

3.3.3.2 Religija podrazumijeva sveto, što u znanosti nije legitiman pojam.

3.3.3.3 Religija (zaustavimo se na abrahamskim1) se temelji na autoritetu (objave, svećenika), dok u znanosti postoji autoritativnost koja vrijedi dok se ne pokaže drugačije (npr. prijelaz iz njutnovske u relativističku fiziku, pa kvantnu mehaniku).

3.3.3.4 Religija podrazumijeva psihološki angažman kao temeljni uvjet, znanost traži suzdržanost subjektivnog. Postoje zajedničke osobine (identifikacija sa zajednicom praktikanata, motivacija, uvjerenje u vlastitu ispravnost, izjave o središnjem skupu vrijednosti), njihova uloga i značaj se razlikuju.

(4) Znanost je spoznajni sustav nezavisan od religije.

4.1 Znanost se temelji na metodologiji (logika, empirijska provjerljivost, ponovljivost istraživanja, opovrgljivost, organizirani skepticizam, univerzalnost znanja) i ne treba joj pretpostavka “dvanaestog igrača”, tj. postojanje metafizičkih faktora.

4.2 O međuodnosu znanosti i religije možemo, kao znanstvenici, raspravljati isključivo koristeći gornji metodološki konsenzus.

(5) Moguće je biti predani vjernik i vrstan znanstvenik.

5.1 Psihološki je moguće interiorizirati i kontradiktorna načela (iako to obično rezultira nekim oblikom neuroze).

5.2 Predmet i metode religije i znanosti nisu u koliziji.

5.2.1 Religija je pokušaj ljudskog objašnjenja doživljajnog svijeta (antirealizam u načelu), znanost je pokušaj univerzalnog objašnjenja dostupnih pojava (realizam u načelu).

5.2.2 Religija je tipično ljudska, znanost može biti i vanzemaljska (gravitacijska konstanta, pi, Ohmov zakon vrijede u cijelom svemiru).

5.2.3 Povijesni sukobi između religije i znanosti indikativni su za određivanje autoriteta u spoznaji i objašnjenju (autoritarnost vs. autoritativnost). Posljedica su institucionalnog sukoba, a ne sukoba sustava znanja, tj. religije su miroljubive, a znanost ne može ništa reći o svetome.

(6) Iracionalnost igra ulogu u razvoju znanosti.

6.1 Feyerabendov metodološki anarhizam.

6.2 Znanstvena otkrića uključuju kreativni skok (a-ha doživljaj) i psihološke procese koji nisu racionalni.

6.3. Razvoj znanosti nije linearno-kumulativno otkrivanje unaprijed zadanog sklopa znanja/pravila nego rekurzivno usložnjavanje znanja i metoda.

(7) O malo čemu se ne može raspravljati dok god se držimo metodoškog minimuma.

 

1Zen-majstor Lin Chi (9. stoljeće) navodno je autor koana “Ako na cesti susretneš Budu, ubij ga.”

Najbolji od svih mogućih svjetova…

Na portalu Udruge studenata filozofije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Matko Sorić je objavio zanimljiv osvrt na iskustvo studiranja filozofije u Zadru. Osim što javno piše (i to prilično sudržano) o onome što se već godinama neslužbeno govori o zadarskoj filozofiji, tekst je i mali caveat budućim studentima filozofije uopće.

Kada bih vlastita iskustva rada na tom Odjelu (od ožujka 2000. do svibnja 2008.) pretočio u komad teksta, prilično sam siguran da bi dobar dio zbivanja držali nevjerojatnim ili barem pokušajem pisanja u stilu Clivea Barkera. Da ne bi nakon ovog bloga počeli potezati pravnike (iako će biti mjesta i za to), sažet ću dojam: odlazak sa zadarske filozofije bio mi je jedna od najboljih odluka u životu. Ironija je da sam prelaskom na Odjel za informacijske znanosti došao u priliku kvalitetnije i više se baviti filozofijom, raditi s kolegama koji cijene trud i znanje koje pružam.

Bez obzira na sve loše stvari koje su mi se tamo desile (a popis je poveći), drago mi je što sam uspio napraviti neku malu promjenu na bolje. Kao asistent nisam ni imao prostor za revolucionarne pomake, ali neke sitnice me jako vesele, pomalo i zbog otpora koji sam susreo, a najviše zbog suradnje s Brunom, bez kojega ne bi svega ovoga ni bilo :

  • pokretanje obilježavanja Svjetskog dana filozofije u Hrvatskoj
  • prvi kolokvij u Hrvatskoj o primijenjenoj filozofiji i gostovanje Oscara Brenifiera
  • vraćanje izbornih predmeta u nastavu (na predbolonjski studij) i to upravo filozofije uma
  • organiziranje simpozija o 500. obljetnici objavljivanja “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona
  • pokretanje filozofskih kružoka nakon dvanaestogodišnje pauze.

Nažalost, bilo je, i to temeljito neuspješnih inicijativa, od pokušaja obrane satnice iz logike (OK, ovo vjerojatno studenti ne vide kao kardinalni nedostatak), organiziranja suradnje sa psiholozima i sociolozima, a najviše mi je krivo što nisam uspio spriječiti uništavanje gradiva iz stare Metodologije znanosti.

Radoznao sam koju će kazuističku akrobatiku ovoga puta rabiti u dokazivanju kako su ovo samo klevete i da je zadarska filozofija najbolja u ovom galaktičkom kvadrantu. Žalosno je što je taj Odjel prije tridesetak godina bio prepoznat u svijetu kao jedinstveno mjesto kvalitete. U Routledgevoj enciklopediji filozofije se spominje u kontekstu rijetkih fakulkteta u bivšoj državi na kojima se obrađivala ne veličanstvenost marksizma nego analitička filozofija.

Bez konkurencije, najponosniji trenutak rada tamo bila mi je izjava profesorice Hede Festini da sam njen nasljednik u Zadru. Usput, zahvaljujem se Matku na konstataciji da sam bio jedna od “heretičnih anomalija”. Uz gornju izjavu profesorice Festini i onu profesora Manenice, to mi jedan od najdražih komplimenata ikada.

War. War never changes.

Fallout 1 - početni ekran

Fallout 1 – početni ekran

Prije 16 godina povijest računalnog igranja doživjela je ključnu točku. Malo je koja igra u žanru avanture/RPGa uspjela stvoriti toliku kultnu sljedbu, ostaviti iza sebe trag pepela, a nama igračima podariti sate užitka, ukočenih zglobova i neprospavanih noći.

Prvi nastavak pojavio se 30. kolovoza 1997. godine u izdanju Interplaya. Autorski tim u pozadini ovog dragulja je Black Isle Studios, koji su nam ostavili serijal Baldur’s Gate, Icewind Dale i vjerojatno najbolji računalni RPG ikada Planescape: Torment. Nakon Interplayeve luđačke odluke da prilikom rezanja troškova sreže i Black Isle, ekipa je osnovala Troika Games i pružila nam Arcanum: Of Steamworks and Magick Obscura i Vampire: The Masquerade – Bloodlines.

screenshot

Idejni začetak Fallouta možemo naći u igri Wasteland Briana Fargoa. Smještena u postapokaliptični svijet ne tako daleke budućnosti, grupa pustinjskih rangera istražuje nezgode razbacanih zajednica u pustinji oko novog Las Vegasa. Uslijed pravnih ograničenja, nastavak priče nije mogao izaći pod istim imenom i dobili smo Fallout. U postapokaliptičnoj Kaliforniji, stanovnik se podzemnog skloništa koji kreće u potragu za ključnim sklopom potrebnim za rad pročišćivača za vodu. Vaš zadatak je spasiti svoju zajednicu, ali putem otkrivate veliku zavjeru i spašavate, ako ne baš svijet, onda značajan dio istog. Putem ćete susresti čudovišta u ljudskom i kojekakvim drugim oblicima, uvoditi ćete red u pogranične gradove, obračunavati se s krvožednim bandama, otkrivati ostatke predratne civilizacije i susresti neobične zaštitnike pustinje.

kreiranje lika

Tko je Odabrani,  u potpunosti je prepušteno vama – koristeći sustav S.P.E.C.I.A.L. (snaga, percepcija, izdržljivost, karizma, inteligencija, spretnost i sreća) te niz vještina koje proizlaze iz ovih osobina, složit ćete jedinstven lik koji će kroz igru stjecati i dodatne vještine, ali i čija će djela, dobra ili loša, prilično utjecati na svijet oko vas. Možete biti dobrica koji nastoji većinu izazova riješiti rječitošću, kompjuterski stručnjak koji uvijek pri ruci ima prikladnu kemiju za trenutni problem ili jednostavno štemer s afinitetom za bacač plamena. S dva prilično različita lika i iskustvo igranja se značajno mijenja, tako da kroz igru možete proći nekoliko puta i iznenaditi se koliko sadržaja vam je promaklo.

To je pogotovo istina s Falloutom 2. Krcata slučajnih zbivanja, citata iz Monty Pythona, Star Treka, Star Warsa i ostalih zavijutaka popularne kulture, igra sadrži i značajno dulji glavni zaplet. Nastavljate kao potomak Odabranoga i iznova spašavajući svoju zajednicu završite spašavajući svijet. Ali ovoga puta svijet je veći, luđi, opasniji i… hoćete još! Stigli ste do kraja, spasili Arroyo, suočili se s Frankom Horriganom, ali igri još uvijek nije kraj. Odigrali ste je po šesti put, odlučili kreirati novi lik, ovisnika o jetu i preciznog strijelca laserskom puškom s maksimalnom srećom i u jednom trenutku ostajete u čudu – što pitar s petunijama radi u pustinji?! “Ne opet” nije rečenica koju ćete izreći ni nakon dvanaestog igranja.

Fallout Tactics je nakratko utažio žeđ i nekima ostavio gorak okus u ustima. Smješten na američki srednji zapad i labavo povezan pričom s prethodnicima, s drugačijom mehanikom igre i, priznajmo, u posve drugom žanru, žrtvom su pali nebrojeni sati igre. Nisam Fallout čistunac i igra mi je bila izrazito zabavna, ali to nije bilo ono pravo Fallout iskustvo. Editor je bio nešto posve drugo – pun materijala mogao je pretvoriti vaš kvart u postapokaliptičnu pozornicu, oživiti omiljeni scenarij i stvoriti ep o spašavanju svijeta veći od bilo čega viđenog. U mom slučaju, zadarski poluotok se opet pretvorio u utvrdu opsjedanu hordama divljaka, a sada i radioaktivnih beštija. Između sati utrošenih u izradu mapa i skica scenarija, smislili smo posebnu ludost – prvi hrvatski nosač zrakoplova “Treći hrvatski predsjednik – Vuco” usidren ispred Rive. Treba li reći da su nas pokrali u Falloutu 3?

nosač zrakoplova u Fallout 3

Iskustvo igranja u Falloutu 3 je gotovo neopisivi skok. Najdalje je od iskustva igranja u prvom i drugom nastavku, i igra je gotovo posve nezavisna od njih, ali zato je volim. Smješteni ste u svijet pustare, nema igranja na poteze i procjene gdje i kako udariti, a kada se na kompasu pojavi crvena točka nakon što ste zašli u područje deathclawa, lupanje srca i graške znoja su od autentičnog straha. Treći nastavak je zamalo simulacija – nema tu šašavog pomaka u humor, nema karikaturalne megalomanske organizacije negativaca – protivnici su nabrijani na agresiju i imaju opako oružje. Reakcije igrača su ponešto nalikovale komentarima na novu trilogiju Star Warsa. Srećom, ovdje ni traga ekvivalentu Jar-Jara. S proširenjima, Fallout 3 postaje ogromni prostor za igru i to na više razina: hrpa sati igre, veliki prostor po kojem se možete slobodno kretati, raznolikost scenarija i mogućnost izgradnje upravo onakvog lika kakvog ste zamišljali. Fallout Las Vegas igra je u istome duhu, s mogućnošću čvršće simulacije života u pustari. Podjednako dobar s pristojnim proširenjima i maštovitim novim likovima, jamči da ćete lijep broj sati posvetiti tamanjenju virtualnih negativaca.

Osobno, ne sjećam se neke računalne igre koja me te toliko uspjela uvesti u vlastiti svijet (Blockout se ne računa) koliko Fallout 1 i 2. Priznajem, postoje bolje RPG igre (Torment apsolutno), postoje one koje će vas usisati i neće pustiti van (legendarna recenzija Warcrafta 2 iz tipkovnice Drage Galića, anyone?), ali nijedna od njih ne izaziva onaj sjaj u očima, tik na kažiprstu i toliko puta ponovljenu misao “Pa nisam već neko vrijeme instalirao…”

Hajde da se drogiramo…

Taj mi se stih vrtio po glavi dok sam prčkao po gadgetima ovoga ljeta. Sustavno sam se pokušao predozirati čitanjem tijekom godišnjeg, ali jednostavno nije išlo – koliko god stranica pročitao, ma koliko umoran bio, jednostavno nije bilo dovoljno.

Papirnate knjige imaju još uvijek nenadmašenu čar – taktilne su, olfaktorne i koliko god tehnološki primitivne bile, uzbudljive su. Danas možemo birati između niza gadgeta kao čitalačkih platformi, ali dok ne uvedu Smell-O-Vision i haptičko sučelje, papir ostaje jedinstven. Imao sam ljetos zadovoljstvo isprobati doživljaj čitanja na pet platformi: tri Kindlea, trici, DX-u i Paperwhiteu, kao i na dva tableta, Samsungovom 7-inčnom Galaxyju i iPadu četvrte inkarnacije.

Ovoljetni gadgeti: iPad4, Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, Kindle DX. Zahvaljujem se na ustupanju Frani Peharu i Aniti Vulić-Prtorić.

Ovoljetni gadgeti: iPad4, Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, Kindle DX. Zahvaljujem se na ustupanju Frani Peharu i Aniti Vulić-Prtorić.

Kindle treće generacije pojavio se polovicom 2010. godine. Sa e-ink zaslonom od 6 inča i rezolucijom 600×800 pixela, čitanje na ovoj platformi je čisti užitak. Za razliku od papira, pozadina je sivkasta pa je kontrast nešto manji. Uređaj je lakši od većine broširanih knjiga istih dimenzija, a kapacitet memorije i trajanje baterije omogućuju ne samo da sa sobom nosite omanju biblioteku, nego i dovoljno napajanja da je većim dijelom pročitate. Prema iskustvu kolegice, uz intenzivno čitanje od tjedan dana, jedan ciklus punjenja omogućio je još mjesec dana povremenog čitanja. Ostavite li mrežu uključenom, vijek baterije je znatno skraćen. Kao nedostatak mogu navesti čekanje potrebno za ispisivanje nove stranice. Potrebno je neko vrijeme dok se ne naviknete stiskati tipku za listanje pravovremeno ne biste li trenutno prešli na novu stranicu. Osobni plus su tipke za listanje s obe strane uređaja.

Kindle Paperwhite i Kindle DX.

Kindle Paperwhite i Kindle DX.

Kindle DX je 9.7 inčna verzija. S ekranom dijagonale 246 mm i rezolucijom 824×1200 pixela suvereno vlada većim formatima knjiga. Ovo posebno dolazi do izražaja ako otvorite pdf enciklopedije – čitanje dvostupčanog teksta na stranici formata A4 na ovom modelu je zamalo nalik iskustvu papirnatog izdanja. Na upola manjem ekranu užitak je rezerviran isključivo za mazohiste. Kao i K3, na dnu je tipkovnica koja omogućuje unos bilježaka. Iako tipke na prvi pogled izgledaju sićušno, prilično brzo se naviknete na unos kraćih natuknica uz tekst. Nažalost, tipke za upravljanje nalaze se isključivo s desne strane uređaja, pa je ljevacima potrebno malo navikavanja. Zaslon ima iste karakteristike (izuzev veličine) kao i K3 – siva pozadina, čekanje na ispisivanje nove stranice. Uređaj je opremljen istom baterijom kao K3, pa je vrijeme čitanja drastično kraće – oko 10 sati.

Podešavanje svjetline na Kindle Paperwhiteu.

Podešavanje svjetline na Kindle Paperwhiteu.

Na koncu, Kindle Paperwhite je najnovija inačica Amazonovog e-čitača. Također sa 6 inčnim ekranom rezolucije 758×1024 pixela, doživljaj čitanja je ovdje uvjerljivo najugodniji. Posebnom vrstom osvjetljenja postignut je osjećaj gotovo isti čitanju s papira – posebni sloj osvjetljenja omogućuje e-ink zaslonu refleksiju svjetla čime se oči ne zamaraju dodatno. Razinu osvjetljenja je moguće podesiti, pa čitati možete u praktički svim uvjetima. Brzi procesor, novi firmware i zaslon osjetljiv na dodir čine doživljaj savršenim.

U drugom dijelu svemira nalaze se tableti. Samsungov Galaxy Tab P-1000 pojavio se krajem 2010. godine. To je 7 inčni tablet sa zaslonom rezolucije 1024×600 pixela. Pogonjen Androidom 2.2.1 ugodna je platforma za raznolike aktivnosti: od mobilnog surfanja i upravljanja e-poštom, usputnog igranja, neambicioznog uređivanja dokumenata do čitanja knjiga. Na platformi postoji mnoštvo programa za čitanje i ovdje jednostavno nema dovoljno mjesta njihovu opisivanju. Za razliku od Amazonovog sučelja, moguće je igrati se s raznim postavkama: od većeg broja fontova, podešavanja boja za čitanje (bijele, sive, crne pozadine ili negativa) i ušminkanog sučelja nalik na policu s knjigama.

Samsung Galaxy Tab P-1000 i Apple iPad 4

Samsung Galaxy Tab P-1000 i Apple iPad 4

Appleov iPad neupitan je kralj tableta. S 10 inčnim ekranom rezolucije 2048×1536 pixela i vrhunskim iskustvom korištenja, ovo je najviše iskustvo koje možete imati s prijenosnim računalom. Cijena to svakako jest. Ugođen do posljednjeg detalja, brz i elegantan, stvara ovisnost i nakon kraćeg korištenja. Također podržava veći broj programa za upravljanje e-knjigama, dok je sustav označavanja teksta i dodavanja bilježaka najbliži uporabi markera i papira. Jednom kada se naviknete na njegov sistem upravljanja, sve ostalo postaje naporno.

Uz svu hvalu, tableti imaju jedan ogroman nedostatak u usporedbi s e-čitačima: loši su za vaše oči. Strusio sam desetak knjiga na tabletima i koliko god proždrljiv čitač bio, peckanje očiju ubrzo podsjeti na glavnu manu: naše oko je naviklo na čitanje pri odraženom svjetlu, a ne na pozadinu koja je izvor svjetla. Čitati s tableta na izvornim postavkama – bijela pozadina, crna slova je testiranje mazohizma. Nakon par stranica oči počnu peckati i zasuze. Znatno je zahvalnije postaviti crnu pozadinu i bijela slova, ali i tu postoji vremenski limit čitanja. S druge strane, e-ink zasloni ne izazivaju ovakve reakcije. Dapače, u jednom danu sam na KindleDX progutao papirnati ekvivalent 118 stranica (Tolkienov Silmarillion, provjerio s primjerkom iz kućne biblioteke). Oči su bile OK, ali zato se vrat ukočio. Dakle, ni e-ink nije bez izvjesnih nedostataka.

Usporedni prikaz debljine e-čitača, tableta i knjige. S vrha: Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, knjiga, iPad 4, Kindle DX

Usporedni prikaz debljine e-čitača, tableta i knjige. S vrha: Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, knjiga, iPad 4, Kindle DX

Amazonovi e-čitači, kao i oni drugih proizvođača usmjereni su na vlasnički format e-knjige, te nude podršku još za pdf, html i txt. Ako imate knjigu u nepodržanom formatu, instalirajte si calibre, besplatni organizator i konverter knjiga i gradite lagano svoju knjižnicu.

I jesu li onda doista papirnate knjige ugrožene od elektroničkih? Dok s jedne strane možete sa sobom ponijeti policu knjiga, imate platformu koja je prilično nalik papiru i još vam omogućuje dodatne aktivnosti, s druge strane su sitnice na koje smo navikli kod knjiga: dodir, težina, zvuk listanja… nešto poput razlike mp3 i gramofonskih ploča. Volim misao da mogu na putovanju birati između brdašca naslova, mogućnost pretraživanja sadržaja i izravnog unošenja bilješki, ali ništa manje mi nije drago omirisati novu knjigu ili šetati se između polica u knjižnici i tražiti novi izbor uzbuđenja. Navučen sam na knjige, zovite doktora Sakomana!

J.R.R. Tolkien

Na današnji dan, 1937. godine objavljen je Hobbit, jamačno najveća prekretnica u žanru fantastike i dječje literature. John Ronal Reuel Tolkien autor je opširne povijesti Međuzemlje, priča koje su nastale oko lingvističke avanture koju je ovaj oxfordski profesor započeo još u tinejdžerskim danima.

Središnja djela o Međuzemlju; biografija i Tolkienovi eseji; iz autorove knjižnice

Središnja djela o Međuzemlju; biografija i Tolkienovi eseji; iz autorove knjižnice

Prema legendi, jedan od studenata predao je prazan list papira i u trenutku nadahnuća, Tolkien je napisao

U rupi u zemlji živio je hobbit.

Nastavljajući se na fragmente povijesti koju je izmislio radeći oko zamišljenog jezika vilenjaka, ovaj lingvist stvorio je vjerojatno najkompleksniju mitologiju kojoj možemo identificirati autora. Kako je jedan kritičar primijetio, Tolkien je stvorio legende koje posjeduju snagu nacionalnog mita. Upravo to jest dio Tolkienove ambicije – nastojao je stvoriti mitologiju koju, u usporedbi s drugim europskim narodima, Englezi nisu imali. Burni povijesni događaji početkom prvog tisućljeća, migracije naroda i velike povijesne mijene ostavile su u Engleskoj jezične, kulturne i historijske slojeve u kojima se jedan specifični, nacionalni mit izgubio. Nastavljajući se na mitologije drugih germanskih plemena, islandske Ade, slavenske mitove i polazeći uvijek od jezika, Tolkien je iskoristio bogatstvo kulturne baštine, povijesti i osobnih trenutaka, te ih spojio u nešto što suvereno možemo nazvati humanističkom znanstvenom fikcijom.

Povijest Međuzemlje u 12 svezaka; iz autorove knjižnice

Povijest Međuzemlje u 12 svezaka; iz autorove knjižnice

Iako smo naučili o znanstvenoj fikciji slušati kroz prizmu prirodnih znanosti, Tolkien je napravio pothvat sličan svom oxforddskom prethodniku Charlesu Lutwidgeu Dodgsonu, poznatijem kao Lewisu Carollu. Taj matematičar i logičar iskoristio je svoje poznavanje paradoksa i bogatu maštu i stvorio fascinantan svijet kojem se često vraćamo. Tolkien je bio stručnjak za nordijske jezike i kulturu i ta je znanja spojio u složenu mitologiju koju povijesno možemo smjestiti u ranosrednjovjekovnu Merciu, ili još i šire, od Irske na zapadu do Urala na istoku, i od Norveške na sjeveru do Alpa na jugu. Nije teško prepoznati Maglovite planine kao Ural, crni mač i tragičnu priču Turina Turambara s onom Kaullervoa iz Kalevale, izgubljenu gondorsku dinastiju kao Merovinge, a Rohance kao generičko franačko pleme koje bi, smješteno u četvrto stoljeće naše ere izgledalo posve autentično. No to su tek paralele, veličina Tolkienova djela sastoji se u stvaranju novih jezika, stvorenih po platonističkom uzoru, posebice kada je o tengwaru (alfabetu) riječ. Povijest je ispričana kao pozadina za jezik.

Knjige o Međuzemlji - od atlasa, preko bestijarija do studije o jezicima (gore desno - unikat); iz autorove knjižnice

Knjige o Međuzemlji – od atlasa, preko bestijarija do studije o jezicima (treća u gornjem redu – unikat); iz autorove knjižnice

S druge strane, treba biti oprezan da se ne vidi puno više od onoga što je Tolkien stavio u priču. Tako možemo naići na tumačenja po kojima je Hobbit alkemijski spis skriven u obliku dječje literature. Od boje odjeće koju nose patuljci i Bilbo, preko opisa putovanja ispod zemlje, kroz vodu i zrak, Tolkien, tvrde čvrnknuti ‘znalci’, opisuje stvaranje kamena mudraca. S uspjehom Jacksonove trilogije ovakvih se tumačenja namnožilo preko granica dobrog ukusa. Tako je Bilbo postao Krist, a neonacističke grupacije organizirale su indoktrinacijske kampove vabeći pričom o germanskom duhu u Tolkienovoj mitologiji. Ironično je što je Tolkien odbio tiskanje Hobbita u njemačkoj za vrijeme nacističke vladavine iako su nacisti utvrdili da kao arijevac može objavljivati. Za očajne tražitelje poveznica na koncu uvijek ostaje prsten Nibelunga i Wagnerov ciklus. O očaju svjedoči činjenica da je Tolkien iživciran usporedbom rekao kako je jedina sličnost između ta dva djela što je prsten – okrugao.

 

Seminar “Filozofija u školskim klupama”

Prenosim poziv Udruge Mala filozofija:

 

U organizaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru te uz koordinaciju Udruge Mala filozofija, a sve uz Erasmus potporu u petak 20. rujna 2013 u 17 sati, Novi kampus, dvorana 103 održat će se seminar “Filozofija u školskim klupama”. Seminar će voditi norveški dvojac Beate Børresen i Bo Malmhester.

Intervju s voditeljicom, Beate Borresen možete pročitati ovdje.


Sinoćna radionica o filozofiji u školskim klupama okupila je 20 nastavnika. Uz predavanje koje je održala Beate Borresen o specifičnostima predavanja filozofije, imali smo priliku sudjelovati u radionici koju je vodio Bo Malmhester. Stavljajući naglasak na vještine mišljenja nasuprost znanja o povijesti filozofije, prošli smo kroz nekoliko žustrih vjvežbi u kojima smo praktično prošli kroz korake potrebne za motiviranje, moderiranje i zaključivanje o filozofskim problemima u radu s djecom.

Umorni i zadovoljni nakon radionice

Umorni i zadovoljni nakon radionice

Zadargruppen_1ka

Večera nakon žive radionice. S lijeva: Marjan, Bo, Paula, Beate, Josip, Bruno

Večera nakon žive radionice. S lijeva: Marjan, Bo, Paula, Beate, Josip, Bruno

White & nerdy

Postoji li uopće značajna razlika između geekova i nerdova? Većini ljudi su to skoro pa istoznačnice, ali empirija pokazuje drugačije. Na blogu slackprop možemo pročitati rezultate zanimljivog istraživanja hashtagova vezanih uz ova dva pojma (hej, kakav bi to tekst o nerdovima i geekovima bio bez tehno-žargona?!). Kako pokazuje grafikon, postoji razdjelnica: geekovi su obožavatelji i sakupljaju stvari; nerdovi su praktični i bave se idejama. Stranica wikihow nudi sljedeću usporedbu:

  • geek: više skloni društvu, iako mogu postati naporni pričajući bez prestanka o jednoj temi; pokrivati će veći raspon poslova, više ili manje tehnički usmjerenih; uživaju u društvenim igrama, gadgetima, koncertima…; skloni žustro braniti polje vlastitog interesa; vrlo su svjesni vlastite geekoidnosti; otvoreniji za razgovor s neistomišljenicima
  • nerd: introvertirani, teško ih je navesti na razgovor; partnere biraju među nerdovima; rade poslove vezane uz znanost i IT; zabava vezana uz samostalne aktivnosti (računalne igre, programiranje…); ne haju previše jesu li prihvaćeni ili ne; vrlo su svjesni vlastitog intelekta;

Ne treba zaboraviti da se teme jednih i drugih ne kreću samo uz računala ili SF – trainspotting, radioamateri, sam-svoj-majstor, auto-moto entuzijasti… svi oni mogu biti podjednako suvereni geekovi ili nerdovi.
Srećom, stvari se mijenjaju. Kako na TVu, tako u stvarnosti. Dok su geekovi i nerdovi bili uglavnom predmet izrugivanja jer se nisu uklapali u većinu, sada su legitimni dio zabave. Na određeni način, izašli su iz ormara. Sitcomi poput ‘The Big Bang Theory’ tuku rekorde gledanosti i uspješno se poigravaju sa stereotipovima. Nekoliko je razloga promjeni: društvo je preplavljeno tehnologijom i znanstvenim spoznajama koje većina populacije pomalo već gleda kao na magiju. Koliko ‘običnih’ ljudi ima znanca ‘kompjuteraša’ kojemu se obratila za pomoć osjećajući se kao da ide kod maga skinuti urok? A tek nerazumljivi govor koji rabe, to je suvremeni “Abrakadabra!” Pogledajte reklame – zgodne tete i sredovječni barbe s naočalama i bijelom kutom uvjeravaju nas kako je neki proizvod znanstveno ispitan, potvrđen i pouzdan – nema veze je li u pitanju smrznuti grašak ili prirodno preparat za impotenciju. To što negdje sitnim slovima piše kako je testiran na čak 10 osoba manje je važno. Sjećate se trećeg Clarkeovog zakona? (ako ovo nije nerdovsko pitanje, ne znam što jest)

Niti jedna dovoljno razvijena tehnologija ne može se razlikovati od magije.

Demografija se također promijenila – u populaciji je sve više visoko-tehnološki obrazovanih osoba, ‘obični’ ljudi koriste sve više gadgeta, pa ni zdravstveni pregled ne prolazi bez aparata koji radi Ping! Internet je omogućio umrežavanje ljudi s istim zanimacijama bez svih negativnih strana susretanja uživo. Geekovi svih zemalja, ujedinimo se!

U miloj mi antiintelektualnoj domovini, ponosno mogu reći da sam nerd. Volim IT, brijem na znanost i matematiku, majstor sam D&D-a, ponekad mi dođe pisati poeziju u lojbanu. Doista, kako je lijep život u kojem je jedino teško pitanje je li mi draži Kirk ili Picard?

Mak u zapučku

 Kao u šahu, stajati sa strane ponekad znači bolje vidjeti što se zbiva na ploči. Povremeno se zaprepastim u koliko shizofrenom društvu živim. Kao cjeloživotni invalid, imao sam prilike iskusiti na vlastitoj koži empatijske dosege okoline, od čiste dobronamjernosti i predanosti pojedinaca, do bešćutnosti institucija i ljudi kojih ih predstavljaju. Okidač su mi dva nedavna događaja: potresni govor jedne prosvjednice u Vukovaru i žamor komentara koji je nadomjestio zadovoljštinu koju su očekivale obitelji poginulih vatrogasaca.

Društvo smo poput njihala, možemo postići nevjerojatnu solidarnost, kao u slučaju male Nore, i pokazati priličnu besćutnost, kao u toliko situacija kada se država pokaže maćehom. Pogodilo me obraćanje jedne prosvjednice u Vukovaru. Tresući se govorila je o groznom mučenju prije nego su joj pogubili muža i svoju je traumu prepoznala u prepucavanju političara o ćirilici. Potresao me i nedostatak obzira prema obiteljima poginulih vatrogasaca, koji su napokon očekivali zatvaranje najgore epizode u životu. Bez obzira na sudski pravorijek, izostalo je ono najvažnije – prilika da nastave sa životom, prilika da se ne moraju iznova svakoga dana vraćati gubitku koji su iskusili i pitati se “Zašto?” Viđamo ljude koji su prošli kroz traumu i koje politika i mediji razvlače kao tijesto pokušajući izvući još neko sitno zrno koristi u danu. Što će biti sutra, nije njihova briga.

Jedna stvar koju sam naučio u edukaciji iz psihoterapije je važnost zatvaranja gestalta. Iskustvo može biti traumatično, ali kada se zatvori, kada se postigne iskustvo svrhovitosti, onda ono može biti ishodište nastavka života, tada postaje polazište za rast. Tek tada vrijedi Nietzscheova “Što me ne ubije, čini me jačim.” I to nije puka dosjetka, to je temeljna istina: preživjeti znači nastaviti dalje, ostati na mjestu traume puko je odbrojavanje do kraja.

Zato me rastužuje kada pogledam zemlju u kojoj živim, koliko puta se propušta prilika da se iskoprcamo iz bola. Nemate li mrežu potpore (obitelj, prijatelji, zajednica, religija) ostaje vam držati glavu iznad vode kako najbolje umijete. Umjesto sućuti i pomoći, iskusiti ćete samoću i manipulaciju, osjećati ćete nemoć i bol i, kako to obično biva, uteći im u bijes. A bijesan, očajan čovjek je savršeni materijal za manipulaciju. Osvrnem se oko sebe i ostanem zaprepašten kako se ne propušta prilika iskoristiti i odbaciti čovjeka, gore nego komad zahrđalog alata.

Grozite se slobodno na ovo što ću reći: sretan sam što sam invalid! To što sam preživio “doktoricu”, što sam pola života proveo na fizijatriji, imam neke neobične traume i moram hvatati zaostatke u svakodnevnim stvarima, naučilo me biti borac, biti svoj i ne hajati odveć što drugi misle o meni. Ironično, tjelesno ograničenje mi je oslobodilo duh i zaprepašten sam koliko je ljudi oko mene zdrava tijela i uma zarobljena u strahovima, gnjevu, odanosti grupi…


Jedna epizoda s puta u Edinburgh mi je dodatno osvijestila gdje živim. Slučajno smo čekali na polazak autobusa kada je sat pokazao malo preko 11 sati. Primijetio sam užurbanost i skupinu ljudi u parku do nas i shvatio da obilježavaju Memorial Day – sjećanje na poginule britanske vojnike od Velikog rata na ovamo. Bilo je gotovo nadrealno promatrati kako se u malom parku pored spomenika Sir Walteru Scottu okupila grupica veterana i obitelji, svaki sa makom na zapučku, položila vijence, tiho odala počast slavnim mrtvima i zatim se, kao da se ništa nije desilo, lagano razišla i nastavila za svakodnevnim obavezama. Izgledalo je poput zalaska Sunca, niste li motrili upravo tih par trenutaka, nepovratno je nestalo. Navečer sam gledao prilog u vijestima BBC-a – niti jedan političar, uključujući premijera i ministre nije prozborio ni riječ, samo su u tišini odali počast.

A naši vrli zastupnici drznuli su se tako jednom pred grobovima branitelja prepirati tko ima više prava zastupati ih. Bilo je mučno vidjeti kako se jedan od članova obitelji jedva suzdržava i poziva ih da pokažu bar mrvicu dostojanstva. Sve uredno pred TV kamerama. I u pravilnim razmacima razvlačimo kosti ‘naših’ i ‘njihovih’ silom ih dijeleći ih na nevine žrtve i one koji su smrt zaslužili i ranije. Zemlja u kojoj se ne poštuje slabe ni one koji se više nikada neće moći braniti sve više postaje zemlja koje se stidim. Na zastavu trebamo staviti narcis, ništa nas bolje ne opisuje.

Još čuvam onaj papirnati mak iz Edinburgha.

RHSS 2013

U četvrtak, 5. rujna održao sam izlaganje na konferenciji Rethinking Humanities and Social Sciences na temu nasilja prema osobama s invaliditetom. Nastojao sam prikazati metodološki okvir analize nasilja iz filozofske i psihoterapijske perspektive, te u takvom okviru prikazati nespecifičnost takvog nasilja, kao i perspektivu empatije za sve učesnike u traumi.

RHSS sesija

RHSS 2013; image copyright RHSS conference

 

Kratki uvod u izlaganje i prezentacije su u nastavku…

 

Interdisciplinary approach to violence against persons with disability: philosophical analysis of the gestalt psychotherapy

This is an attempt to provide insight into interdisciplinary inquiry of philosophy and psychotherapy. So let us begin with some traumatic example. There is a mathematical theorem claiming that for every finite set of points exists an unfinite set of curves that contains them. Jules Henry Poincare pointed out the importance of this theorem for our understaning of science and scientific explanation. In plain English, any set of data may be explained by infinite number of theories. Poincare’s answer to this problem was conventionalism: metatheory that claim that the most basic terms of science are defined by conventions, and are not unquestionable reflections of the reality.

There are several starting points I’d like to point at:
(1) Philosophy is to be understood as conceptual engineering (Simon Blackburn). Meaning that philosopher’s job is to set inquiry toward semantic webs, understanding and enhancing them, not to gaze into some metaphysical reality and seek The Truth.
(2) Psychologism – assumption that social phaenomena are not sui generis, but they may be reduced into psychological terms. This does not imply we do not need sociology or anthropology nor we are to be content with some form of psychohistory but we are to develop explanatory models where psychological laws entails social ones.
(3) Two way transfer between psychotherapy and philosophy. We are to establish conceptual transfer and understand how are psychology affecting philosophy and vice versa.
(4) Mapping violence against persons with disabilities using gestalt psychotherapy.