Tajnik s posebnim potrebama?

Kako prenosi index.hr,, državni tajnik u MZOS, Matko Glunčić je u razgovoru na N1 televiziji dao izrazito neukusnu izjavu kojom implicira da je dio razloga loših rezultata hrvatskih učenika na PISA testu jer su sudjelovala “djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine”.

Iz teksta se može prepoznati nekoliko teza:
(1) ove godine je rezultat iz čitalačke pismenosti veći nego prošle
(2) naši rezultati su u “rangu SAD-a i Izraela, koji su znanstveno mnogi ispred nas”
(3) u prirodoslovlju su rezultati lošiji nego prije 9 godina
(4) rezultate moramo uzeti s malom sumnjom
(5) paradoks kako u hrvatskim školama imamo dvije trećine odlikaša i vrlo
dobrih, a zatim na međunarodnim istraživanjima Hrvatska postiže
ispodprosječne rezultate
(6) “U ove rezultate ulaze prosječni rezultati. Ne uzimamo samo najbolje”
(7) “U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja
ne dođu na nastavu.”
(8) “Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne
manjine.”
(9) fraza ‘djeca s posebnim potrebama’
(10) “Preveliki je pritisak roditelja, onda profesori dijele te ocijene”

Moji komentari i prigovori tezama:

>(1) ovo je dobra vijest, samo treba vidjeti je li rast unutar statističke pogreške ili veći

>(2) PISA mjeri stanje u populaciji, znanstvena razvijenost izvjesne države predstavlja sustav upravljanja i produkcije s najboljima u znanosti, pa utoliko govorimo o neusporedivim mjerama

>(3) ovo je zabrinjavajuće, tim više što se toliko priča o potrebi povećanja udjela STEM predmeta u obrazovanju

>(4) Zašto? Uvijek kada postoji metodološki prigovor potrebno je navesti argumente. Načelo znanstvene rasprave je sila argumenata, inače se prepirka svodi na politikanstvo

>(5) paradoks je izvrsni indikator kako je sustav obrazovanja u ozbiljnom problemu – rezultati koje producira (visok broj četvorki i petica u ocjenama) nije potvrđen u usporedbi s drugim populacijama (PISA test). Riječ je o testu koji očito nije dovoljno osjetljiv (tj. pristran je)

>(6) Temeljno metodološko načelo u statistici, kada se radi o uzorkovanju normalne distribucije je osigurati maksimalni varijabilitet mjerenog svojstva i minimalizirati varijabilitet svih ostalih, tj. kontrola u eksperimentalnom nacrtu. Gospodin Glunčić je znanstvenik i ovo načelo mu mora biti jako dobro poznati. Tvrditi kako je trebalo reducirati uzorak (tj. učiniti ga pristranim) je kršenje metodologije, na što niti jedan znanstvenik nema pravo.

>(7) Bez dokaza ova tvrdnja ne vrijedi ništa. OK, gledali smo seriju “Žica” i cijela sezona je posvećena upravo birokratskom uništavanju školstva koje se temelji na umjetnom postizanju visokih rezultata na SAT (School Aptitude Test) kako bi škole osigurale dovoljno sredstava iz proračuna. Slično se može prigovoriti i sustavu znanosti u kojem sve više postaje važno knjižiti tekstove (“publish or perish” načelo) nego koliko novih spoznaja ti tekstovi donose. IgNobel nagrada je izvrsna indikacija takve politike. Ali i dalje nismo čuli nikakve dokaze za tvrdnju kako smo mi igrali pošteno i loše se plasirali, a drugi su varali i prošli bolje.

>(8) Ovo je pokušaj argumentacije za (7), ali je promašen i metodološki i politički. Kako je gospodin i na političkoj funkciji, dvije greške u jednoj rečenici držim posebnim postignućem.

>(9) Fraza ‘djeca s posebnim potrebama’ je debilizam političke korektnosti za koji imam vrlo nisku toleranciju. Ako se mislilo na djecu s teškoćama u razvoju, onda se moglo tako i reći. Riječ je o djeci koja imaju uobičajene potrebe (kao i osobe s invaliditetom), ali drugačije načine kako ih zadovoljiti.
Anegdota s jedne edukacije za nastavnike o radu sa studentima s invaliditetom. Navodim gornji argument i spominjem kako u kategoriju ‘osobe s posebnim potrebama’ prije spadaju kleptomani nego invalidi. U raspravi nakon radionice jedan kolega komentira kako sam “dobro rekao ono za političare kao ‘osobe s posebnim potrebama’”. Nisam, ali sviđa mi se kako razmišljate.

>(10) Isto kao (4) i (7) – potrebno je navesti argumente, dokazati konkretnim postupcima. Ovako ispada kao su nastavnici i roditelji krivi zbog pristranosti sustava (vidi (5)), a gdje je tu odgovornost ustanove kojoj je primarna zadaća upravo učinkovita organizacija tog sustava (upravljanje i osiguravanje resursa).

I šećer, poslovično, dolazi na kraju. Kada je uvidio grešku, gosp. Glučnić se pokušao ispraviti s ”Nisam tako mislio, nego mi uzimamo sve zajedno unutra…”
Unconscious is bitch!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>