U četvrtak sam ponovo bio u omiljenoj predavaonici – 007, ali sada s brojnije strane katedre. Zanimljivo iskustvo, prepuno osjećaja “drugačijeg”. S jedne strane, bilo je izvrsno opet se vratiti u predavaonicu za koju vežem lijepe uspomene, a ovoga puta nije trebalo tegliti grafoskop ni platno. To mi je bio prvi susret sa “svojom” generacijom psihologa i nije se znalo isprva tko je bio više zbunjen – studenti, Luka ili ja. U svom stilu, Luk… ovaj, profesor Marinović je okrenuo na šalu, upoznao me s kolegama i usput spomenuo kako smo studirali zajedno.

Kako je nastava odmicala, ušemili smo se i izgledalo je gotovo kao da sam s njima od početka. Vježbe iz savjetovanja su samo ubrzale proces. Bilo mi je neobično kada je uletilo par pitanja “Kolega, što vi mislite?” Obično je to moja rečenica; naći se s druge strane pitanja tražilo je malo navikavanja. Kada smo krenuli improvizirati savjetodavnu situaciju, nestale su razlike. Postojao je samo proces, ovdje i sada. Fantastičan osjećaj. Priznajem da sam imao nesportsku prednost – odslušao sam ovaj kolegije prije khmkh godina, odradio bazičnu edukaciju iz gestalta i gotovo da nisam osjećao anksioznost što treba napraviti. Iako je bio fiktivni slučaj, u razgovoru s kolegom/korisnikom osjetio sam autentični sadržaj, držao ga se i razgovor je klizio. Da, bilo je tu grešaka – bio sam prebrz s ubadanjem u problem (fiktivni, doduše), osjetio sam kako osuđujem neke njegove izjave, ali i iskoristio taj kontratransfer. Gotovo da sam se uhvatio kako mislim “Pa, da su stvari malo drugačije, mogao bih biti pristojan terapeut.”

I upravo je to ono “drugačije” – bio je to isti kolegij koji sam odslušao, ali osjećaj je posve različit – u prvom navratu bilo je kao ulazak u posve drugi svijet. Bio sam generacija kojoj se posrećilo imati Manenicu sve četiri godine studija i dresura iz metodologije, psihofizike, ergonomije i inog bezkontaktnog rada bila je temeljita. Ući u svijet rada sa živim ljudima, to je safari! AVP je predstavljala posve drugačijeg profesora od svega što smo iskusili. Odjednom je studij psihologije bio o nama, radu na sebi i bili smo posve izgubljeni bez statistike, upitnika i testova. Ovaj četvrtak bio sam najstariji u prostoriji, prilično siguran da imam iza sebe najveću kilometražu; bio sam u kontaktu sa sobom, sposobniji vidjeti sugovornika i, po prvi puta na psihologiji, potpuno predan trenutku. Drugačije je super!

Sam predmet je imao neobičan ton. Savjetovanje sam dobro proučio – od studija, zabave s filozofskim savjetovanjem do doktorata. Slušanje iz početka dodalo je novu dimenziju – poput puzzle koju sam već riješio, sada sam znao gdje dolazi svaki komadić čim bih ga dohvatio. Perspektiva je tu, ali opet je malo promijenjena; dijelovi su isti, ali imaju više značenja. Prilično heraklitovski.

Dan poslije imali smo filozofski kružok – tema: um-tijelo. Dohvatio sam se stare prezentacije s nastave i pričao o logičkom prostoru teorija odnosa uma i tijela. Overkill, trebao sam znati. Krenuli su od Berčićevog teksta, što je izvrstan početak, ali ja sam malo zabrazdio – pretpostavio sam da znaju pojedine teorije i da ih možemo staviti u odnos. OK, brzo smo prošli kroz osnove glavnih pravaca i rasprava je počela dobivati oblik, vidjelo se da su jako motivirani za rad. I par trenutaka poslije rasprava se rasplinula u osobne doživljaje, frustracije i zdravorazumske konstrukcije.

Nisam mogao ne povući paralelu s ta dva svijeta – filozofijom i psihologijom. Koliko god je filozofija disciplinirana i ustrojena poput znanosti, upuštanje u dijalog redovito se pretvori u frustraciju. Izgleda da psiholozi posjeduju ključnu prednost – ne zavaravaju se da mogu muljati sugovornika i time razgovor postaje pravi dijalog. Filozofi su mi do srži zaraženi narcizmom i pokušaji razgovora, s par časnih izuzetaka, pretvore se u monolog s publikom. Poput Platonovih dijaloga: “Da, Sokrate.” “U pravu si, Sokrate.” “Toga se nisam sjetio, Sokrate.” “Kako si ti pametan, Sokrate.”

Osjećao sam i frustraciju i sažaljenje. Ta djeca su okradena u najkreativnijim godinama života i uvaljena im je neka uškopljena priča o godinama rođenja i smrti, imenima većima od povijesti i povrh toga su suočeni s egoima višima od Himalaje. Umjesto da im bavljenje filozofijom bude prigoda da nauče što je meta-diskurs, da steknu izvjesnu disciplinu u razmišljanju, usvoje izvjestan korpus znanja i iskoriste to za rad na sebi, makar samo odozgo, slušam ih kako se koprcaju s konceptima, bez osjećaja za kontradikciju onoga što govore, zaokupljeni kako zauzeti prostor razgovora vlastitom pozicijom, nenaučeni saslušati drugačije mišljenje. Moji bivši kolege s filozofije bili bi izvrsni desetari u bilo kojoj vojsci – nimalo im nije stalo do ljudi koji su im povjereni.

Pomalo je slatko-gorko promatrati ljude motivirane da nešto promijene nabolje dok se hrvaju s metodologijom i konceptima. Svjesni su da su dobili manje nego su trebali, nisu svjesni omjera. Žele izaći sposobni za rad u struci, ne vide koliko im nedostaje osnovnih vještina. Gotovo da možeš cijeniti ironiju situacije – moja generacija nije imala nastavu dva semestra zbog rata i taj jedan semestar nastave kod Nenada Miščevića, par predmeta koje je držao pokojni Arno Markusović pokazali su se dragocjeniji nego petogodišnji studij danas. Kako ono ide, “Bog je stvorio Arrakis da testira vjerne”?

Tvrdoglav kakav već jesam, ne prestajem se truditi propagirati strogo metodološko filozofiranje, ma koliko mi okolina sugerirala da to nije najpametnija ideja. Sporo učim.