Život svakog čovjeka vrijedan je TV serije

Parafraza Polsterove knjige možda je najbolji kratki komentar hrvatske adaptacije izraelske franšize o iskustvu psihoterapije. Do sada je doživjela dvadesetak adaptacija, najpoznatija je ona u produkciji kuće HBO, a nama su najbliže adaptacije slovenska i srpska.

Anamneza

U seriji susrećemo, u dnevnom ritmu, psihoterapeuta Tomislava i njegove klijente: Ninu, Jakova, Saru, bračni par Jozu i Ivanu, a petak je rezerviran za superviziju kod Ane. Iz tjedan u tjedan se razvija složeni odnos terapeuta i klijenta, razotkriva dubina ozlijeda koju nosi svaki sudionik drame i uviđamo koliko je psihoterapijski odnos složen, dvosmjeran i ljudski.

Filmske stereotipove o psihoterapiji ovdje nećete naći: Tomislav (Elvis Bošnjak) nema na stolu porculansku bistu s frenološkim šarama, on nije komični psihijatar koji je zbunjeniji od vlastitih klijenata, već je čovjek koji je također suočen s komadem života kojeg nije lako prožvakati i koji traži stručnu pomoć. S razvojem priče uočavamo njegova dva lica – odražavajućeg i direktivnog terapeuta s jedne, i narcisoidnog supruga kojemu se privatni život polako raspada. Njegovi klijenti također nisu stereotipovi: Nina (Iva Babić) je liječnica s turbulentnim ljubavnim životom i tvrdoglavim erotskim transferom, Jakov (Leon Lučev) je narcisoidni specijalac koji dolazi u kontakt s vlastitim emocijama, Sara (Katarina Strahinić) je gimnastičarka koja pokušava posložiti disfunkcionalnu obitelj i autodestruktivnost, a Jozo (Goran Bogdan) i Ivana (Dijana Vidušin) su bračni par čiji će se odnos duboko protresti iz razloga koje nisu ni slutili. Ana (Ana Karić) je Tomislavova nekadašnja mentorica i trenutno je kod nje na superviziji koja će se pretvoriti u puno više od rutinskog brifinga. Upoznat ćemo i Renatu (Nina Violić), Tomislavovu suprugu, te Barbaru, njihovu kćer.

Klinička drama

Stigmatizacija psihoterapije srećom je tek spomen na neka druga vremena – imati vlastitog psihoterapeuta stvar je prestiža. Dok je prije traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći bilo ravno javnom priznanju da s vama nešto ozbiljno nije u redu: ili se psihologe donekle doživljavalo kao ratne profitere, jer je glavnina medijskog prikaza psihološke djelatnosti kroz ’90-te bila zaokupljena izbjeglištvom i PTSP-om; prikaz je sada pravičniji prema raznolikosti posla: od poznatog rada u školi ili pri selekciji zaposlenika, preko savjetovanja i psihoterapije do pozitivne psihologije.

Serija nije edukacija o psihoterapiji. To je 45 epizoda ljudske drame gdje nitko nije imun na krive procjene, snažne emocije ili žaljenje. Sudjelovati u grupnom psihoterapijskom radu nalik je na monodramu – slušate kako netko prosipa dušu ispred grupe stranaca, osjećate kako vam neki dijelovi duboko rezoniraju u nutrini, suosjećate s njihovom boli i radujete se zajedno razrješenju koje slijedi. Ovdje teško možete biti pasivni promatrač, kritizirati replike da su loše naučene ili strahovati od preglumljavanja; kada jednom krene kontakt s vlastitom traumom, bol koju osoba pretače u riječi je savršeno stvarna. I onda vas lupi spoznaja – psihoterapija mi je uništila gušt čitanja fikcije!

Nalazim potrebnim upozoriti na razliku između savjetovanja i psihoterapije: prvo je kratkoročan proces usmjeren na rješavanje specifičnog problema; psihoterapija je dugoročan proces koji za cilj može imati restrukturiranje nekih vidova osobnosti. Institucionalno, psihološka i psihijatrijska djelatnost su striktno određene: uz postojeći Zakon o psihološkoj djelatnosti1 i pripremu Zakona o psihoterapiji2, Liječnička komora i Psihološka komora sankcioniraju terapijski rad. Uz studije medicine, psihologije, socijalnog rada… potrebno je dovršiti posebnu edukaciju iz psihoterapije koja traje četiri godine. Nakon toga stječete licencu u trajanju pet godina i moguće ju je produljiti samo uz kontinuiranu edukaciju i superviziju. Kako vidimo, nema previše prostora voluntarizmu.

Kontraindikacije

Kako je i bilo za očekivati, serija je izazvala raznolike reakcije. Prateći komentare po forumima i Facebooku, gledatelji su oduševljeni adaptacijom i to sasvim opravdano. Serija ima genijalnih momenata, kada se u jednoj, dobro smještenoj rečenici, razotkrije bol lika, kada sitna mimika u potpunosti opiše kako se osjeća. Tomislavovi osmjesi i položaj tijela govore koliko je nespreman čuti kritiku bolje nego riječi; Renatina potpora Sari šaljivim komentarom pokazuje se kako dopire do te djevojčice učinkovitije od terapije; prezrivi Ivaninini komentari i Jozina agresivnost uvjerljivo pokazuju koliko se slabosti skriva iza njih. Ali osjećaj jeze koji vas prođe nakon nekih Jakovljevih izjava je vrhunac serije. Leon Lučev je briljantan u ulozi! Adaptacija sadrži i sitne bisere koje je lako propustiti: u jednoj sceni Lada Kaštelan (autorica hrvatske adaptacije) glumi pacijenticu na odlasku – čista hičkokovska scena.

S druge strane, postoje momenti koji su mogli biti bolji. Teško mi se oteti dojmu da je ekipi trebalo dva tjedna da se uhodaju u uloge. Jednostavno, tijekom trećeg tjedna serije nešto se zbilo i izgovorene rečenice su zvučale iskreno, glumci su djelovali autentičnije, moglo se osjetiti da se na terapiji nešto doista pomiče. Drugi frustrirajući moment, nažalost prisutan do posljednje epizode, su pauze u sredini rečenice. Dojam koji sam dobio je da su zaboravili tekst, a ne da je riječ o nekoj tehnici glume. Nažalost, u previše navrata je rušilo napetost situacije. Čini se kako je puno bolje išlo dočaravanje neverbalnom komunikacijom.

Oglasila se i nekoliko psihoanalitičara3, kritizirajući neke vidove serije. Mogu se složiti s dobrim dijelom argumenata, iako ostaje dojam da su u kritici zaboravili kako je ovo dramska, a ne dokumentarna serija.

Supervizija

Krenemo li uspoređivati hrvatsku, američku i srpsku adaptaciju prvo što uočavamo su gotovo identične scene i dramska rješenja. Zatim slijedi razlika u glumi: hrvatska adaptacija pomalo pati od književnog jezika i kazališne aure. Ubacivanje kolokvijalnog jezika dodalo bi na autentičnosti, ovako imate dojam da je Krleža pokucao na seansu. Američki glumci su uvježbaniji za TV-kameru i kod naših glumaca se osjeti jedan negativni transfer kazališnog iskustva u radu na televiziji.

Pomalo je nepravedno uspoređivati uloge koje su ostvarili Elvis Bošnjak, Miki Manojlović i Gabriel Byrne. Elvis je izvrsno dočarao psihijatra punog dvojbi, nekoga tko glumata žrtvu i teško postiže autentičnost4. Miki je živuća legenda glumišta i utjelovio je likove s kojima bi se namučila i satnija psihijatara. Gabriel Byrne je, pak, u karijeri surađivao s braćom Cohen (Millerovo raskrižje) i Bryanom Singerom (Privedite osumnjičene). Čak je utjelovio Sotonu i namlatio Schwarzeneggerovo dupe (Kraj dana), tako da je debelo izvan konkurencije.

Dijagnoza

U terapiji je hvalevrijedan pothvat HRT-a u adaptaciji izraelske franšize. Pruža nam uvid koliko kvalitetnu dramsku produkciju možemo imati potrudimo li se. Serija će svakako promijeniti stereotipove o psihoterapiji, ali oprez neće škoditi. Tko nije gledao, neka se grize. Osjećaja krivice može se riješiti na terapiji.


Zbogom, srećo

Ruska_foteljaZbogom, Ruška. Sada te više ništa ne boli i tamo, negdje iza duge, napokon možeš biti slobodna i sretna.

Žao mi je što te nisam uspio spasiti. Žao mi je što ti nisam noćas mogao ponuditi ništa više od zagrljaja. Žao mi je što sam pazio da ti ne dam previše slastica. Žao mi je zbog svakog “Šic!” i “Iš!” kad si mi se motala po nogama. Žao mi je što te nisam više mazio, iako te je živciralo. Žao mi je što nisi dočekala školu.

Najviše sam ti zahvalan što si bila tu, što si me vidjela kakav jesam. Hvala ti što si mi pružila priliku da prepoznam u tvojoj boli svoju bol. Hvala ti što si mi dopustila da dodirnem teške trenutke iz djetinjstva. Ti si moje sivo klupko spoznaje i sreće.

Zašto se trudiš?

Pitanje koje često dobijem – zašto se trudim oko popularizacije filozofije -  nečega što niti je nešto cijenjeno, niti primjenjivano, a bome ni isplativo? Iz istog razloga zašto se ne predajem ni pred većim izazovima – radim to za sebe, iz sebe i zato jer me veseli.

Da ću se posvetiti akademskoj karijeri znao sam još kao klinac – knjige su mi bile premile da bi se njima bavio samo u slobodno vrijeme. Da ću se posvetiti filozofiji, e to nikako nisam očekivao. Da su se zvijezde poklopile malčice ukrivo, vjerojatno bih uronio u sociologiju. Ovako, ispalo je da sam, posve neočekivano, u filozofiji pronašao dobar dio onoga što me najdublje kopka – matematiku, duhovnost, temeljne zagonetke i životne izazove. Moram biti iskren – primarni interes mi je bila matematika, ali kako je ratne ’92. bilo praktički neizvedivo otići iz Zadra i upisati PMF, odlučio sam se upisati sociologiju. Kako je riječ o dvopredmetnom studiju, trebalo se odlučiti na još nešto – engleski mi je išao, ali nisam se vidio u studiranju jezika. Psihologija mi je  bila zanimljiva, ali to me je čekalo kasnije. Filozofija mi se činila najpovezanija.

Srećom, na studiju filozofije imao sam zadovoljstvo slušati nekoliko kvalitetnih profesora: Nenada Miščevića, Arna Markusovića i Mirka Jakića. Na sociologiji sam imao čast biti student Esadu Ćimiću i Nikoli Skledaru. Iako su bile ratne godine, vjerujem da sam dobio puno više nego su to imale priliku kasnije generacije – u prve dvije godine studija praktički dva semestra nismo imali nastavu zbog stalnih uzbuna i granatiranja. Dobru bazu mi je dao MIOC, kvalitetnu metodologiju su pružili profesori i na meni je preostalo čitanje, a bilo je toga – samo na prvoj godini lektira iz filozofije i sociologije iznosila je preko 3,500 stranica. Nezamislivo iz današnje perspektive.

Nenad Miščević je predavao antičku filozofiju na neuobičajen način – problematski i analitički. Uobičajeni pristup je autorski i kronološki, ali ovo mi je bilo bliže. Sjećam se njegovih crtanja ribić-1 i ribić-2, objašnjavanja ekonomskih analogija u etičkom prosuđivanju, značaju skepticizma u povijesti filozofije. Ponajbolje ga pamtim po dva detalja: prvo predavanje, praktički s vrata nam govori kako kasnimo s čitanjem? Bez upoznavanja i ostalih formalnosti – pravo u glavu! Za objašnjenje je ponudio jednostavnu računicu – imate optrilike 2,000 stranica lektire, 30 tjedana do lipnja i dnevno morate pročitati 60-ak stranica. Brucoši, zbunjeni po defaultu, samo smo se pogledavali i prepuštali čuđenju. Vjerojatno najbolji ulazak u bavljenje filozofijom. Druga anegdota koju rado pamtim su njegovi komentari na jedan domaći – trebali smo prikazati raspored glavnih antičkih pravaca na vremenskoj crti. Ja sam se poslužio Saganovim Cosmosom. Nenadov pristup je bio jednostavan – upozorio bi na pogreške, naglasio uspješno obavljene detalje, ohrabrio gdje je trebalo i bio izrazito profesionalan.

Mirko Jakić je predavao logiku. Imao sam sreću slušati ga u danima dok je još vjerovao da nešto može promijeniti i trudio se na nastavi. Moram priznati da mi je logika bila najdosadniji predmet – po treći puta sam morao učiti iste stvari – MIOC je odradio svoje. Ono što me oduševilo je koliko je matematike u pozadini filozofije. Ne samo matematičke logike – u ono mračno, predbolonjsko doba logika se učila u šest od osam semestara; Descartes i epistemologija, deontička logika i Spinozina etika, filozofija matematike i metodologija znanosti… sve je vrvilo od jednog egzaktnog, utemeljenog i nedvosmislenog promišljanja. Nekoliko godina kasnije, postao sam Jakićev novak. Desetljeće kasnije, putevi su nam se razišli.

Arno Markusović je izvan konkurencije najbolji profesor kojeg sam imao. Čovjek je vrhunski baratao epistemologijom, Descartesom, Leibnitzom, Spinozom i Kantom. Njegova predavanja i način prezentacije su mi i danas ideal koji nastojim doseći. Slušati nekoga tko predaje zakučaste dijelove filozofije bez i trunka mistifikacije, s velikom strašću, erudicijom i željom da zarazi publiku vlastitim entuzijazmom. Igrom slučaja, predavao mi je Uvod u filozofiju, Epistemologiju i Klasični njemački idealizam (Povijest filozofije III) – tako da sam imao priliku pratiti konzistentan pristup od Antike do Hegela. Mogu reći, pred punom materijalnom odgovornošću, da još nisam upoznao nekoga tko je tako dobro znao držati predavanja iz filozofije. Mogu ga usporediti jedino s Lucianom Floridijem, ali čovjek je potpuno druga liga. Arnovo povezivanje filozofije sa psihologijom me kasnije motiviralo za paralelni studij i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Predavanja profesora Ćimića su bila nešto neopisivo. Slušati živuću legendu, golemog erudita, sociologa bez autocenzure i čovjeka pred čijom biografijom ostanete bez daha, predstavljalo mi je privilegij. Ono što je frustriralo dobar dio mojih kolega – Ćimićevo povezivanje povijesti, sociologije, filozofije i kulture, za mene je bio izazov. Čitati njegove knjige, po neki puta se upustiti u raspravu… iskustva su koja su mi uljepšala studij ratnim godinama usprkos. Sjećam se ispita iz sociologije religije – Ćimić je imao običaj ispitivati usmeno pred svim studentima. Postavio bi vam pitanja, dao da ih zapišete i ostavio vam par minuta da skicirate odgovor – moment koji sam kasnije ‘ukrao’ kada sam došao s druge strane katedre. Fascinantna je vještina kojom je znao procijeniti kome može postaviti kakvo pitanje. Dok su jedni bili oduševljeni što ih je pitao da navedu neku podjelu, kada sam sjeo ispred njega, s ispitnom anksioznošću u punom pogonu, postavio je tri pitanja i kolegice koje su sjedile uz mene su se samo šutke pogledale. Niti jedno pitanje nije bilo iz knjige – tražio je povezivanje detalja iz filozofije, etike, sociologije i religije. Super, izazov! Kasnije mi je objasnio da nema smisla postavljati svima ista pitanja jer ne znaju svi isto.

Uz Nikolu Skledara sam imao priliku ući u akademsko proučavanje sociologije. Sjećam se kako su mi se isprva njegova predavanja činila teškima i frustrirajućima zbog količine gradiva kojoj smo bili izloženi. Kasnije, kada sam se ušemio u studij, naučio sam cijeniti takav pristup. Skledar me naučio još jednom detalju – vrijednosti laissez faire pristupa u akademskoj zajednici. Iz današnje perspektive njegov pristup bi se mogao nazvati tradicionalnim, s naglaskom na kvalitativno i filozofsko, ali u trenutku kada sam započinjao studij, to iskustvo integracije znanja mi je puno značilo.

Kada mi je 2003. prišao Bruno i predložio da obilježimo UNESCOv Svjetski dan filozofije, ne samo da smo započeli jednu dobru tradiciju popularizacije filozofije, nego sam pretvorio poznanstvo sa studija u drago prijateljstvo. Po jedanaesti put ćemo ove godine zapeti, ispričati priču o filozofiji i još nečemu što nam je pri srcu i uživati što imamo s kime podijeliti svoju tvrdoglavost i luckavost.