O “sukobu” religija-znanost

Potaknut jednom raspravom na Facebooku o ulozi religije u razvoju znanosti, pokušao sam složiti logički prostor teza u kojem se može voditi takav tip rasprave, a da i dalje ostanemo znanstveno doslijedni.

(0) Za svaku razumnu raspravu potreban je konsenzus oko minimalnog metodološkog okvira.

0.1 Filozofija je znanstvena djelatnost koja se temelji na racionalnom propitivanju koncepata.

0.2 Filozofija u znanstvenom smislu nema pravo pozivanja na “metafizičku razinu” ili slične koncepte nepriznate u ostatku znanstvene zajednice.

0.2.1 Neki filozofi u povijesti to čine, pa i pretpostavljaju još fantastičnije konstrukte, ali to nije dio znanstvene filozofije nego prije misticizma. Primjer – Platonovi mitovi koji su ili njegova fikcija ili dio tradicije, a koristi ih kao sredstvo dokazivanja. Prihvatljivi su kao ilustracije, ne kao doslovne priče.

0.2.2 Kao znanstveni filozofi možemo analizirati takve priče i vidjeti kakav značaj imaju za razvoj pojedinih koncepata koje rabimo. Logička konzistentnost je i dalje conditio sine qua non.

0.2.3 Analitička filozofija nije ideološka pozicija, nego metodološki pristup. Pretpostavlja da se filozofija može urediti poput znanosti, kao reakcija na povijesnu zastupljenost “metafizičkih” ili čak okulčtističkih tema. Tehnički, postupak se sastoji od eksplikacije teza i njihove analize.

0.2.4 Ovo je analitička rasprava o temi odnosa religije i znanosti.

0.3 Egu nema mjesta u znanosti – to što netko u nešto vjeruje, ma kolikim intenzitetom je njegov problem. Ovo je temeljna lekcija iz logike!

0.4 Ako vas nešto može povrijediti u raspravi, ne upuštajte se u raspravu o tome. Ulazak u raspravu o bilo čemu dopušta (makar samo hipotetski) mogućnost da ne budete u pravu.

0.5 Zaključujemo na najbolje moguće objašnjenje, rijetko ikada imamo priliku zaključiti na konačno objašnjenje. U tu svrhu koristimo modele, najčešće multifaktorske.

(1) Nasilje nije dopušteno u raspravi o stavovima i svaki sustav koji rabi nasilje kao sredstvo argumentacije je totalitaran.

1.1 Svejedno je koji je povijesni sustav u pitanju ako rabi nasilje onda je totalitaran. Razlikuju se društveni odnosi kroz povijest, nasilije i dalje nikoga ne opravdava.

1.1.1 Smrtna kazna je oznaka nedovoljno civiliziranog društva.

1.1.2 Država treba zadržati *monopol* na nasilje, ali uporabu tog nasilja treba strogo nadzirati.

1.2 Arrendtina kritika je kritika *sekularnih* totalitarizama. To ne isključuje da postoje npr. teološki totalitarizmi ili da srednji vijek nije totalitaran. Može i neki odjel biti totalitaran ako se nasilje koristi kao sredstvo argumentiranja (ne mora se nužno ljude spaljivati, psihološko nasilje je podjednako nasilje). Dakako, govorim općenito, da nam se ne bi i Jure Zovko pridružio u raspravi ;-)

1.3. Inkvizicija je institucija za provođenje nasilja među neistomišljenicima osnovana u vrijeme kada su se vodili vjerski ratovi (krećemo od albigenske hereze), koji su kasnije kulminirali – progoni i ratovi. Organizirati policiju (jer inkvizicija funkcionalno je i više od toga – oni proganjaju i sude) za neistomišljenike je sasvim jasna indikacija totalitarizma.

(2) Prvo dolaze kategorije, pa nijansiranje.

2.1 Ako želimo ustanoviti pojmovni aparat, moramo imati mogućnost razlikovanja entiteta po hijerarhijskoj strukturi (gestalt psihologija susreće logiku).

2.2 SSSR, nacizam i inkvizicijski progoni spadaju u totalitarizme, pa ih je tek onda moguće posložiti po intenzitetu. U svakom slučaju ostaju totalitarizmi.

2.3 Odbijam živjeti iti u jednom od njih, pa mi je izbor između bilo kojeg broja totalitarizama u osnovi pogrešan izbor.

(3) Postoji interakcija religija-znanost koja je pozitivno utjecaja na razvoj *rane suvremene* znanosti.

3.1 Naveli smo primjere brojnih svećenika-znanstvenika.

3.2 Naveli smo primjere drugih religija koje su imale utjecaja na razvoj znanosti.

3.3 Povijesno postoji sukob između znanosti i religije.

3.3.1 Povijesno, to je tipični sukob tijekom emancipiranja jedne društvene grupe/zajednice.

3.3.2 Znanost ima svoje “svece-mučenike” i te priče su nastale kao plod povijesnog revizionizma.

3.3.2.1 Protagora – protjeran iz Atene jer je izrazio (i za svoje vrijeme) suzdržani skepticizam o teološkim pitanjima. Dakle, ne ateizam niti antiteizam nego skepticizam.

3.3.2.2 Bruno – spaljen na lomači jer je doveo u pitanje autoritet papizma. Skraćeni silogizam: postoji mnoštvo svjetova i na nekima od njih život i neki od tih živih bića imaju dušu. Bog je poslao iskupitelja i za te duše. Slijedi da postoji više od jednog analoga Petru, pa time i više od jednog pape. Vrlo nepopularna ideja u to vrijeme. Uočite dva momenta: (i) Bruno koristi znanstvenu hipotezu kao teološki argument; (ii) u osnovi, ovo je preteča Drakeove formule.

3.3.2.3 Galileo – također koristi znanstvenu spoznaju (otkrića teleskopom) kao argument u teološkoj raspravi (Nebeski glasnik). Završio u kućnom pritvoru.

3.3.2.4 Newton – pisao alkemijske i kabalističke rasprave, više i dulje nego se bavio “pravim” fizikalnim radom. Da se za života znalo što radi, bio bi pogubljen (takav bio zakon).

3.3.3 Sukob religija-znanost posljedica je borbi za moć i nerazumijevanja epistemološke uloge barem jednog od njih dvoje.

3.3.3.1 U povijesnom kontekstu, postojao je zakonski okvir koji je religijske neistomišljenike (heretike) sankcionirao. Usporedite sa suvremenom sintagmom “verbalni delikt” i “sloboda govora”.

3.3.3.2 Religija podrazumijeva sveto, što u znanosti nije legitiman pojam.

3.3.3.3 Religija (zaustavimo se na abrahamskim1) se temelji na autoritetu (objave, svećenika), dok u znanosti postoji autoritativnost koja vrijedi dok se ne pokaže drugačije (npr. prijelaz iz njutnovske u relativističku fiziku, pa kvantnu mehaniku).

3.3.3.4 Religija podrazumijeva psihološki angažman kao temeljni uvjet, znanost traži suzdržanost subjektivnog. Postoje zajedničke osobine (identifikacija sa zajednicom praktikanata, motivacija, uvjerenje u vlastitu ispravnost, izjave o središnjem skupu vrijednosti), njihova uloga i značaj se razlikuju.

(4) Znanost je spoznajni sustav nezavisan od religije.

4.1 Znanost se temelji na metodologiji (logika, empirijska provjerljivost, ponovljivost istraživanja, opovrgljivost, organizirani skepticizam, univerzalnost znanja) i ne treba joj pretpostavka “dvanaestog igrača”, tj. postojanje metafizičkih faktora.

4.2 O međuodnosu znanosti i religije možemo, kao znanstvenici, raspravljati isključivo koristeći gornji metodološki konsenzus.

(5) Moguće je biti predani vjernik i vrstan znanstvenik.

5.1 Psihološki je moguće interiorizirati i kontradiktorna načela (iako to obično rezultira nekim oblikom neuroze).

5.2 Predmet i metode religije i znanosti nisu u koliziji.

5.2.1 Religija je pokušaj ljudskog objašnjenja doživljajnog svijeta (antirealizam u načelu), znanost je pokušaj univerzalnog objašnjenja dostupnih pojava (realizam u načelu).

5.2.2 Religija je tipično ljudska, znanost može biti i vanzemaljska (gravitacijska konstanta, pi, Ohmov zakon vrijede u cijelom svemiru).

5.2.3 Povijesni sukobi između religije i znanosti indikativni su za određivanje autoriteta u spoznaji i objašnjenju (autoritarnost vs. autoritativnost). Posljedica su institucionalnog sukoba, a ne sukoba sustava znanja, tj. religije su miroljubive, a znanost ne može ništa reći o svetome.

(6) Iracionalnost igra ulogu u razvoju znanosti.

6.1 Feyerabendov metodološki anarhizam.

6.2 Znanstvena otkrića uključuju kreativni skok (a-ha doživljaj) i psihološke procese koji nisu racionalni.

6.3. Razvoj znanosti nije linearno-kumulativno otkrivanje unaprijed zadanog sklopa znanja/pravila nego rekurzivno usložnjavanje znanja i metoda.

(7) O malo čemu se ne može raspravljati dok god se držimo metodoškog minimuma.

 

1Zen-majstor Lin Chi (9. stoljeće) navodno je autor koana “Ako na cesti susretneš Budu, ubij ga.”

Najbolji od svih mogućih svjetova…

Na portalu Udruge studenata filozofije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Matko Sorić je objavio zanimljiv osvrt na iskustvo studiranja filozofije u Zadru. Osim što javno piše (i to prilično sudržano) o onome što se već godinama neslužbeno govori o zadarskoj filozofiji, tekst je i mali caveat budućim studentima filozofije uopće.

Kada bih vlastita iskustva rada na tom Odjelu (od ožujka 2000. do svibnja 2008.) pretočio u komad teksta, prilično sam siguran da bi dobar dio zbivanja držali nevjerojatnim ili barem pokušajem pisanja u stilu Clivea Barkera. Da ne bi nakon ovog bloga počeli potezati pravnike (iako će biti mjesta i za to), sažet ću dojam: odlazak sa zadarske filozofije bio mi je jedna od najboljih odluka u životu. Ironija je da sam prelaskom na Odjel za informacijske znanosti došao u priliku kvalitetnije i više se baviti filozofijom, raditi s kolegama koji cijene trud i znanje koje pružam.

Bez obzira na sve loše stvari koje su mi se tamo desile (a popis je poveći), drago mi je što sam uspio napraviti neku malu promjenu na bolje. Kao asistent nisam ni imao prostor za revolucionarne pomake, ali neke sitnice me jako vesele, pomalo i zbog otpora koji sam susreo, a najviše zbog suradnje s Brunom, bez kojega ne bi svega ovoga ni bilo :

  • pokretanje obilježavanja Svjetskog dana filozofije u Hrvatskoj
  • prvi kolokvij u Hrvatskoj o primijenjenoj filozofiji i gostovanje Oscara Brenifiera
  • vraćanje izbornih predmeta u nastavu (na predbolonjski studij) i to upravo filozofije uma
  • organiziranje simpozija o 500. obljetnici objavljivanja “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona
  • pokretanje filozofskih kružoka nakon dvanaestogodišnje pauze.

Nažalost, bilo je, i to temeljito neuspješnih inicijativa, od pokušaja obrane satnice iz logike (OK, ovo vjerojatno studenti ne vide kao kardinalni nedostatak), organiziranja suradnje sa psiholozima i sociolozima, a najviše mi je krivo što nisam uspio spriječiti uništavanje gradiva iz stare Metodologije znanosti.

Radoznao sam koju će kazuističku akrobatiku ovoga puta rabiti u dokazivanju kako su ovo samo klevete i da je zadarska filozofija najbolja u ovom galaktičkom kvadrantu. Žalosno je što je taj Odjel prije tridesetak godina bio prepoznat u svijetu kao jedinstveno mjesto kvalitete. U Routledgevoj enciklopediji filozofije se spominje u kontekstu rijetkih fakulkteta u bivšoj državi na kojima se obrađivala ne veličanstvenost marksizma nego analitička filozofija.

Bez konkurencije, najponosniji trenutak rada tamo bila mi je izjava profesorice Hede Festini da sam njen nasljednik u Zadru. Usput, zahvaljujem se Matku na konstataciji da sam bio jedna od “heretičnih anomalija”. Uz gornju izjavu profesorice Festini i onu profesora Manenice, to mi jedan od najdražih komplimenata ikada.