Između EUforije i disforije

Ironiju moraš cijeniti – HTV, poslovično lišen smisla za humor, večeras na drugom programu pušta prvo “Ratne igre” pa “Sav taj jaz(z)”. Utješni program za euroskeptike? Drukeri na Nov@TV puštaju “Reci Da”. Pola sata nakon ponoći slijedi “U posljednjoj fazi” (Final analysis) – tad je već prekasno za analize, ali to je tipično za psihoanalizu. HTV3 diže ljestvicu korak više – za cjelokupnu lepezu pravaških gunđala, artistički dokaz da su u pravu kako srljamo u Sodomu i Gomoru – “Ružni, prljavi i zli”. Nedostaje mi samo “Kruha i čokolade”.

Teško je predvidjeti što nas čeka ulaskom u EU – kada smo se ’90-ih počeli zanositi idejom o povratku europskoj uljudbi, bilo je to vrlo poželjno mjesto. Danas pomalo podsjeća na skečeve Top liste nadrealista – socijalni neredi u Švedskoj, sami Europljani nezadovoljni s EU, usporedbe krize u EU s onom u Jugoslaviji ’80-ih… Zabavlja me to naše klaćenje između krajnosti – EU je raj, EU je moralni pad; ulazimo u doba prosperiteta i odričemo se suvereniteta.

Ako bih se trebao u nešto kladiti, onda je to naša sposobnost propuštanja prilika. Neće ulazak u EU, pa ni da nas posvoje Njemačka ili SAD omogućiti bolji život mimo truda koji sami uložimo. Utoliko je i skandal o “Lex Perković” samo dokaz koliko smo sposobni u finišu zeznuti stvar; pri čemu je posve svejedno što je na stvari – konstantan je mentalitet kolonije.

Upravo tu leži i razlog mojem optimizmu zbog ulaska u EU – promijeniti će se pravila igre. Donja granica će se povisiti i morat ćemo si urediti život po učinkovitijim pravilima. Jednostavno će priča kako je “bolje biti prvi na grani nego deseti na stablu” napokon doživjeti svoj krah, jer od sada smo dio većeg sustava, a ne nečijeg malog lena na kojem može raditi što ga volja. Raduje me što vidim dobar broj mladih ljudi koji pokazuju više samopoštovanja i asertivnosti i kojima različitost predstavlja izazov, a ne prijetnju. Raduje me ulazak u otvoreni sustav, jer takav sustav otežava totalitarizme svakih vrsta. Raduje me što ćemo napokon biti u prilici uvidjeti koliko se puno vidova života u Hrvatskoj može opisati pomoću par formula iz teorije igara i što će ljudi iskusiti na vlastitoj koži ograničenja pristupa “nultog zbira”. Možda će nam prvo morati biti nešto teže prije nego nam postane bolje, ali može nam postati bolje.

Radujem se najviše što ćemo napokon biti u prilici prestati proizvoditi više povijesti nego je možemo prožvakati, kako je to lijepo sročio jedan američki povjesničar. Radujem se, jer ovaj povijesni događaj doživljavamo manje pompozno nego neke, koje skoro i ne pamtimo, a prozvali smo ih, u vlastitoj narcisoidnosti, povijesnima.

Radujem se izazovima i prilici da ostvarimo vlastite potencijale ako to želimo. Radujem se prilici za rast, a on uvijek dolazi pod cijenom straha i promjene. Sad možemo, kako reče Franci Blašković, kao trska u vis šibat!

Nova, sjajna igračka

Moja struka se nalazi pred popriličnim izazovom – ili će se prilagoditi novim temama i oblicima podučavanja ili će nestati, ne nužno u bljesku slave. Uz trend zatvaranja humanistički i društvenih odjela po američkim i europskim sveučilištima, filozofiji se, izgledno, broje posljednji sati u izdanju kakvom je poznajemo od kraja XIX. stoljeća.

Da se razumijemo, hrvatski je vjerojatni jedinstveni jezik po tome što “filozofirati” ne znači “nerazumljivo govoriti” nego je tek ljepši način za uporabu skatološke metafore o komunikaciji. Stereotip o filozofiji, i ništa manje, filozofima, kao nerazumljivima, zatvorenima u bjelokosne kule apstrakcije i alkoholna isparenja, možda i nije toliko nezaslužen kada pogledam s kakvim sam se sve likovima i argumentima što filozofije doista jeste susretao. Da mi je novčić za svaki puta kada smo Bruno i ja bili optuženi da prostituiramo struku, sada bih živio u penthouseu, a ne jednosobnom stanu.

Štreber kakav već jesam (ili ljepše – nerd), oduševljavaju me nove tehnologije i načini kako ih mogu primijeniti na ono što me zanima – među ostalim, i filozofiju. Tako sam, na prilično zgražanje kolega sa bivšeg posla, objeručke prigrlio i promovirao alate za organizaciju znanja, vizualizaciju konceptualnih mreža, kao i staru i dobru multimediju u nastavi (čovjek se iznenadi koliko ima dobrih dokumentaraca s filozofskom tematikom, počevši od “Uspona čovjeka” Jacoba Bronowskog, “Civilizacije” Sir Kennetha Clarkea i “Cosmosa” Carla Sagana; ujedno tri dokumentarca koji su stubokom promijenili popularizaciju znanosti).

Moment koji mi je posebno drag i pratim ga od početaka je MITov projekt Open Course Ware (ocw.mit.edu), praktički prvi sveobuhvatni projekt objavljivanja nastavnih materijala na webu u otvorenom pristupu. Projekt je počeo 2002. i praktički je ključan za prihvaćanje projekta i od strane drugih sveučilišta i organizacija. Danas je moguće na MIT OCW pronaći preko 2100 kolegija koje posjeti 125 milijuna posjetitelja. S obzirom da mi je, kao asistentu na početku karijere, kronično nedostajalo recentnih sadržaja, ali ne i entuzijazma, snalazio sam se, više ili manje “kreativno” nabavljajući stručnu i znanstvenu literaturu. Ideja da mogu slušati ili gledati predavanja profesora s jednog od najjačih svjetskih sveučilišta jednostavno me oborila s nogu! Sa zadovoljstvom mogu reći da sam u nastavu ulagao daleko više od onoga što se očekivalo i uživao sam u svakom trenutku učenja.

Dolaskom na Odjel za informacijske znanosti još sam proširio vidike koliko je tehnologija zahvalna za nastavu filozofije. Praktički od samog početka koristili smo Moodle, platformu za udaljeno učenje. Na prvi pogled servis, izgleda poput elektroničke skriptarnice u koju možete postaviti sve materijale potrebne za nastavu, ali pregledate li stotine dodataka, možete ga pretvoriti u što god vam je potrebno za nastavu: objavljivanje svih tipova materijala, komuniciranje, potpora studentima s invaliditetom…

Nažalost, upleo se treći Newtonov zakon – koliko god entuzijazma pokazivao, toliko je strukovna zajednica ulagala u otpor. Nije samo riječ o novim tehnologijama – isti doživljaj je uslijedio kada sam govorio o popularizaciji filozofije, kada sam predstavio Collinsovu analizu povijesti filozofije kroz sociograme, kao i kada sam govorio o filozofskome savjetovanju ili informacijskoj etici. Novo, egzotično i, što je izgleda najmanje oprostivo, primjenjivo.

Upravo tu leži indikacija patologije. Struka (ne govorim o Zadru, niti Zagrebu, govorim praktički o većinskom europskom akademskom pristupu filozofiji) se zaplela u mrežu vlastite narcisoidnosti, isto onako kako su se financijski manageri selekcijom doveli da budu prepoznati kao skupina psihopata u skupim odijelima. Evolucija je gruba ljubavnica, nagrađuje samo najprilagođenije trenutku i tu teleologija, povijesna misija i osobna veličina ne kotiraju visoko. Nažalost, ponekad mi je teško oteti se dojmu kako jedan dio kolega praktički nikada nije upoznao znanstveni vid filozofije već su ostali fascinirani intelektualiziranjem misticizma i zapleli se u rekurzivna opravdanja nečega što je tek magijsko mišljenje.

Alan Rickman kao šerif od Nottinghama

Alan Rickman u sceni filma Robin Hood: princ lopova. Sva prava pridržana Warner Bros.

I dok sad moji kolege oštre noževe i tupe žlice (mig: Alan Rickmann kao šerif iz Nottinghama), drsko im poručujem – još niste vidjeli što nas čeka iza ugla! Osim realne opasnosti fuziranja (bolja opcija) ili gašenja (gora opcija) studija filozofije u Hrvatskoj – sedam studija koji godišnje proizvedu više profesora filozofije nego ih je ukupno zaposleno u srednjim školama s punom satnicom! – nije nimalo fantastična mogućnost da se filozofija lagano završi ka dinosauri. Koliko god se gnušali kapitala i novih pravila igre, to neće promijeniti tok zbivanja.

Rješenje, kako ga vidim, poprilično je jednostavno – napraviti pomak u strukturi studija filozofije i aktivno promicati pozitivnu percepciju struke. Za sada studente školujemo za srednoškolske profesore, s nadom da će ih par završiti na institutu ili nekom od fakulteta; alternativa je da se nađu u novinarstvu, politici ili da ih izvuče druga studijska grupa. Praktični aspekti filozofije kao da su toliko nepristojni da im nema mjesta na fakultetima – od filozofskog savjetovanja, filozofije za djecu do filozofije informacije ili etičkog konzultiranja tvrtki. Uz ove, vani sasvim izvedive vidove filozofske djelatnosti, ne treba nikako zaboraviti fundamentalna istraživanja – logika, filozofija znanosti i matematike, kao i promišljanja novih tehnologija omogućuju popriličan životni prostor filozofiji i filozofima. Ako je išta promijenilo svakodnevni život posljednjih dvadesetak godina to su informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Svjestan sam da bavljenje etičkim problemima vezanima uz privatnost nije ni izbliza spektakularno kao promišljanje horizonta bitka i da vas dokaz logičkog teorema ne može dovesti do duhovnih ekstaza kao što je treptaj ukazanja metafizičke razine, ali dok ne otkrijemo kako preživjeti pomoću fotosinteze, malo spuštanja na Zemlju ne bi škodilo.

[nastavit će se...]

Filozofsko savjetovanje

Korisnik koji se odluči potražiti savjet psihologa može birati između preko 400 različitih savjetodavnih/terapijskih pristupa. Tome popisu možemo u posljednja dva desetljeća dodati i filozofsko savjetovanje. Upravo stoga zanimljivo je propitati odnos između filozofije i psihologije u području smanjivanja patnje. Izvorna zadaća filozofije bila je shvatiti ljudsko stanje i olakšati ga. Dodamo li tome činjenicu kako teoretičari psihoterapije ističu ulogu filozofije, bilo u razvoju njihova terapijskog pristupa, bilo kao sredstva povećanja savjetovateljske/terapijske učinkovitosti putem posjedovanja globalne teorije o čovjeku, ispitivanje odnosa postaje još značajnije.

Počeci savjetodavne uporabe filozofije sežu u same početke filozofije u antičkoj Grčkoj, pa je zbog malog broja pouzdanih ili uopće sačuvanih dokumenata prvenstvo teško odrediti. Vjerojatno je među prvim psiholozima i savjetovateljima bio Alkmeon iz Krotona (cca. VI. st. p. n. e.), iako knjige koje se dotiču teme snova možemo naći još u asirsko doba, petom i šestom tisućljeću prije naše ere. Alkmeon je baštinik tradicije hramske medicine, koja je bila uvelike psihosomatski usmjerena. Čini se kako tajna njena uspjeha leži u obilatoj primjeni ritualnih postupaka i dijetnom režimu . Obavljao je seciranja i vjerojatno prvi pružio empirijski utemeljene anatomske opise, i prvi je autor u Zapadnoj medicini i prirodnoj filozofiji koji je mentalno smjestio u mozak. Uz Empedokla autor je najdugovječnije filozofske i psihološke teorije kognicije – reprezentacionalizma. Upravo iz razloga što je zagovarao razgovor s pacijentima kao sredstvo izlječenja, možemo ga uzeti za prvoga savjetovatelja.

Filozofsko savjetovanje je pokret koji počinje u Njemačkoj u 1980‑ima. Neki autori (Raabe, 2001) vide početke pokreta već u 1950‑ima i 1960‑ima u terapijskim pravcima poput klijentu usmjerene terapije (Rogers, 1985), racionalno-emocionalnoj terapiji (Ellis, 2002), transakcijskoj analizi (Berne, 1987, 1989), egzistencijskoj analizi (May, 1980; Frankl, 2001). Nesporno je da je svaki od navedenih terapijskih pristupa neskriveno rabio filozofske elemente u radu, ali eksplicitna izrijeka o uporabi filozofije u savjetodavne svrhe (u smislu kao kod psihološkog savjetovanja) slijedi tek 1978. godine kada je Peter Koestenbaum u djelu Nova slika osobe: Teorija i praksa kliničke filozofije zagovarao integraciju filozofije i psihoterapije.

Koestenbaum navodi kako kliničku filozofiju »valja ustanoviti kao bona fide disciplinu, i s teorijskim i s praktičnim usmjerenjem«. Takva disciplina zahtijeva čvrsto utemeljenje u filozofiji, posebice »fenomenološkom modelu bivanja i egzistencijalne teorije ličnosti, kao i psihologiji, psihijatriji, posebice kliničkoj praksi i iskustvu u psihoterapiji« . Razlog pokretanju kliničke filozofije, Koestenbaum vidi u činjenici da dosta korisnika psiholoških usluga pati od »filozofskog stanja, prije nego psihološke bolesti«.

Gerd B. Achenbach je 1981. prvi predstavio suvremeni oblik filozofskog savjetovanja kada je otvorio svoju praksu u Bergisch Gladbachu, blizu Kölna. Iako je filozofsku praksu prvi otvorio John van Veen u Nizozemskoj 1967. godine, a šest godina poslije osnovao je Filozofski centar za educiranje sebstva i roditeljstva (Philosophy Center for the Education of Self and Parenthood), Achenbach je utemeljitelj filozofskog savjetovanja kao pokreta.

Achenbach je 1982. godine utemeljio Njemačko društvo za filozofsku praksu (Gesellschafft für Philosophische Praxis), da bi pet godina kasnije pokrenuo i časopis Agora. U Nizozemskoj je 1984. godine na Sveučilištu u Amsterdamu pokrenuta radna skupina za primijenjenu filozofiju. Tri godine kasnije, Ad Hoogendijk otvara prvu filozofsku praksu u Nizozemskoj, a iste godine skupina pokreće časopis Filosofische Praktijk. Nizozemsko društvo za filozofsku praksu osniva se 1989. godine.

Danas postoji nekoliko desetaka nacionalnih društva filozofskih praktičara ili savjetovatelja, poput APPA (Organizacija američkih filozofskih praktičara) i ASPCP (Američko društvo za filozofiju, savjetovanje i psihoterapiju) u S.A.D., nacionalnih društava u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, Norveškoj, Slovačkoj, te AASPP (Anglo-američko društvo za filozofsku praksu) i Međunarodnog društva za filozofsku praksu.

Hvala što ste nam ustupili mjesto

Užasno me živcira zagrebocentričnost! Ispada kako sve što postoji u Hrvatskoj svoju premijeru imalo u Zagrebu, kako je ostatak zemlje gotovo pa niz sela u kojima su tek nedavno otkrili toplu vodu i struju. Kad se počeprka po povijesti Zadra, shvatite da je to mjesto gdje su 1806. tiskane prve novine na hrvatskom jeziku – Kraglski Dalmatin; 1536. napisane su Zoranićeve “Planine”; prvi medicinski fakultet tu je djelovao od 1809. do 1811., deset godina kasnije utemeljena je prva medicinska škola za primalje, 1847. obavljena je prva operacija uz narkozu eterom, samo pet mjeseci nakon prve takve operacije u Bostonu; 1868. utemeljeno je najstarije hrvatsko Liječničko društvo, a deset godina kasnije, 1878. utemeljena je prva organizacija Crvenog križa. Prva javna električna rasvjeta postavljena je na Silvestrovo 1894., gotovo punih trinaest godina prije Zagreba. Još dalje u povijest, 1396. osnovano je prvo sveučilište, prvi i jedini hrvatski grad koji su razorili križari – 1202.; prvi posjet pape – Aleksandar III. u 1177. I onda još imaju nerv krivo datirati prvi gay pride u Zagreb, tri godine nakon eksperimentalnog uspjeha u Zadru!

Počelo je, kako i priliči, posve nevezano. Denis je nakon operacije očiju i kratkotrajnog poboljšanja, u potpunosti izgubio vid. Prvi i najgori šok prebrodio je uz Ivicu i, koliko mogu reći s distance, Ivica je odradio veličanstven posao, prebrodio vlastiti strah i bio uz prijatelja kad je to najviše trebao. Po povratku u Zadar cijela ekipa je vidno bila u šoku. Pazilo se što će se reći, kao da bi spomenom nekih riječi morali priznati što se desilo. Sjećam se koliko me taj hod po jajima živcirao i krenuo sam aktivnije biti uz Denisa. Do tog trenutka smo bili društvo, od tada smo postali prijatelji. Ne znam je li bila riječ o identifikaciji – jedan invalid nema potrebe muljati drugoga tko je ili je bila samo kreativna adaptacija na bijes, ali upalilo je – Denis se počeo izvlačiti iz depresije, izlaziti na koncerte i grabiti život koliko god mu teško bilo.

U kolovozu 1999., otprilike mjesec dana nakon operacije krenuli smo na veselu operu “Gospodarica služavka” u samostan sv. Frane. Trebalo nam je pristojnih tridesetak minuta pješačenja za rutu. Kako Denis još nije dobio ni bijeli štap ni psa vodiča, filozofski vodič je konačno mogao poslužiti svrsi. U laganom hodu smo čavrljali o koječemu, dok nismo stigli do mosta. Kolovoz u Zadru sinonim je za puzanje kroz gužvu, pogotovo po Poluotoku. Na Branimiru mi je nešto bilo čudno, nisam mogao uprijeti prstom. Kad smo napravili nekoliko koraka po mostu, shvatio sam što nije u redu – nas se dva nismo uklapali. Od kako smo došli na Branimirovu obalu pa dok mi se nije upalila lampica, oko nas se stvorio balon od kojih metar, metar i pol i poslušno nas slijedio svaki korak. Jednostavno, Denis me držao za mišicu i to je bilo dovoljno za sablažnjive asocijacije. Kažem, držao za mišicu, dakle njegovi prsti drže moju nadlakticu (triceps, da budem precizan). Nikakvo držanje za ruke, ruka ispod ruke ili slično – sve po propisu kako se pomaže slijepoj osobi.

Kad sam mu opisao što vidim, prasnuli smo u smijeh. Nadobudni studenti psihologije, kakvi smo tada bili, odlučili smo testirati hipotezu – đir do kraja Kalelarge. Nisam ljubitelj ljetnih gužvi u gradu i preferiram kretanje okolnim kalama, ali ovoga puta vrijedilo je otrpiti neugodu u ime znanosti. I balon nas je sasvim uredno pratio: od Branimira, preko mosta do Trga i onda sve do Gospe od Zdravlja. Denis je primijetio promjenu i u zvučnoj kulisi – tipični žamor po kafićima se lagano stišavao. Odstojanje se nije mijenjao ispred Lovre ni Centrala, možda se nešto suzilo oko štandova na Kalelargi, ali to je odokativna procjena. I svo to vrijeme niti jedan jedini komentar, niti jedna ružna riječ.

I da, koncert je bio izvrstan.

Bakina kuća

Dom je nadasve čudno mjesto. Kad pričamo o njemu, zatitra neka toplina u nama, kakav god bio. Ali ta mjesta mogu biti neobična. Jer dom se definira prvenstvom, a ne lokacijom; dom je jer smo tamo odrasli, a ne zato što smo upravo tamo bili. Kada bi netko napravio album fotografija domova, našlo bi se tu svašta. Što je dom meni, može biti mjesto nelagode drugome. Nekako je ispalo, biografski detalji su mi se tako posložili, da bi slike mjesta koje mogu nazvati domom, ili barem njegovim djelićem, oklijevao pokazivati drugima bojeći se reakcije.

Mogao bih se opisati neukorijenjenim – kao klinac sam se doselio iz Karlovca u Zadar; prevelik da se ne bi sjećao Karlovca, premali da me Zadar ne bi oblikovao. Gotovo polovicu života proveo sam u bolnici, što malo otežava proces identifikacije. To što sam rasturao matematiku i bio pušiona u sportu također nije previše pomoglo. Okretanje knjizi i SF-u također. Pretpostavljam kako kratki staž u Zboru narodne garde netom sam postao maturant pomalo redefinira pojmove “identiteta”, “mjesta”, “odrastanja”. Da li nekom zvijezdom štićen, ili tek pukim slučajem, naučio sam postati izrazito individualističko biće u prilično kolektivističkom društvu, što držim priličnim dobitkom. Možda je geneza mogla biti manje spektakularna, načelno sam zadovoljan rezultatom.

Nekako ne mogu reći da postoji mjesto gdje je moj dom – upravo tamo i nigdje drugdje. Gdje god bih boravio, makar i na kratko, uspio bih prepoznati da bih tu mogao biti sretan. Znam da zvuči čudno stavljati u istu ravan stan u kojem sam odrastao s bolničkim odjelom ili Zagrebom ili Grazom ili Glasgowom ili Boråsom. Nije to puževa kućica koju nosim sa sobom, rekao bih tek da znam tko sam i to mi je dovoljno. Možda nekome može zvučati uvredljivo, ali moja duhovnost je minimalistička, kao i ontologija – imam iskustvo da nešto nadilazi mene i to mi je dovoljno da izguram kroz dan. Bez kompliciranih objašnjenja, bez zakučastih metafizika, bez posrednika i bez skrivanja iza infantilnih objašnjenja.

Utoliko možda i nije čudo što sam prepoznao fizijatriju na Brodarici kao drugi dom.Vratio sam se tamo bježeći od izgaranja na fakultetu. Uspio sam u šest godina utisnuti 16 semestara filozofije, sociologije i psihologije i trebao sam se udaljiti. Kako je otac u isto vrijeme išao na fizikalnu zbog bolova u leđima, vratiti se na mjesto s kojeg sam nekad jedva čekao otići i nije bila tako loša ideja. Bilo je neobično – na putu do tamo vrte se flashbackovi i proradi nostalgija, ali nisam zaboravio ni gnjecav osjećaj kada vrući parafin krene curiti niz leđa, začuđenost kada jaka struja zvekne mišić, cure (tj. medicinske sestre) s kojima sam odrastao i koje su mi ipak dijelom nedostajale. Cijela ta zbrka je isparila kada sam ukoračio u zgradu – perspektiva se promijenila, unutrašnjost je oronula, hodnik je izgledao dug barem milju i nešto se intenzivno osjećalo drugačije. Nije to bilo mjesto koje sam očekivao: mjesto daveža, obaveze koju ti je nametnuo tuđi nemar, mjesto svakodnevnog otaljavanja i minimalnih pomaka naprijed, mjesto gdje sam se smijehom štitio od fizičkog bola (koljeno na lopatici i razgibavanje/čupanje ramena; skoro kao scena iz nekog nastavka Saw). Stajati tamo izazivalo je nostalgiju, iako bi fotografija jamačno izazvala samo odbojnost. Vrtio sam osjećaj u ustima poput bombona okusa tako neobičnog da ne znaš bi li ga pljuno ili se prepustio neobičnosti. Osjećao sam tugu koliko je mjesto oronulo (“I ja ću tako”, prošlo mi je kroz glavu), malo i bijesa što sam potrošio toliko vremena na tako nezanimljivom mjestu, ali jedna toplina i nježnost nikako se nisu uklapali. I onda mi je sinulo – pa tako je izgledala bakina kuća, napuštena, odbojna, ali ništa manje mjesto gdje sam ostavio puno sebe. Gorko i slatko.

Stranac

U onih par trenutaka godišnje kad nisam u pogonu s poslom i kroničnim bolovima pa se stignem malo osvrnuti, skužim koliko sam stranac. Ne stranac u zemljopisnom smislu, niti stranac u kulturi, više onako, kao osmi putnik.
Od kolovoza 1973. do veljače 1991., od svakog ponedjeljka do petka rutina je bila ista – vježbe, elektrostimulacija, još vježbi. Ponekad bi se, raznovrsnosti radi, ubacio i parafin, a s pubertetom su stigle nove vježbe – za kralježnicu. S 19 i pol godina fizijatrije, tek godinu dana (od 39. rođendana) mogu opravdano reći da sam nešto manje od pola života proveo u bolnici i da svakim novim danom povećavam vodstvo. Kada se sve stavi na jednu hrpu, to iskustvo je zastrašujuće – toga sam postao svjetan tek kroz edukaciju iz gestalt-psihoterapije. Nešto kao kad ti znanac kojeg dugo nisi vidio primijeti kako si se udebljao ili se više smiješ… ti, pak, svakoga jutra gledaš isto lice u ogledalu i te sićušne promjene pretvore se u Zenonovo zrno prosa. Tek kad ih se skupi dovoljan broj uočiš da se nešto desilo.
Utoliko sam stranac – od početka su prognoze liječnika bile suzdržane, prvo je bilo upitno hoću li biti živ, pa je li u pitanju mentalna retardacija, pa koliko ću se ikada moći oporaviti. Da roditelji nisu bili tvrdoglavi (upornost je preblaga riječ) i žrtvovali toliko vremena i živaca… ne znam, strah me i misliti o alternativi. Stranac sam jer mi to okolina od malih nogu stavlja do znanja; nitko to nikada nije izrekao, ali drugačijim izgledom izazivam čuđenje (a nisam pjesnik u svijetu). Stranac sam jer sam rasturao matematiku, a nogometne vrućice su mi oduvijek predstavljale nepoznanicu. Stranac sam jer sam znao za obavezu prije nego sam ušetao u školu i ništa manje nisam stranac jer sam oduvijek bio svoj, nikada utopljen u žamoru grupe. Pomalo sam stranac zato što sam bio maturalni ispit iz fizijatrije i što me nimalo ne uzbuđuju žene odjevene u medicinske sestre. Znam da je nepoopularno priznati, ali stranac sam i stoga što mi je hrvatstvo strano i stoga što sam iz generacije maturanata u školi jedini bio u Zboru narodne garde.
Stranac sam utoliko što sam Josip i ne znam kužite li koliko je to dobro. Svaki dan je pomalo safari, svaka odluka je moja i kad mi dosadi grintati mogu otputovati dalje, jer kamo god otišao biti ću što i ovdje – Josip.

Doktorancije

Ove godine sam se ipak sabrao i prijavio za sistematski pregled. S obzirom na bolnička iskustva i opće obožavanje koje imam prema liječnicima, očekivao sam lijepu količinu otpora. Kada je konačno stigla potvrda termina, ostatak dana sam lijepo poslao k Vragu, šetkao po stanu i pokušao ne iskočiti iz vlastite kože. Jutarnje vađenje krvi je prošlo začuđujuće dosadno – kada sam ugledao niz poznatih i zabrinutih lica, zabrinutost je netragom isparila. S jedne strane, imao sam daleko gore bolničke priče od bilo koga u prostoriji (proguglajte dubinsku elektromiografiju ako imate želudac), a s druge nisam htio pasti u očima znanaca.

Dva dana kasnije odlazak u Opću bolnicu i nastavak pretraga. Opet nervoza i želja za bijegom, sada puno manja. Duboko sam udahnuo i zakoračio u krug bolnice, ne bi li me nakon par koraka uhvatila posve druga emocija – čuđenje. Sve je bilo poznato, ali ovoga puta nekako drugačije. Onda mi je sinulo – sve je manje i ima više svjetla. Kada sam dolazio na fizijatriju, park ispred zgrade je imao više stabala i bio neuređeniji pa sam se sjećao tog dijela kao, ne nužno sjenovitog, više tajanstvenog i mračnog. Zgrada je sada dograđena i ne vidi se stari ulaz, ali ipak sjećao sam je se kao znatno veće. To što sam imao tridesetak godina manje vjerojatno igra ulogu. Taj bolnički krug mi je kao djetetu izgledao ogromno i prilično prijeteće – prijeći s jednog kraja na drugi činilo se kao velika udaljenost. Sada je to gotovo tek par koraka, napravljeni su novi nogostupi, sagrađene nove zgrade, uređen parkić i izgleda kao sasvim pristojna bolnica, nimalo nalik mističnom i prijetećem mjestu gdje sam proveo dobar komad djetinjstva.

S pozitivne strane, imao sam najbolju pretragu u životu. Po prvi puta sam samo trebao leći, staviti ruke pod glavu i nitko me nije probadao ni lomio. OK, liječnica me dva-tri puta pričepila, ali s obzirom koliko je zgodna dopustio bi joj to još koji put.

 

U usporedbi s fizijatrijom na Brodarici, ovdje nije bilo jasne emocije koju vezujem uz mjesto – bila je to obaveza kojoj nisam poznavao alternativu, velike zgrade i dječja mašta je popunila sjene užasima svakodnevice. Na Brodarici je druga priča; tamo sam krenuo s nekih 11-12 godina i kada sam se po prvi puta vratio (nakon rata, dva faksa – u totalu sedam godina) osjećao sam se kao da sam u bakinoj kući. Nije to bio dom, ali tu sam proveo puno vremena i osjećao se kao najbliža zamjena.

Nevaljani

Sljedeći tekst je objavljen na http://sajt.com.hr/naslovnica/gost-kolumnist-dr-sc-josip-ciric/ ljubaznošću Petre Kupsjak.

Stupanj civiliziranosti društva mjeri se i odnosom prema slabijima – društva koja čuju samo bogate i moćne, grcaju u samovolji silnika. Postoji izreka: “Nemoćne se ne tolerira, nego ignorira.” Položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj se, srećom sve više pomiče s pozicije ignoriranja k povećanoj toleranciji. Ekonomska kriza sigurno ne pomaže, no društveni procesi pokazuju konstantan pomak: od osnivanja Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom do prijedloga Osiguravanja minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja za studente s invaliditetom u RH.

Biti student s invaliditetom (SSI) također postaje sve uređenije područje života. Donedavno jedva da je postojalo nekoliko dokumenata koji su izrijekom spominjali SSI, ali zahvaljujući radu Studentskih savjetovalištâ i uvođenjem Ureda za SSI na hrvatskim sveučilištima, te distribucijom Priručnika SSI i pokretanjem kolegija Vršnjačka potpora SSI stvari su nepovratno krenule na bolje.

Što uopće znači biti invalid u svakodnevnom i akademskom životu? Znači isto što i ne biti invalid, samo što trošite više vremena i energije na mnoge detalje koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Utoliko je žalosno promašen pokušaj političke korektnosti da se pojam “invalid” (tj. nevaljani) zamijeni neutralnijim “osoba s posebnim potrebama”. To je naziv primjenjiviji na kleptomane ili egzibicioniste, jer mi invalidi imamo potpuno iste potrebe kao ostatak populacije, razlikujemo se po načinima kako ih zadovoljavamo: stepenice mogu postati frustrirajuća prepreka, odlazak na WC nalikovati utrci s preponama, korištenje pribora za jelo ili škara nastranim iskustvom, a nabavka ispitne literature na brajici ponekad podsjeća na potragu za Solomonovim rudnicima.

Invaliditet je i spoznajna pozicija – čini vas svjesnijim vlastitih ograničenja i potrebe za njihovim nadilaženjem, čini vas osjetljivijim za patnju; čini vas borcem i prisiljava da držite glavu iznad samosažaljenja; čini jarko uočljivim brojna iskrivljenja stvarnosti koja društvo brižno uzgaja. Kao invalid naučite metodom vlastite kože što je socijalna konstrukcija zbilje (što znači “normalno”?), koliko stereotipovi (npr. “lijepo je dobro”) i magijsko mišljenje (zakoni sličnosti i dodira) oblikuju stvarnost, koliko suptilno nasilje može biti i koliko vrijedi kada vas prepoznaju kakvim doista jeste.

Akademska zajednica, barem u teoriji, trebala bi biti progresivni segment društva i ukazivati na nedosljednosti i sporove u njemu ništa manje nego vlastitim primjerom pokazivati što se može promijeniti. Biti drugačiji je spoznajno važno – znanstvena metodologija zahtijeva pristup maksimalnom varijabilitetu proučavane pojave; drugačivost je i ideološki konstrukt i indikator socijalne osjetljivosti, ona je upozorenje do kuda dosežu etike koje izgledaju savršeno na papiru; ona je zvonce na uzbunu koliko straha opstaje u nama. Utoliko ne iznenađuje nastanak studija o invalidnosti (disability studies) i sve veći interes koji pobuđuju posljednjih dvadesetak godina.

Biti drugačiji, ma koji kriterij koristili (invaliditet, rod, religiju, naciju) znači ostati mimo utapanja u gomili. Biti drugačiji, u konačnici, znači biti svoj.