007

U četvrtak sam ponovo bio u omiljenoj predavaonici – 007, ali sada s brojnije strane katedre. Zanimljivo iskustvo, prepuno osjećaja “drugačijeg”. S jedne strane, bilo je izvrsno opet se vratiti u predavaonicu za koju vežem lijepe uspomene, a ovoga puta nije trebalo tegliti grafoskop ni platno. To mi je bio prvi susret sa “svojom” generacijom psihologa i nije se znalo isprva tko je bio više zbunjen – studenti, Luka ili ja. U svom stilu, Luk… ovaj, profesor Marinović je okrenuo na šalu, upoznao me s kolegama i usput spomenuo kako smo studirali zajedno.

Kako je nastava odmicala, ušemili smo se i izgledalo je gotovo kao da sam s njima od početka. Vježbe iz savjetovanja su samo ubrzale proces. Bilo mi je neobično kada je uletilo par pitanja “Kolega, što vi mislite?” Obično je to moja rečenica; naći se s druge strane pitanja tražilo je malo navikavanja. Kada smo krenuli improvizirati savjetodavnu situaciju, nestale su razlike. Postojao je samo proces, ovdje i sada. Fantastičan osjećaj. Priznajem da sam imao nesportsku prednost – odslušao sam ovaj kolegije prije khmkh godina, odradio bazičnu edukaciju iz gestalta i gotovo da nisam osjećao anksioznost što treba napraviti. Iako je bio fiktivni slučaj, u razgovoru s kolegom/korisnikom osjetio sam autentični sadržaj, držao ga se i razgovor je klizio. Da, bilo je tu grešaka – bio sam prebrz s ubadanjem u problem (fiktivni, doduše), osjetio sam kako osuđujem neke njegove izjave, ali i iskoristio taj kontratransfer. Gotovo da sam se uhvatio kako mislim “Pa, da su stvari malo drugačije, mogao bih biti pristojan terapeut.”

I upravo je to ono “drugačije” – bio je to isti kolegij koji sam odslušao, ali osjećaj je posve različit – u prvom navratu bilo je kao ulazak u posve drugi svijet. Bio sam generacija kojoj se posrećilo imati Manenicu sve četiri godine studija i dresura iz metodologije, psihofizike, ergonomije i inog bezkontaktnog rada bila je temeljita. Ući u svijet rada sa živim ljudima, to je safari! AVP je predstavljala posve drugačijeg profesora od svega što smo iskusili. Odjednom je studij psihologije bio o nama, radu na sebi i bili smo posve izgubljeni bez statistike, upitnika i testova. Ovaj četvrtak bio sam najstariji u prostoriji, prilično siguran da imam iza sebe najveću kilometražu; bio sam u kontaktu sa sobom, sposobniji vidjeti sugovornika i, po prvi puta na psihologiji, potpuno predan trenutku. Drugačije je super!

Sam predmet je imao neobičan ton. Savjetovanje sam dobro proučio – od studija, zabave s filozofskim savjetovanjem do doktorata. Slušanje iz početka dodalo je novu dimenziju – poput puzzle koju sam već riješio, sada sam znao gdje dolazi svaki komadić čim bih ga dohvatio. Perspektiva je tu, ali opet je malo promijenjena; dijelovi su isti, ali imaju više značenja. Prilično heraklitovski.

Dan poslije imali smo filozofski kružok – tema: um-tijelo. Dohvatio sam se stare prezentacije s nastave i pričao o logičkom prostoru teorija odnosa uma i tijela. Overkill, trebao sam znati. Krenuli su od Berčićevog teksta, što je izvrstan početak, ali ja sam malo zabrazdio – pretpostavio sam da znaju pojedine teorije i da ih možemo staviti u odnos. OK, brzo smo prošli kroz osnove glavnih pravaca i rasprava je počela dobivati oblik, vidjelo se da su jako motivirani za rad. I par trenutaka poslije rasprava se rasplinula u osobne doživljaje, frustracije i zdravorazumske konstrukcije.

Nisam mogao ne povući paralelu s ta dva svijeta – filozofijom i psihologijom. Koliko god je filozofija disciplinirana i ustrojena poput znanosti, upuštanje u dijalog redovito se pretvori u frustraciju. Izgleda da psiholozi posjeduju ključnu prednost – ne zavaravaju se da mogu muljati sugovornika i time razgovor postaje pravi dijalog. Filozofi su mi do srži zaraženi narcizmom i pokušaji razgovora, s par časnih izuzetaka, pretvore se u monolog s publikom. Poput Platonovih dijaloga: “Da, Sokrate.” “U pravu si, Sokrate.” “Toga se nisam sjetio, Sokrate.” “Kako si ti pametan, Sokrate.”

Osjećao sam i frustraciju i sažaljenje. Ta djeca su okradena u najkreativnijim godinama života i uvaljena im je neka uškopljena priča o godinama rođenja i smrti, imenima većima od povijesti i povrh toga su suočeni s egoima višima od Himalaje. Umjesto da im bavljenje filozofijom bude prigoda da nauče što je meta-diskurs, da steknu izvjesnu disciplinu u razmišljanju, usvoje izvjestan korpus znanja i iskoriste to za rad na sebi, makar samo odozgo, slušam ih kako se koprcaju s konceptima, bez osjećaja za kontradikciju onoga što govore, zaokupljeni kako zauzeti prostor razgovora vlastitom pozicijom, nenaučeni saslušati drugačije mišljenje. Moji bivši kolege s filozofije bili bi izvrsni desetari u bilo kojoj vojsci – nimalo im nije stalo do ljudi koji su im povjereni.

Pomalo je slatko-gorko promatrati ljude motivirane da nešto promijene nabolje dok se hrvaju s metodologijom i konceptima. Svjesni su da su dobili manje nego su trebali, nisu svjesni omjera. Žele izaći sposobni za rad u struci, ne vide koliko im nedostaje osnovnih vještina. Gotovo da možeš cijeniti ironiju situacije – moja generacija nije imala nastavu dva semestra zbog rata i taj jedan semestar nastave kod Nenada Miščevića, par predmeta koje je držao pokojni Arno Markusović pokazali su se dragocjeniji nego petogodišnji studij danas. Kako ono ide, “Bog je stvorio Arrakis da testira vjerne”?

Tvrdoglav kakav već jesam, ne prestajem se truditi propagirati strogo metodološko filozofiranje, ma koliko mi okolina sugerirala da to nije najpametnija ideja. Sporo učim.

Zašto se trudiš?

Pitanje koje često dobijem – zašto se trudim oko popularizacije filozofije -  nečega što niti je nešto cijenjeno, niti primjenjivano, a bome ni isplativo? Iz istog razloga zašto se ne predajem ni pred većim izazovima – radim to za sebe, iz sebe i zato jer me veseli.

Da ću se posvetiti akademskoj karijeri znao sam još kao klinac – knjige su mi bile premile da bi se njima bavio samo u slobodno vrijeme. Da ću se posvetiti filozofiji, e to nikako nisam očekivao. Da su se zvijezde poklopile malčice ukrivo, vjerojatno bih uronio u sociologiju. Ovako, ispalo je da sam, posve neočekivano, u filozofiji pronašao dobar dio onoga što me najdublje kopka – matematiku, duhovnost, temeljne zagonetke i životne izazove. Moram biti iskren – primarni interes mi je bila matematika, ali kako je ratne ’92. bilo praktički neizvedivo otići iz Zadra i upisati PMF, odlučio sam se upisati sociologiju. Kako je riječ o dvopredmetnom studiju, trebalo se odlučiti na još nešto – engleski mi je išao, ali nisam se vidio u studiranju jezika. Psihologija mi je  bila zanimljiva, ali to me je čekalo kasnije. Filozofija mi se činila najpovezanija.

Srećom, na studiju filozofije imao sam zadovoljstvo slušati nekoliko kvalitetnih profesora: Nenada Miščevića, Arna Markusovića i Mirka Jakića. Na sociologiji sam imao čast biti student Esadu Ćimiću i Nikoli Skledaru. Iako su bile ratne godine, vjerujem da sam dobio puno više nego su to imale priliku kasnije generacije – u prve dvije godine studija praktički dva semestra nismo imali nastavu zbog stalnih uzbuna i granatiranja. Dobru bazu mi je dao MIOC, kvalitetnu metodologiju su pružili profesori i na meni je preostalo čitanje, a bilo je toga – samo na prvoj godini lektira iz filozofije i sociologije iznosila je preko 3,500 stranica. Nezamislivo iz današnje perspektive.

Nenad Miščević je predavao antičku filozofiju na neuobičajen način – problematski i analitički. Uobičajeni pristup je autorski i kronološki, ali ovo mi je bilo bliže. Sjećam se njegovih crtanja ribić-1 i ribić-2, objašnjavanja ekonomskih analogija u etičkom prosuđivanju, značaju skepticizma u povijesti filozofije. Ponajbolje ga pamtim po dva detalja: prvo predavanje, praktički s vrata nam govori kako kasnimo s čitanjem? Bez upoznavanja i ostalih formalnosti – pravo u glavu! Za objašnjenje je ponudio jednostavnu računicu – imate optrilike 2,000 stranica lektire, 30 tjedana do lipnja i dnevno morate pročitati 60-ak stranica. Brucoši, zbunjeni po defaultu, samo smo se pogledavali i prepuštali čuđenju. Vjerojatno najbolji ulazak u bavljenje filozofijom. Druga anegdota koju rado pamtim su njegovi komentari na jedan domaći – trebali smo prikazati raspored glavnih antičkih pravaca na vremenskoj crti. Ja sam se poslužio Saganovim Cosmosom. Nenadov pristup je bio jednostavan – upozorio bi na pogreške, naglasio uspješno obavljene detalje, ohrabrio gdje je trebalo i bio izrazito profesionalan.

Mirko Jakić je predavao logiku. Imao sam sreću slušati ga u danima dok je još vjerovao da nešto može promijeniti i trudio se na nastavi. Moram priznati da mi je logika bila najdosadniji predmet – po treći puta sam morao učiti iste stvari – MIOC je odradio svoje. Ono što me oduševilo je koliko je matematike u pozadini filozofije. Ne samo matematičke logike – u ono mračno, predbolonjsko doba logika se učila u šest od osam semestara; Descartes i epistemologija, deontička logika i Spinozina etika, filozofija matematike i metodologija znanosti… sve je vrvilo od jednog egzaktnog, utemeljenog i nedvosmislenog promišljanja. Nekoliko godina kasnije, postao sam Jakićev novak. Desetljeće kasnije, putevi su nam se razišli.

Arno Markusović je izvan konkurencije najbolji profesor kojeg sam imao. Čovjek je vrhunski baratao epistemologijom, Descartesom, Leibnitzom, Spinozom i Kantom. Njegova predavanja i način prezentacije su mi i danas ideal koji nastojim doseći. Slušati nekoga tko predaje zakučaste dijelove filozofije bez i trunka mistifikacije, s velikom strašću, erudicijom i željom da zarazi publiku vlastitim entuzijazmom. Igrom slučaja, predavao mi je Uvod u filozofiju, Epistemologiju i Klasični njemački idealizam (Povijest filozofije III) – tako da sam imao priliku pratiti konzistentan pristup od Antike do Hegela. Mogu reći, pred punom materijalnom odgovornošću, da još nisam upoznao nekoga tko je tako dobro znao držati predavanja iz filozofije. Mogu ga usporediti jedino s Lucianom Floridijem, ali čovjek je potpuno druga liga. Arnovo povezivanje filozofije sa psihologijom me kasnije motiviralo za paralelni studij i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Predavanja profesora Ćimića su bila nešto neopisivo. Slušati živuću legendu, golemog erudita, sociologa bez autocenzure i čovjeka pred čijom biografijom ostanete bez daha, predstavljalo mi je privilegij. Ono što je frustriralo dobar dio mojih kolega – Ćimićevo povezivanje povijesti, sociologije, filozofije i kulture, za mene je bio izazov. Čitati njegove knjige, po neki puta se upustiti u raspravu… iskustva su koja su mi uljepšala studij ratnim godinama usprkos. Sjećam se ispita iz sociologije religije – Ćimić je imao običaj ispitivati usmeno pred svim studentima. Postavio bi vam pitanja, dao da ih zapišete i ostavio vam par minuta da skicirate odgovor – moment koji sam kasnije ‘ukrao’ kada sam došao s druge strane katedre. Fascinantna je vještina kojom je znao procijeniti kome može postaviti kakvo pitanje. Dok su jedni bili oduševljeni što ih je pitao da navedu neku podjelu, kada sam sjeo ispred njega, s ispitnom anksioznošću u punom pogonu, postavio je tri pitanja i kolegice koje su sjedile uz mene su se samo šutke pogledale. Niti jedno pitanje nije bilo iz knjige – tražio je povezivanje detalja iz filozofije, etike, sociologije i religije. Super, izazov! Kasnije mi je objasnio da nema smisla postavljati svima ista pitanja jer ne znaju svi isto.

Uz Nikolu Skledara sam imao priliku ući u akademsko proučavanje sociologije. Sjećam se kako su mi se isprva njegova predavanja činila teškima i frustrirajućima zbog količine gradiva kojoj smo bili izloženi. Kasnije, kada sam se ušemio u studij, naučio sam cijeniti takav pristup. Skledar me naučio još jednom detalju – vrijednosti laissez faire pristupa u akademskoj zajednici. Iz današnje perspektive njegov pristup bi se mogao nazvati tradicionalnim, s naglaskom na kvalitativno i filozofsko, ali u trenutku kada sam započinjao studij, to iskustvo integracije znanja mi je puno značilo.

Kada mi je 2003. prišao Bruno i predložio da obilježimo UNESCOv Svjetski dan filozofije, ne samo da smo započeli jednu dobru tradiciju popularizacije filozofije, nego sam pretvorio poznanstvo sa studija u drago prijateljstvo. Po jedanaesti put ćemo ove godine zapeti, ispričati priču o filozofiji i još nečemu što nam je pri srcu i uživati što imamo s kime podijeliti svoju tvrdoglavost i luckavost.

O “sukobu” religija-znanost

Potaknut jednom raspravom na Facebooku o ulozi religije u razvoju znanosti, pokušao sam složiti logički prostor teza u kojem se može voditi takav tip rasprave, a da i dalje ostanemo znanstveno doslijedni.

(0) Za svaku razumnu raspravu potreban je konsenzus oko minimalnog metodološkog okvira.

0.1 Filozofija je znanstvena djelatnost koja se temelji na racionalnom propitivanju koncepata.

0.2 Filozofija u znanstvenom smislu nema pravo pozivanja na “metafizičku razinu” ili slične koncepte nepriznate u ostatku znanstvene zajednice.

0.2.1 Neki filozofi u povijesti to čine, pa i pretpostavljaju još fantastičnije konstrukte, ali to nije dio znanstvene filozofije nego prije misticizma. Primjer – Platonovi mitovi koji su ili njegova fikcija ili dio tradicije, a koristi ih kao sredstvo dokazivanja. Prihvatljivi su kao ilustracije, ne kao doslovne priče.

0.2.2 Kao znanstveni filozofi možemo analizirati takve priče i vidjeti kakav značaj imaju za razvoj pojedinih koncepata koje rabimo. Logička konzistentnost je i dalje conditio sine qua non.

0.2.3 Analitička filozofija nije ideološka pozicija, nego metodološki pristup. Pretpostavlja da se filozofija može urediti poput znanosti, kao reakcija na povijesnu zastupljenost “metafizičkih” ili čak okulčtističkih tema. Tehnički, postupak se sastoji od eksplikacije teza i njihove analize.

0.2.4 Ovo je analitička rasprava o temi odnosa religije i znanosti.

0.3 Egu nema mjesta u znanosti – to što netko u nešto vjeruje, ma kolikim intenzitetom je njegov problem. Ovo je temeljna lekcija iz logike!

0.4 Ako vas nešto može povrijediti u raspravi, ne upuštajte se u raspravu o tome. Ulazak u raspravu o bilo čemu dopušta (makar samo hipotetski) mogućnost da ne budete u pravu.

0.5 Zaključujemo na najbolje moguće objašnjenje, rijetko ikada imamo priliku zaključiti na konačno objašnjenje. U tu svrhu koristimo modele, najčešće multifaktorske.

(1) Nasilje nije dopušteno u raspravi o stavovima i svaki sustav koji rabi nasilje kao sredstvo argumentacije je totalitaran.

1.1 Svejedno je koji je povijesni sustav u pitanju ako rabi nasilje onda je totalitaran. Razlikuju se društveni odnosi kroz povijest, nasilije i dalje nikoga ne opravdava.

1.1.1 Smrtna kazna je oznaka nedovoljno civiliziranog društva.

1.1.2 Država treba zadržati *monopol* na nasilje, ali uporabu tog nasilja treba strogo nadzirati.

1.2 Arrendtina kritika je kritika *sekularnih* totalitarizama. To ne isključuje da postoje npr. teološki totalitarizmi ili da srednji vijek nije totalitaran. Može i neki odjel biti totalitaran ako se nasilje koristi kao sredstvo argumentiranja (ne mora se nužno ljude spaljivati, psihološko nasilje je podjednako nasilje). Dakako, govorim općenito, da nam se ne bi i Jure Zovko pridružio u raspravi ;-)

1.3. Inkvizicija je institucija za provođenje nasilja među neistomišljenicima osnovana u vrijeme kada su se vodili vjerski ratovi (krećemo od albigenske hereze), koji su kasnije kulminirali – progoni i ratovi. Organizirati policiju (jer inkvizicija funkcionalno je i više od toga – oni proganjaju i sude) za neistomišljenike je sasvim jasna indikacija totalitarizma.

(2) Prvo dolaze kategorije, pa nijansiranje.

2.1 Ako želimo ustanoviti pojmovni aparat, moramo imati mogućnost razlikovanja entiteta po hijerarhijskoj strukturi (gestalt psihologija susreće logiku).

2.2 SSSR, nacizam i inkvizicijski progoni spadaju u totalitarizme, pa ih je tek onda moguće posložiti po intenzitetu. U svakom slučaju ostaju totalitarizmi.

2.3 Odbijam živjeti iti u jednom od njih, pa mi je izbor između bilo kojeg broja totalitarizama u osnovi pogrešan izbor.

(3) Postoji interakcija religija-znanost koja je pozitivno utjecaja na razvoj *rane suvremene* znanosti.

3.1 Naveli smo primjere brojnih svećenika-znanstvenika.

3.2 Naveli smo primjere drugih religija koje su imale utjecaja na razvoj znanosti.

3.3 Povijesno postoji sukob između znanosti i religije.

3.3.1 Povijesno, to je tipični sukob tijekom emancipiranja jedne društvene grupe/zajednice.

3.3.2 Znanost ima svoje “svece-mučenike” i te priče su nastale kao plod povijesnog revizionizma.

3.3.2.1 Protagora – protjeran iz Atene jer je izrazio (i za svoje vrijeme) suzdržani skepticizam o teološkim pitanjima. Dakle, ne ateizam niti antiteizam nego skepticizam.

3.3.2.2 Bruno – spaljen na lomači jer je doveo u pitanje autoritet papizma. Skraćeni silogizam: postoji mnoštvo svjetova i na nekima od njih život i neki od tih živih bića imaju dušu. Bog je poslao iskupitelja i za te duše. Slijedi da postoji više od jednog analoga Petru, pa time i više od jednog pape. Vrlo nepopularna ideja u to vrijeme. Uočite dva momenta: (i) Bruno koristi znanstvenu hipotezu kao teološki argument; (ii) u osnovi, ovo je preteča Drakeove formule.

3.3.2.3 Galileo – također koristi znanstvenu spoznaju (otkrića teleskopom) kao argument u teološkoj raspravi (Nebeski glasnik). Završio u kućnom pritvoru.

3.3.2.4 Newton – pisao alkemijske i kabalističke rasprave, više i dulje nego se bavio “pravim” fizikalnim radom. Da se za života znalo što radi, bio bi pogubljen (takav bio zakon).

3.3.3 Sukob religija-znanost posljedica je borbi za moć i nerazumijevanja epistemološke uloge barem jednog od njih dvoje.

3.3.3.1 U povijesnom kontekstu, postojao je zakonski okvir koji je religijske neistomišljenike (heretike) sankcionirao. Usporedite sa suvremenom sintagmom “verbalni delikt” i “sloboda govora”.

3.3.3.2 Religija podrazumijeva sveto, što u znanosti nije legitiman pojam.

3.3.3.3 Religija (zaustavimo se na abrahamskim1) se temelji na autoritetu (objave, svećenika), dok u znanosti postoji autoritativnost koja vrijedi dok se ne pokaže drugačije (npr. prijelaz iz njutnovske u relativističku fiziku, pa kvantnu mehaniku).

3.3.3.4 Religija podrazumijeva psihološki angažman kao temeljni uvjet, znanost traži suzdržanost subjektivnog. Postoje zajedničke osobine (identifikacija sa zajednicom praktikanata, motivacija, uvjerenje u vlastitu ispravnost, izjave o središnjem skupu vrijednosti), njihova uloga i značaj se razlikuju.

(4) Znanost je spoznajni sustav nezavisan od religije.

4.1 Znanost se temelji na metodologiji (logika, empirijska provjerljivost, ponovljivost istraživanja, opovrgljivost, organizirani skepticizam, univerzalnost znanja) i ne treba joj pretpostavka “dvanaestog igrača”, tj. postojanje metafizičkih faktora.

4.2 O međuodnosu znanosti i religije možemo, kao znanstvenici, raspravljati isključivo koristeći gornji metodološki konsenzus.

(5) Moguće je biti predani vjernik i vrstan znanstvenik.

5.1 Psihološki je moguće interiorizirati i kontradiktorna načela (iako to obično rezultira nekim oblikom neuroze).

5.2 Predmet i metode religije i znanosti nisu u koliziji.

5.2.1 Religija je pokušaj ljudskog objašnjenja doživljajnog svijeta (antirealizam u načelu), znanost je pokušaj univerzalnog objašnjenja dostupnih pojava (realizam u načelu).

5.2.2 Religija je tipično ljudska, znanost može biti i vanzemaljska (gravitacijska konstanta, pi, Ohmov zakon vrijede u cijelom svemiru).

5.2.3 Povijesni sukobi između religije i znanosti indikativni su za određivanje autoriteta u spoznaji i objašnjenju (autoritarnost vs. autoritativnost). Posljedica su institucionalnog sukoba, a ne sukoba sustava znanja, tj. religije su miroljubive, a znanost ne može ništa reći o svetome.

(6) Iracionalnost igra ulogu u razvoju znanosti.

6.1 Feyerabendov metodološki anarhizam.

6.2 Znanstvena otkrića uključuju kreativni skok (a-ha doživljaj) i psihološke procese koji nisu racionalni.

6.3. Razvoj znanosti nije linearno-kumulativno otkrivanje unaprijed zadanog sklopa znanja/pravila nego rekurzivno usložnjavanje znanja i metoda.

(7) O malo čemu se ne može raspravljati dok god se držimo metodoškog minimuma.

 

1Zen-majstor Lin Chi (9. stoljeće) navodno je autor koana “Ako na cesti susretneš Budu, ubij ga.”

Najbolji od svih mogućih svjetova…

Na portalu Udruge studenata filozofije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Matko Sorić je objavio zanimljiv osvrt na iskustvo studiranja filozofije u Zadru. Osim što javno piše (i to prilično sudržano) o onome što se već godinama neslužbeno govori o zadarskoj filozofiji, tekst je i mali caveat budućim studentima filozofije uopće.

Kada bih vlastita iskustva rada na tom Odjelu (od ožujka 2000. do svibnja 2008.) pretočio u komad teksta, prilično sam siguran da bi dobar dio zbivanja držali nevjerojatnim ili barem pokušajem pisanja u stilu Clivea Barkera. Da ne bi nakon ovog bloga počeli potezati pravnike (iako će biti mjesta i za to), sažet ću dojam: odlazak sa zadarske filozofije bio mi je jedna od najboljih odluka u životu. Ironija je da sam prelaskom na Odjel za informacijske znanosti došao u priliku kvalitetnije i više se baviti filozofijom, raditi s kolegama koji cijene trud i znanje koje pružam.

Bez obzira na sve loše stvari koje su mi se tamo desile (a popis je poveći), drago mi je što sam uspio napraviti neku malu promjenu na bolje. Kao asistent nisam ni imao prostor za revolucionarne pomake, ali neke sitnice me jako vesele, pomalo i zbog otpora koji sam susreo, a najviše zbog suradnje s Brunom, bez kojega ne bi svega ovoga ni bilo :

  • pokretanje obilježavanja Svjetskog dana filozofije u Hrvatskoj
  • prvi kolokvij u Hrvatskoj o primijenjenoj filozofiji i gostovanje Oscara Brenifiera
  • vraćanje izbornih predmeta u nastavu (na predbolonjski studij) i to upravo filozofije uma
  • organiziranje simpozija o 500. obljetnici objavljivanja “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona
  • pokretanje filozofskih kružoka nakon dvanaestogodišnje pauze.

Nažalost, bilo je, i to temeljito neuspješnih inicijativa, od pokušaja obrane satnice iz logike (OK, ovo vjerojatno studenti ne vide kao kardinalni nedostatak), organiziranja suradnje sa psiholozima i sociolozima, a najviše mi je krivo što nisam uspio spriječiti uništavanje gradiva iz stare Metodologije znanosti.

Radoznao sam koju će kazuističku akrobatiku ovoga puta rabiti u dokazivanju kako su ovo samo klevete i da je zadarska filozofija najbolja u ovom galaktičkom kvadrantu. Žalosno je što je taj Odjel prije tridesetak godina bio prepoznat u svijetu kao jedinstveno mjesto kvalitete. U Routledgevoj enciklopediji filozofije se spominje u kontekstu rijetkih fakulkteta u bivšoj državi na kojima se obrađivala ne veličanstvenost marksizma nego analitička filozofija.

Bez konkurencije, najponosniji trenutak rada tamo bila mi je izjava profesorice Hede Festini da sam njen nasljednik u Zadru. Usput, zahvaljujem se Matku na konstataciji da sam bio jedna od “heretičnih anomalija”. Uz gornju izjavu profesorice Festini i onu profesora Manenice, to mi jedan od najdražih komplimenata ikada.

Seminar “Filozofija u školskim klupama”

Prenosim poziv Udruge Mala filozofija:

 

U organizaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru te uz koordinaciju Udruge Mala filozofija, a sve uz Erasmus potporu u petak 20. rujna 2013 u 17 sati, Novi kampus, dvorana 103 održat će se seminar “Filozofija u školskim klupama”. Seminar će voditi norveški dvojac Beate Børresen i Bo Malmhester.

Intervju s voditeljicom, Beate Borresen možete pročitati ovdje.


Sinoćna radionica o filozofiji u školskim klupama okupila je 20 nastavnika. Uz predavanje koje je održala Beate Borresen o specifičnostima predavanja filozofije, imali smo priliku sudjelovati u radionici koju je vodio Bo Malmhester. Stavljajući naglasak na vještine mišljenja nasuprost znanja o povijesti filozofije, prošli smo kroz nekoliko žustrih vjvežbi u kojima smo praktično prošli kroz korake potrebne za motiviranje, moderiranje i zaključivanje o filozofskim problemima u radu s djecom.

Umorni i zadovoljni nakon radionice

Umorni i zadovoljni nakon radionice

Zadargruppen_1ka

Večera nakon žive radionice. S lijeva: Marjan, Bo, Paula, Beate, Josip, Bruno

Večera nakon žive radionice. S lijeva: Marjan, Bo, Paula, Beate, Josip, Bruno

Nova, sjajna igračka

Moja struka se nalazi pred popriličnim izazovom – ili će se prilagoditi novim temama i oblicima podučavanja ili će nestati, ne nužno u bljesku slave. Uz trend zatvaranja humanistički i društvenih odjela po američkim i europskim sveučilištima, filozofiji se, izgledno, broje posljednji sati u izdanju kakvom je poznajemo od kraja XIX. stoljeća.

Da se razumijemo, hrvatski je vjerojatni jedinstveni jezik po tome što “filozofirati” ne znači “nerazumljivo govoriti” nego je tek ljepši način za uporabu skatološke metafore o komunikaciji. Stereotip o filozofiji, i ništa manje, filozofima, kao nerazumljivima, zatvorenima u bjelokosne kule apstrakcije i alkoholna isparenja, možda i nije toliko nezaslužen kada pogledam s kakvim sam se sve likovima i argumentima što filozofije doista jeste susretao. Da mi je novčić za svaki puta kada smo Bruno i ja bili optuženi da prostituiramo struku, sada bih živio u penthouseu, a ne jednosobnom stanu.

Štreber kakav već jesam (ili ljepše – nerd), oduševljavaju me nove tehnologije i načini kako ih mogu primijeniti na ono što me zanima – među ostalim, i filozofiju. Tako sam, na prilično zgražanje kolega sa bivšeg posla, objeručke prigrlio i promovirao alate za organizaciju znanja, vizualizaciju konceptualnih mreža, kao i staru i dobru multimediju u nastavi (čovjek se iznenadi koliko ima dobrih dokumentaraca s filozofskom tematikom, počevši od “Uspona čovjeka” Jacoba Bronowskog, “Civilizacije” Sir Kennetha Clarkea i “Cosmosa” Carla Sagana; ujedno tri dokumentarca koji su stubokom promijenili popularizaciju znanosti).

Moment koji mi je posebno drag i pratim ga od početaka je MITov projekt Open Course Ware (ocw.mit.edu), praktički prvi sveobuhvatni projekt objavljivanja nastavnih materijala na webu u otvorenom pristupu. Projekt je počeo 2002. i praktički je ključan za prihvaćanje projekta i od strane drugih sveučilišta i organizacija. Danas je moguće na MIT OCW pronaći preko 2100 kolegija koje posjeti 125 milijuna posjetitelja. S obzirom da mi je, kao asistentu na početku karijere, kronično nedostajalo recentnih sadržaja, ali ne i entuzijazma, snalazio sam se, više ili manje “kreativno” nabavljajući stručnu i znanstvenu literaturu. Ideja da mogu slušati ili gledati predavanja profesora s jednog od najjačih svjetskih sveučilišta jednostavno me oborila s nogu! Sa zadovoljstvom mogu reći da sam u nastavu ulagao daleko više od onoga što se očekivalo i uživao sam u svakom trenutku učenja.

Dolaskom na Odjel za informacijske znanosti još sam proširio vidike koliko je tehnologija zahvalna za nastavu filozofije. Praktički od samog početka koristili smo Moodle, platformu za udaljeno učenje. Na prvi pogled servis, izgleda poput elektroničke skriptarnice u koju možete postaviti sve materijale potrebne za nastavu, ali pregledate li stotine dodataka, možete ga pretvoriti u što god vam je potrebno za nastavu: objavljivanje svih tipova materijala, komuniciranje, potpora studentima s invaliditetom…

Nažalost, upleo se treći Newtonov zakon – koliko god entuzijazma pokazivao, toliko je strukovna zajednica ulagala u otpor. Nije samo riječ o novim tehnologijama – isti doživljaj je uslijedio kada sam govorio o popularizaciji filozofije, kada sam predstavio Collinsovu analizu povijesti filozofije kroz sociograme, kao i kada sam govorio o filozofskome savjetovanju ili informacijskoj etici. Novo, egzotično i, što je izgleda najmanje oprostivo, primjenjivo.

Upravo tu leži indikacija patologije. Struka (ne govorim o Zadru, niti Zagrebu, govorim praktički o većinskom europskom akademskom pristupu filozofiji) se zaplela u mrežu vlastite narcisoidnosti, isto onako kako su se financijski manageri selekcijom doveli da budu prepoznati kao skupina psihopata u skupim odijelima. Evolucija je gruba ljubavnica, nagrađuje samo najprilagođenije trenutku i tu teleologija, povijesna misija i osobna veličina ne kotiraju visoko. Nažalost, ponekad mi je teško oteti se dojmu kako jedan dio kolega praktički nikada nije upoznao znanstveni vid filozofije već su ostali fascinirani intelektualiziranjem misticizma i zapleli se u rekurzivna opravdanja nečega što je tek magijsko mišljenje.

Alan Rickman kao šerif od Nottinghama

Alan Rickman u sceni filma Robin Hood: princ lopova. Sva prava pridržana Warner Bros.

I dok sad moji kolege oštre noževe i tupe žlice (mig: Alan Rickmann kao šerif iz Nottinghama), drsko im poručujem – još niste vidjeli što nas čeka iza ugla! Osim realne opasnosti fuziranja (bolja opcija) ili gašenja (gora opcija) studija filozofije u Hrvatskoj – sedam studija koji godišnje proizvedu više profesora filozofije nego ih je ukupno zaposleno u srednjim školama s punom satnicom! – nije nimalo fantastična mogućnost da se filozofija lagano završi ka dinosauri. Koliko god se gnušali kapitala i novih pravila igre, to neće promijeniti tok zbivanja.

Rješenje, kako ga vidim, poprilično je jednostavno – napraviti pomak u strukturi studija filozofije i aktivno promicati pozitivnu percepciju struke. Za sada studente školujemo za srednoškolske profesore, s nadom da će ih par završiti na institutu ili nekom od fakulteta; alternativa je da se nađu u novinarstvu, politici ili da ih izvuče druga studijska grupa. Praktični aspekti filozofije kao da su toliko nepristojni da im nema mjesta na fakultetima – od filozofskog savjetovanja, filozofije za djecu do filozofije informacije ili etičkog konzultiranja tvrtki. Uz ove, vani sasvim izvedive vidove filozofske djelatnosti, ne treba nikako zaboraviti fundamentalna istraživanja – logika, filozofija znanosti i matematike, kao i promišljanja novih tehnologija omogućuju popriličan životni prostor filozofiji i filozofima. Ako je išta promijenilo svakodnevni život posljednjih dvadesetak godina to su informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Svjestan sam da bavljenje etičkim problemima vezanima uz privatnost nije ni izbliza spektakularno kao promišljanje horizonta bitka i da vas dokaz logičkog teorema ne može dovesti do duhovnih ekstaza kao što je treptaj ukazanja metafizičke razine, ali dok ne otkrijemo kako preživjeti pomoću fotosinteze, malo spuštanja na Zemlju ne bi škodilo.

[nastavit će se...]