007

U četvrtak sam ponovo bio u omiljenoj predavaonici – 007, ali sada s brojnije strane katedre. Zanimljivo iskustvo, prepuno osjećaja “drugačijeg”. S jedne strane, bilo je izvrsno opet se vratiti u predavaonicu za koju vežem lijepe uspomene, a ovoga puta nije trebalo tegliti grafoskop ni platno. To mi je bio prvi susret sa “svojom” generacijom psihologa i nije se znalo isprva tko je bio više zbunjen – studenti, Luka ili ja. U svom stilu, Luk… ovaj, profesor Marinović je okrenuo na šalu, upoznao me s kolegama i usput spomenuo kako smo studirali zajedno.

Kako je nastava odmicala, ušemili smo se i izgledalo je gotovo kao da sam s njima od početka. Vježbe iz savjetovanja su samo ubrzale proces. Bilo mi je neobično kada je uletilo par pitanja “Kolega, što vi mislite?” Obično je to moja rečenica; naći se s druge strane pitanja tražilo je malo navikavanja. Kada smo krenuli improvizirati savjetodavnu situaciju, nestale su razlike. Postojao je samo proces, ovdje i sada. Fantastičan osjećaj. Priznajem da sam imao nesportsku prednost – odslušao sam ovaj kolegije prije khmkh godina, odradio bazičnu edukaciju iz gestalta i gotovo da nisam osjećao anksioznost što treba napraviti. Iako je bio fiktivni slučaj, u razgovoru s kolegom/korisnikom osjetio sam autentični sadržaj, držao ga se i razgovor je klizio. Da, bilo je tu grešaka – bio sam prebrz s ubadanjem u problem (fiktivni, doduše), osjetio sam kako osuđujem neke njegove izjave, ali i iskoristio taj kontratransfer. Gotovo da sam se uhvatio kako mislim “Pa, da su stvari malo drugačije, mogao bih biti pristojan terapeut.”

I upravo je to ono “drugačije” – bio je to isti kolegij koji sam odslušao, ali osjećaj je posve različit – u prvom navratu bilo je kao ulazak u posve drugi svijet. Bio sam generacija kojoj se posrećilo imati Manenicu sve četiri godine studija i dresura iz metodologije, psihofizike, ergonomije i inog bezkontaktnog rada bila je temeljita. Ući u svijet rada sa živim ljudima, to je safari! AVP je predstavljala posve drugačijeg profesora od svega što smo iskusili. Odjednom je studij psihologije bio o nama, radu na sebi i bili smo posve izgubljeni bez statistike, upitnika i testova. Ovaj četvrtak bio sam najstariji u prostoriji, prilično siguran da imam iza sebe najveću kilometražu; bio sam u kontaktu sa sobom, sposobniji vidjeti sugovornika i, po prvi puta na psihologiji, potpuno predan trenutku. Drugačije je super!

Sam predmet je imao neobičan ton. Savjetovanje sam dobro proučio – od studija, zabave s filozofskim savjetovanjem do doktorata. Slušanje iz početka dodalo je novu dimenziju – poput puzzle koju sam već riješio, sada sam znao gdje dolazi svaki komadić čim bih ga dohvatio. Perspektiva je tu, ali opet je malo promijenjena; dijelovi su isti, ali imaju više značenja. Prilično heraklitovski.

Dan poslije imali smo filozofski kružok – tema: um-tijelo. Dohvatio sam se stare prezentacije s nastave i pričao o logičkom prostoru teorija odnosa uma i tijela. Overkill, trebao sam znati. Krenuli su od Berčićevog teksta, što je izvrstan početak, ali ja sam malo zabrazdio – pretpostavio sam da znaju pojedine teorije i da ih možemo staviti u odnos. OK, brzo smo prošli kroz osnove glavnih pravaca i rasprava je počela dobivati oblik, vidjelo se da su jako motivirani za rad. I par trenutaka poslije rasprava se rasplinula u osobne doživljaje, frustracije i zdravorazumske konstrukcije.

Nisam mogao ne povući paralelu s ta dva svijeta – filozofijom i psihologijom. Koliko god je filozofija disciplinirana i ustrojena poput znanosti, upuštanje u dijalog redovito se pretvori u frustraciju. Izgleda da psiholozi posjeduju ključnu prednost – ne zavaravaju se da mogu muljati sugovornika i time razgovor postaje pravi dijalog. Filozofi su mi do srži zaraženi narcizmom i pokušaji razgovora, s par časnih izuzetaka, pretvore se u monolog s publikom. Poput Platonovih dijaloga: “Da, Sokrate.” “U pravu si, Sokrate.” “Toga se nisam sjetio, Sokrate.” “Kako si ti pametan, Sokrate.”

Osjećao sam i frustraciju i sažaljenje. Ta djeca su okradena u najkreativnijim godinama života i uvaljena im je neka uškopljena priča o godinama rođenja i smrti, imenima većima od povijesti i povrh toga su suočeni s egoima višima od Himalaje. Umjesto da im bavljenje filozofijom bude prigoda da nauče što je meta-diskurs, da steknu izvjesnu disciplinu u razmišljanju, usvoje izvjestan korpus znanja i iskoriste to za rad na sebi, makar samo odozgo, slušam ih kako se koprcaju s konceptima, bez osjećaja za kontradikciju onoga što govore, zaokupljeni kako zauzeti prostor razgovora vlastitom pozicijom, nenaučeni saslušati drugačije mišljenje. Moji bivši kolege s filozofije bili bi izvrsni desetari u bilo kojoj vojsci – nimalo im nije stalo do ljudi koji su im povjereni.

Pomalo je slatko-gorko promatrati ljude motivirane da nešto promijene nabolje dok se hrvaju s metodologijom i konceptima. Svjesni su da su dobili manje nego su trebali, nisu svjesni omjera. Žele izaći sposobni za rad u struci, ne vide koliko im nedostaje osnovnih vještina. Gotovo da možeš cijeniti ironiju situacije – moja generacija nije imala nastavu dva semestra zbog rata i taj jedan semestar nastave kod Nenada Miščevića, par predmeta koje je držao pokojni Arno Markusović pokazali su se dragocjeniji nego petogodišnji studij danas. Kako ono ide, “Bog je stvorio Arrakis da testira vjerne”?

Tvrdoglav kakav već jesam, ne prestajem se truditi propagirati strogo metodološko filozofiranje, ma koliko mi okolina sugerirala da to nije najpametnija ideja. Sporo učim.

Na rubu znanosti

U sklopu teme Umjetna inteligencija gostovao sam s kratkim prilogom u HTVovoj emisiji Na rubu znanosti. Tekst je u nastavku…

UMJETNA INTELIGENCIJA I FILOZOFIJA UMA

Prilog u emisiji “Na rubu znanosti”  - HTV1, 12. VI. 2006.

Može djelovati pomalo neobičnim što filozofija, koja se doživljava kao prilično nepraktična disciplina, radi u nečemu tako praktičnom kao što je područje umjetne
inteligencije. Međutim, pitanja o funkcioniranju našega uma i mogućnostima repliciranja tih istih mogućnosti umnogome su starija od suvremenih tehničkih realizacija.
Unutar filozofije, kao pokušaja promišljanja sveukupnosti zbilje, postoje specijalizirana područja: od etike, logike, preko teorije spoznaje do filozofije znanosti
i tamo smještene filozofije uma. Filozofija uma, ili filozofija psihologije bavi se propitivanjem naravi mentalnih fenomena i njihove veze s ponašanjem i mozgom. Uz psihologiju, neuroznanost i računarstvo, dio je kognitivne znanosti.
Da nije riječ samo o iscrpljivanju u spekulaciji upitne primjenjivosti, najrječitije govori projekt MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Open
Course Ware – internetsko predstavljanje nastavnih programa tog uglednog tehnološkog centra koji nudi i studije iz područja antropologije i filozofije. Tako možemo naći kolegije poput Uma i strojeva, Relativizam, razum i stvarnost ili Drugi umovi i sl.

Osnovni pristupi

Možemo razlikovati dvije vrste pristupa – tradicionalni, koji pristupa umjetnoj inteligenciji kroz filozofske discipline i problemski pristup. U tradicionalnom pristupu razlikujemo ontološka, logičko-spoznajna i antropološko-etička pitanja. Ontološka pitanja u ovom području mogu se shvatiti kao valjanost konstrukata. Najpoznatiji je problem odnosa uma i tijela. Spoznajna-logička pitanja odnose se na ograničenja u razumijevanju naših mentalnih svojstava, dok se etički problemi tiču budućih odnosa prema pravoj umjetnoj inteligenciji. Problemski pristup zanima možemo li postići slabu ili jaku umjetnu inteligenciju, odnosno, koji nas izazovi čekaju nakon što je postignemo?

Odnos uma i tijela

Intuitivno gledajući, možemo za sebe reći kako posjedujemo dva glavna svojstva: tjelesni smo i posjedujemo sposobnost mišljenja. Na prvi pogled, čini se kako su ove osobine međusobno nesvodljive. Međutim, svjedoci smo mnoštva maštovitih teorija o tom pitanju u povijesti zapadne filozofije: od Platonove teorije ideja, preko
Leibnitzove monadologije ili Descartesova dualizma do suvremenih redukcionističkih težnji poput teorije identiteta, biheviorizma, funkcionalizma ili anomalnog monizma. Najkraće rečeno, svi se ti pristupi svode na četiri temeljne teze:
1. Realizam, tj. uvjerenje kako neke stvari posjeduju mentalna svojstva.
2. Konceptualnu autonomiju, tj. postavku kako je nemoguće svesti mentalna svojstva na nementalna svojstva.
3. Dovoljnost objašnjenja sastavnicama, tj. uvjerenje kako je za objašnjenje bilo koje pojave dovoljno uočiti koje su njene temeljne sastavnice, objasniti
pojedinačno svaku od njih i time osigurati objašnjenje složene pojave, te
4. Nementalizam sastavnica, tj. uvjerenje kako niti jedna od tih sastavnica ne posjeduje mentalna svojstva.
Ovako posložen prikaz shvaćanja odnosa uma i tijela otkriva glavnu teškoću: svaka je pojedinačno prihvatljiva, ali je logički nemoguće zagovarati sve četiri postavke, pa ovisno o tome koju kombinaciju zagovarate, možemo prepoznati glavne pristupe u filozofiji. Valja istaći kako je dominantni pristup u kognitivnoj znanosti materijalni monizam, tj. stajalište kako je svako mentalno svojstvo posljedica izvjesne organizacije materije, te da u svemiru ne postoji ništa drugo što bi imalo veze s mentalnim. Iako ovaj stav može izgledati svjetonazorno problematičan, filozofski problemi se tu ne iscrpljuju, ali to daleko nadmašuje okvir ovog izlaganja.

Jaka ili slaba umjetna inteligencija?

Zagovornici jake umjetne inteligencije uvjereni su kako je moguće postići potpuno repliciranje ljudskih mentalnih svojstava: od kognicije do emocija, motivacije i
kreativnosti. Zagovornici slabe umjetne inteligencije dozvoljavaju da će strojevi moći ponašati kao da posjeduju kognitivna mentalna stanja, ali ih neće posjedovati. U prilog jakoj struji govore teoretičari poput Daniela Dennetta koji tvrdi da ako je moguća slaba umjetna inteligencija, moguća je i jaka. Church-Turingova teza govori o mogućnosti računskog prikaza kognicije – svaki mogući izračun moguće je Umjetna inteligencija i filozofija uma izvršiti pomoću računala uz dovoljno vremena i memorijskog prostora. Turingov test trebao bi razlučiti inteligentne strojeve od običnih jednostavnim postupkom – ukoliko stroj daje odgovore koje nismo u stanju razlikovati od ljudskih odgovora, tada je stroj inteligentan.
Zagovornici slabe umjetne inteligencije nalaze niz prigovora. Tako John Searle u argumentu kineske sobe pokazuje kako bi i u slučaju kada bi imali računalo koje bi obavljalo zadatke nalik čovjeku ne bi mogli reći da ono posjeduje mentalna stanja već samo niz pravila ponašanja. Halting problem vezan je uz turingov stroj, temeljni model po uzoru na koji su današnja računala izrađena, i upozorava da nema načina kako možemo znati hoće li taj stroj ikada završiti zadani izračun. Drugim
riječima, ne možemo znati možemo li simulirati izvjesni kognitivni proces u konačnom vremenu. Thomas Nagel pruža prigovor vezan uz svijest. Naime, postoji izvjestan način kako je to biti u izvjesnom mentalnom stanju – vidjeti crveni objekt, ili još bolje, vidjeti djevojku u koju sam zaljubljen. Taj kvalitativni sadržaj uma, prema njemu, neprenosiv je na stroj.
Što se samog problema svijesti tiče, težinu lako ilustrira činjenica da prilično dobro razumijemo rečenicu “Ja sam svjesno biće” ali imamo izrazite teškoće objasniti što to znači biti svjesno biće. Ned Block upućuje na razlikovanje četiriju vrsta svijesti – fenomenološku svijest, tj. kako je to biti u izvjesnom stanju uma, svjesnost pristupa koja se odnosi na izvjesne načine pristupa informacijama, samosvijest, tj. kako reprezentiramo sami sebe i nadzornu svijest, tj. kako reprezentiramo vlastita mentalna stanja.

Može li se izračunati misao?

Drugi klasični pristup mentalnom, pa tako i umjetnoj inteligenciji u filozofiji tiče se teorije kompjutacije. Drugim riječima, vrijedi li praktično pravilo da “sintaksa čini čuda za semantiku”? Svatko tko je imao u školi matematiku, posebice logiku, svjedočio je ovom pristupu. Sastoji se od dvije vrlo jednostavne ideje – prva tvrdi kako se sadržaj naših misli može predstaviti na izvjestan način – uostalom, upravo sada to i činim pišući, a druga pretpostavlja izvjesnu pravilnost u odnos između misli. Ta pravila mišljenja čine logiku. Matematička logika povezuje ta pravila s aritmetičkim izrazima. To nam pruža mogućnost analize izvjesnog korpusa misli i egzaktnu provjeru barem konzistentnosti danog korpusa. Svaki matematički iskaz podrazumijeva reprezentacionalistički pristup.
Drugi, tehnološki privlačniji je pristup neuralnih mreža. Ovdje temeljna jedinica nije više pojam ili predikat, već čvor, koji omogućuje prijenos, gušenje ili poticanje impulsa. Operacija nad izvjesnim sadržajem (tj. mentalno stanje u najslobodnijem smislu riječi) rezultat je cjelokupnog rada mreže. Na taj način, imamo nereprezentacionalistički pristup mentalnom. Iako ovakav pristup nije imao zastupnika u povijesti filozofije, bacio je zanimljivo svjetlo na mnoga tradicionalna
pitanja.
Valja napomenuti da je i u ovom slučaju moguće numerički izraziti djelovanje mreže, pa tako imamo mogućnost računalne simulacije mreža.
Koliko je uopće moguće opisati mentalno pomoću računskog procesa pitanje na koje je u filozofiji uma ponuđeno mnoštvo prijedloga – od problema kineske sobe koji se protivi intuiciji funkcionalnog repliciranja, Nagelovog zamišljanja kako je to biti šišmiš do spoznajnog jaza, pitanja povlaštenog statusa i filozofskih zombija kada je riječ o problemu svijesti.

Umjetna inteligencija i ljudskost

Jamačno najzahvalnije područje za filozofiju o pitanju umjetne inteligencije su implikacije koje bi njeno postignuće imalo na poimanje nas samih, društva i temeljnih vrijednosnih određenja. Za razliku od prethodnih pristupa, gdje filozofija uglavnom slijedi nove spoznaje iz znanosti i bavi se posljedicama koje one mogu izazvati, ovdje filozofski problemi grabe u budućnost.
Što čini ljudsku narav i kakvo je naše mjesto u Svemiru vjerojatno su najstarija pitanja. Zbog svoje starosti, sputana su ukorijenjenom slikom koju imamo o sebi.
Mogućnost postojanja drugih bića sa sposobnostima sličnima našima pruža dragocjenu mogućnost novog gledišta na stari problem. Može li se pomiriti naš svjetonazor i religija s obećanjem tehnološkog repliciranja uma ili se opet vraćamo dr. Frankensteinu?
Književnost su zanimali isti problemi kao i filozofiju, ali ih je predstavljala u privlačnijem ruhu. Znanstvena fikcije nerijetko je posuđivala misaone pokuse iz filozofije i zaodijevala ih u dramatski zaokruženu cjelinu. Tako možemo prepoznati probleme vezane uz svijest i autopercepciju u seriji priča o robotima Isaaca Asimova, odnos razuma i emocija kod Arthura C. Clarkea ili Putnamove mozgove u kadi i postmodernistički simulakrum u Matrixu, da nabrojim samo najpopularnija mjesta.
Problemi iz ove skupine mogu se ukratko izraziti kao pitanja:

  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, prelazi li čovjek granice prirodnog reda?
  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, smijemo li takvim bićima uskratiti pravak oja tražimo za sebe?
  • Koji su kriteriji razgraničenja svjesnih bića?
  • U kakvim uvjetima smijemo stvarati svjesnu umjetnu inteligenciju?
  • Može li naša kultura i svjetonazor preživjeti postojanje drugih inteligentnih i svjesnih bića?
  • Postoji li sloboda odlučivanja ako je moguće u potpunosti replicirati ljudski um?

i na koncu, vjerojatno najzanimljivije pitanje od svih

  • Koliko naše razmišljanje uopće može biti slobodno od antropocentrizma? ili kako je to duhovitije izrazio Stanislaw Lem “…hoće li [roboti] oteti naše zlato, naše žene i čokoladu?”

Bez obzira kakav odgovor dobili na ova pitanja, ne bi bilo prvi puta da stvarnost uvelike nadmaši i najhrabriju spekulaciju.

Filozofski zombi

U sklopu SF weeka, 1. prosinca 2010. bilo je riječi o ulozi zombija u filozofiji i kognitivnoj znanosti. Osim što su prokušani negativci u horrorima, zombiji su i omiljena prispodoba Davida Chalmersa u razmišljanju o kogniciji i mentalnom uopće. Stoga, zapitajte se ne što vaš mozak može značiti zombiju, nego što zombi može značiti za vaš mozak!