Tajnik s posebnim potrebama?

Kako prenosi index.hr,, državni tajnik u MZOS, Matko Glunčić je u razgovoru na N1 televiziji dao izrazito neukusnu izjavu kojom implicira da je dio razloga loših rezultata hrvatskih učenika na PISA testu jer su sudjelovala “djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine”.

Iz teksta se može prepoznati nekoliko teza:
(1) ove godine je rezultat iz čitalačke pismenosti veći nego prošle
(2) naši rezultati su u “rangu SAD-a i Izraela, koji su znanstveno mnogi ispred nas”
(3) u prirodoslovlju su rezultati lošiji nego prije 9 godina
(4) rezultate moramo uzeti s malom sumnjom
(5) paradoks kako u hrvatskim školama imamo dvije trećine odlikaša i vrlo
dobrih, a zatim na međunarodnim istraživanjima Hrvatska postiže
ispodprosječne rezultate
(6) “U ove rezultate ulaze prosječni rezultati. Ne uzimamo samo najbolje”
(7) “U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja
ne dođu na nastavu.”
(8) “Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne
manjine.”
(9) fraza ‘djeca s posebnim potrebama’
(10) “Preveliki je pritisak roditelja, onda profesori dijele te ocijene”

Moji komentari i prigovori tezama:

>(1) ovo je dobra vijest, samo treba vidjeti je li rast unutar statističke pogreške ili veći

>(2) PISA mjeri stanje u populaciji, znanstvena razvijenost izvjesne države predstavlja sustav upravljanja i produkcije s najboljima u znanosti, pa utoliko govorimo o neusporedivim mjerama

>(3) ovo je zabrinjavajuće, tim više što se toliko priča o potrebi povećanja udjela STEM predmeta u obrazovanju

>(4) Zašto? Uvijek kada postoji metodološki prigovor potrebno je navesti argumente. Načelo znanstvene rasprave je sila argumenata, inače se prepirka svodi na politikanstvo

>(5) paradoks je izvrsni indikator kako je sustav obrazovanja u ozbiljnom problemu – rezultati koje producira (visok broj četvorki i petica u ocjenama) nije potvrđen u usporedbi s drugim populacijama (PISA test). Riječ je o testu koji očito nije dovoljno osjetljiv (tj. pristran je)

>(6) Temeljno metodološko načelo u statistici, kada se radi o uzorkovanju normalne distribucije je osigurati maksimalni varijabilitet mjerenog svojstva i minimalizirati varijabilitet svih ostalih, tj. kontrola u eksperimentalnom nacrtu. Gospodin Glunčić je znanstvenik i ovo načelo mu mora biti jako dobro poznati. Tvrditi kako je trebalo reducirati uzorak (tj. učiniti ga pristranim) je kršenje metodologije, na što niti jedan znanstvenik nema pravo.

>(7) Bez dokaza ova tvrdnja ne vrijedi ništa. OK, gledali smo seriju “Žica” i cijela sezona je posvećena upravo birokratskom uništavanju školstva koje se temelji na umjetnom postizanju visokih rezultata na SAT (School Aptitude Test) kako bi škole osigurale dovoljno sredstava iz proračuna. Slično se može prigovoriti i sustavu znanosti u kojem sve više postaje važno knjižiti tekstove (“publish or perish” načelo) nego koliko novih spoznaja ti tekstovi donose. IgNobel nagrada je izvrsna indikacija takve politike. Ali i dalje nismo čuli nikakve dokaze za tvrdnju kako smo mi igrali pošteno i loše se plasirali, a drugi su varali i prošli bolje.

>(8) Ovo je pokušaj argumentacije za (7), ali je promašen i metodološki i politički. Kako je gospodin i na političkoj funkciji, dvije greške u jednoj rečenici držim posebnim postignućem.

>(9) Fraza ‘djeca s posebnim potrebama’ je debilizam političke korektnosti za koji imam vrlo nisku toleranciju. Ako se mislilo na djecu s teškoćama u razvoju, onda se moglo tako i reći. Riječ je o djeci koja imaju uobičajene potrebe (kao i osobe s invaliditetom), ali drugačije načine kako ih zadovoljiti.
Anegdota s jedne edukacije za nastavnike o radu sa studentima s invaliditetom. Navodim gornji argument i spominjem kako u kategoriju ‘osobe s posebnim potrebama’ prije spadaju kleptomani nego invalidi. U raspravi nakon radionice jedan kolega komentira kako sam “dobro rekao ono za političare kao ‘osobe s posebnim potrebama’”. Nisam, ali sviđa mi se kako razmišljate.

>(10) Isto kao (4) i (7) – potrebno je navesti argumente, dokazati konkretnim postupcima. Ovako ispada kao su nastavnici i roditelji krivi zbog pristranosti sustava (vidi (5)), a gdje je tu odgovornost ustanove kojoj je primarna zadaća upravo učinkovita organizacija tog sustava (upravljanje i osiguravanje resursa).

I šećer, poslovično, dolazi na kraju. Kada je uvidio grešku, gosp. Glučnić se pokušao ispraviti s ”Nisam tako mislio, nego mi uzimamo sve zajedno unutra…”
Unconscious is bitch!

Cosmos: Putovanje u prostoru i vremenu

Napraviti nastavak vjerojatno najkultnije dokumentarne serije je hrabar i riskantan potez – uvijek postoji rizik da završite kao George Lucas. Kada sam čuo vijest da će nastavak Saganova “Cosmosa” voditi Neil deGrasse Tyson i da će jedna od scenaristica biti Ann Druyan, nisam mogao dočekati prvu scenu. I večeras u 21h, seriju je najavio Barack Obama.

“Cosmos” je serija koja mi je, bez pretjerivanja, obilježila život. Do tada sam znao napraviti izlet u neku ZF knjigu ili film, ali nakon Vangelisove glazbe i čarobnih svemirskih pejzaža za mene je postojao samo jedan san – raditi za NASAu, makar razvrstavao poštu. U međuvremenu me sustigla stvarnost, ali znanost nisam prestao sanjati.

Prva epizoda posveta je prvom serijalu i Carlu Saganu osobno. Neil deGrasse Tyson nam je pokazao našu kozmičku adresu, ispričao slutnju beskonačnosti svemira Giordana Bruna i ograničenost vremena u kojem je živio. Smjestio je pisanu povijest u posljednjih 14 sekundi kozmičkog kalendara i pokazao koliku promjenu može izazvati jedan čovjek. Malom autobiografskom epizodom, deGrasse Tyson nam je približio ljudsku veličinu Carla Sagana.

Priča o “Cosmosu” je višestruka prekretnica. To je prva velika serija koja je promijenila iz korijena način popularizacije znanosti. Do tada se o znanosti pričalo gotovo isto kao i za predavaonicom, a onda je Carl Sagan pokazao koliko je astronomija cool, koliko su fantastičnih spoznaja donijele misije Marinera, Pioneera i Voyagera. Znanost je bila stvar egzaktnosti i matematike podjednako koliko i filozofije i duhovnosti.

U jedva dvije godine, dokumentarci su odrasli. Počelo je s “Usponom čovjeka” Jacoba Bronowskog, pričom o nastanku znanosti, ali i osobnom putovanju kroz nju. Još uvijek profesorskim stilom, taj poljski matematičar nam je prvi sistematično u televizijskom formatu pokazao koliko su povijest znanosti i najnovija otkrića važni za našu ljudskost, svim stereotipovima usprkos. Na lijep način je prikazao razliku između znanstvenog i mitskog komuniciranja opisujući nastanak tamahagena i kovanje katane. Druga serija koja je koristila slični osobni pristup, bila je “Civilizacija” sir Kennetha Clarkea – povijest zapadne civilizacije ispričana kroz povijest umjetnosti. I ovaj je uvaženi profesor uspješno spojio ekspertizu s vizualnim kodom televizije.

Zanimljivo je da u pozadini sve tri serije stoji neupitni div dokumentarnih serija – sir David Attenborough, koji je u to doba bio direktor na BBC-u i što izravno, što posredno, zaslužan je što su te serije ugledale svjetlo dana.

* * *

Začarao me je, potpuno i neizlječivo, Saganov entuzijazam. To dječačko oduševljenje astronomijom i obećanje da možemo stići do novih svjetova, radoznalost i ona neukrotiva pobuda da razumijemo zašto svijet funkcionira upravo ovako, sve one slike nebeskih čudesa, podjednako umjetnost kao Leonardo ili Rembrandt, sve to je kliknulo u najdubljem dijelu mene i znao sam da mi nema pomoći – bit ću znanstvenik!

Veličina Saganovog pothvata popularizacije znanosti vjerujem da leži u iskrenom povezivanju metodološke discipline s duhovnošću. Nedomišljena je glupost da su znanost i duhovnost (religije su tek institucionalizirane priče o duhovnosti) u sukobu. Osjećaj nadilaženja i pripadanja nečem neusporedivo veličanstvenom podjednako nadahnjuje znanstvenika i vjernika. Dobar znanstvenik svjestan je granica znanosti, ne brka područja duhovnog i logičkog i zato može dobiti najviše od obojeg. Negdje u svemiru, postoji li neka druga inteligencija, upravo razvija znanost gotovo identičnu našoj – povijest utječe tek na detalje klasificiranja i razvoja pojedinih područja. Duhovnost kakvu znamo, pak, jedinstveno je ljudska.

Na studiju sam se stalno preplitao s “Cosmosom”. Kada smo kod Miščevića trebali napraviti seminar i postaviti antičke filozofe u vremenski kontekst, grafikon iz knjige mi je poslužio kao predložak. Kada sam po prvi puta dobio zadatak predavati metodologiju znanosti, poslužilo je nekoliko poglavlja. U knjizi ima dosta filozofskih referenci i priča iz povijesti znanosti. Sagan je na zoran način prikazao razliku između znanstvenog i pseudoznanstvenog razmišljanja. Kada sam tome dodao znanja i vještine sa psihologije, pošlo mi je za rukom posložiti predmet da bude i stručan i zabavan, predmet u kojem sam ginuo na nastavi i nisam žalio ni Joula uložene energije.

Reakcije su uvijek iste, i četrnaest godina kasnije. Prazni pogledi turista, po neko od njih zbunjen onim što se zbiva. Tek nekolicina do kojih dopirem; neki s podsmjehom, jer vide da odbacujem sigurnost zaklona katedre, neki zbunjeni, jer ne znaju što točno očekujem od njih. Ali kako semestar odmiče, tako im se počinju paliti žaruljice, usude se napustiti sigurnost navike i počinju si govoriti “Nisam o tome razmišljao na taj način.” Tada znam da sam zaradio plaću. Ja sam mulac od četiri banke i kad prestanem na predavanjima pozivati na igru, onda ću znati da sam ostario.

O “sukobu” religija-znanost

Potaknut jednom raspravom na Facebooku o ulozi religije u razvoju znanosti, pokušao sam složiti logički prostor teza u kojem se može voditi takav tip rasprave, a da i dalje ostanemo znanstveno doslijedni.

(0) Za svaku razumnu raspravu potreban je konsenzus oko minimalnog metodološkog okvira.

0.1 Filozofija je znanstvena djelatnost koja se temelji na racionalnom propitivanju koncepata.

0.2 Filozofija u znanstvenom smislu nema pravo pozivanja na “metafizičku razinu” ili slične koncepte nepriznate u ostatku znanstvene zajednice.

0.2.1 Neki filozofi u povijesti to čine, pa i pretpostavljaju još fantastičnije konstrukte, ali to nije dio znanstvene filozofije nego prije misticizma. Primjer – Platonovi mitovi koji su ili njegova fikcija ili dio tradicije, a koristi ih kao sredstvo dokazivanja. Prihvatljivi su kao ilustracije, ne kao doslovne priče.

0.2.2 Kao znanstveni filozofi možemo analizirati takve priče i vidjeti kakav značaj imaju za razvoj pojedinih koncepata koje rabimo. Logička konzistentnost je i dalje conditio sine qua non.

0.2.3 Analitička filozofija nije ideološka pozicija, nego metodološki pristup. Pretpostavlja da se filozofija može urediti poput znanosti, kao reakcija na povijesnu zastupljenost “metafizičkih” ili čak okulčtističkih tema. Tehnički, postupak se sastoji od eksplikacije teza i njihove analize.

0.2.4 Ovo je analitička rasprava o temi odnosa religije i znanosti.

0.3 Egu nema mjesta u znanosti – to što netko u nešto vjeruje, ma kolikim intenzitetom je njegov problem. Ovo je temeljna lekcija iz logike!

0.4 Ako vas nešto može povrijediti u raspravi, ne upuštajte se u raspravu o tome. Ulazak u raspravu o bilo čemu dopušta (makar samo hipotetski) mogućnost da ne budete u pravu.

0.5 Zaključujemo na najbolje moguće objašnjenje, rijetko ikada imamo priliku zaključiti na konačno objašnjenje. U tu svrhu koristimo modele, najčešće multifaktorske.

(1) Nasilje nije dopušteno u raspravi o stavovima i svaki sustav koji rabi nasilje kao sredstvo argumentacije je totalitaran.

1.1 Svejedno je koji je povijesni sustav u pitanju ako rabi nasilje onda je totalitaran. Razlikuju se društveni odnosi kroz povijest, nasilije i dalje nikoga ne opravdava.

1.1.1 Smrtna kazna je oznaka nedovoljno civiliziranog društva.

1.1.2 Država treba zadržati *monopol* na nasilje, ali uporabu tog nasilja treba strogo nadzirati.

1.2 Arrendtina kritika je kritika *sekularnih* totalitarizama. To ne isključuje da postoje npr. teološki totalitarizmi ili da srednji vijek nije totalitaran. Može i neki odjel biti totalitaran ako se nasilje koristi kao sredstvo argumentiranja (ne mora se nužno ljude spaljivati, psihološko nasilje je podjednako nasilje). Dakako, govorim općenito, da nam se ne bi i Jure Zovko pridružio u raspravi ;-)

1.3. Inkvizicija je institucija za provođenje nasilja među neistomišljenicima osnovana u vrijeme kada su se vodili vjerski ratovi (krećemo od albigenske hereze), koji su kasnije kulminirali – progoni i ratovi. Organizirati policiju (jer inkvizicija funkcionalno je i više od toga – oni proganjaju i sude) za neistomišljenike je sasvim jasna indikacija totalitarizma.

(2) Prvo dolaze kategorije, pa nijansiranje.

2.1 Ako želimo ustanoviti pojmovni aparat, moramo imati mogućnost razlikovanja entiteta po hijerarhijskoj strukturi (gestalt psihologija susreće logiku).

2.2 SSSR, nacizam i inkvizicijski progoni spadaju u totalitarizme, pa ih je tek onda moguće posložiti po intenzitetu. U svakom slučaju ostaju totalitarizmi.

2.3 Odbijam živjeti iti u jednom od njih, pa mi je izbor između bilo kojeg broja totalitarizama u osnovi pogrešan izbor.

(3) Postoji interakcija religija-znanost koja je pozitivno utjecaja na razvoj *rane suvremene* znanosti.

3.1 Naveli smo primjere brojnih svećenika-znanstvenika.

3.2 Naveli smo primjere drugih religija koje su imale utjecaja na razvoj znanosti.

3.3 Povijesno postoji sukob između znanosti i religije.

3.3.1 Povijesno, to je tipični sukob tijekom emancipiranja jedne društvene grupe/zajednice.

3.3.2 Znanost ima svoje “svece-mučenike” i te priče su nastale kao plod povijesnog revizionizma.

3.3.2.1 Protagora – protjeran iz Atene jer je izrazio (i za svoje vrijeme) suzdržani skepticizam o teološkim pitanjima. Dakle, ne ateizam niti antiteizam nego skepticizam.

3.3.2.2 Bruno – spaljen na lomači jer je doveo u pitanje autoritet papizma. Skraćeni silogizam: postoji mnoštvo svjetova i na nekima od njih život i neki od tih živih bića imaju dušu. Bog je poslao iskupitelja i za te duše. Slijedi da postoji više od jednog analoga Petru, pa time i više od jednog pape. Vrlo nepopularna ideja u to vrijeme. Uočite dva momenta: (i) Bruno koristi znanstvenu hipotezu kao teološki argument; (ii) u osnovi, ovo je preteča Drakeove formule.

3.3.2.3 Galileo – također koristi znanstvenu spoznaju (otkrića teleskopom) kao argument u teološkoj raspravi (Nebeski glasnik). Završio u kućnom pritvoru.

3.3.2.4 Newton – pisao alkemijske i kabalističke rasprave, više i dulje nego se bavio “pravim” fizikalnim radom. Da se za života znalo što radi, bio bi pogubljen (takav bio zakon).

3.3.3 Sukob religija-znanost posljedica je borbi za moć i nerazumijevanja epistemološke uloge barem jednog od njih dvoje.

3.3.3.1 U povijesnom kontekstu, postojao je zakonski okvir koji je religijske neistomišljenike (heretike) sankcionirao. Usporedite sa suvremenom sintagmom “verbalni delikt” i “sloboda govora”.

3.3.3.2 Religija podrazumijeva sveto, što u znanosti nije legitiman pojam.

3.3.3.3 Religija (zaustavimo se na abrahamskim1) se temelji na autoritetu (objave, svećenika), dok u znanosti postoji autoritativnost koja vrijedi dok se ne pokaže drugačije (npr. prijelaz iz njutnovske u relativističku fiziku, pa kvantnu mehaniku).

3.3.3.4 Religija podrazumijeva psihološki angažman kao temeljni uvjet, znanost traži suzdržanost subjektivnog. Postoje zajedničke osobine (identifikacija sa zajednicom praktikanata, motivacija, uvjerenje u vlastitu ispravnost, izjave o središnjem skupu vrijednosti), njihova uloga i značaj se razlikuju.

(4) Znanost je spoznajni sustav nezavisan od religije.

4.1 Znanost se temelji na metodologiji (logika, empirijska provjerljivost, ponovljivost istraživanja, opovrgljivost, organizirani skepticizam, univerzalnost znanja) i ne treba joj pretpostavka “dvanaestog igrača”, tj. postojanje metafizičkih faktora.

4.2 O međuodnosu znanosti i religije možemo, kao znanstvenici, raspravljati isključivo koristeći gornji metodološki konsenzus.

(5) Moguće je biti predani vjernik i vrstan znanstvenik.

5.1 Psihološki je moguće interiorizirati i kontradiktorna načela (iako to obično rezultira nekim oblikom neuroze).

5.2 Predmet i metode religije i znanosti nisu u koliziji.

5.2.1 Religija je pokušaj ljudskog objašnjenja doživljajnog svijeta (antirealizam u načelu), znanost je pokušaj univerzalnog objašnjenja dostupnih pojava (realizam u načelu).

5.2.2 Religija je tipično ljudska, znanost može biti i vanzemaljska (gravitacijska konstanta, pi, Ohmov zakon vrijede u cijelom svemiru).

5.2.3 Povijesni sukobi između religije i znanosti indikativni su za određivanje autoriteta u spoznaji i objašnjenju (autoritarnost vs. autoritativnost). Posljedica su institucionalnog sukoba, a ne sukoba sustava znanja, tj. religije su miroljubive, a znanost ne može ništa reći o svetome.

(6) Iracionalnost igra ulogu u razvoju znanosti.

6.1 Feyerabendov metodološki anarhizam.

6.2 Znanstvena otkrića uključuju kreativni skok (a-ha doživljaj) i psihološke procese koji nisu racionalni.

6.3. Razvoj znanosti nije linearno-kumulativno otkrivanje unaprijed zadanog sklopa znanja/pravila nego rekurzivno usložnjavanje znanja i metoda.

(7) O malo čemu se ne može raspravljati dok god se držimo metodoškog minimuma.

 

1Zen-majstor Lin Chi (9. stoljeće) navodno je autor koana “Ako na cesti susretneš Budu, ubij ga.”