Category Archives: osobno

osobni sadržaji

Zvjezdani janjičari spašeni od propasti?

Posted on by

Popis trivijalnih znanja o svemiru Ratova zvijezda jednostavno nije potpun bez kultno očajnog filma “Čovjek koji je spasio svijet” (Dünyayı Kurtaran Adam). Ova turska kompilacija bajke, isječaka iz Ratova zvijezda i NASAinih filmskih vijesti, držalo se, ostala je bez ijedne celuloidne inkarnacije. Kako javlja portal Uproxx, jednu kopiju je, ne baš najlegalnije, zadržao kino-operator i sada je u planu digitalizacija. Riješe li se autorska prava, trash-festivali imat će novu zvijezdu programa.

Zanimljivo je da ocjena filma na imdb.com iznosi 5.0, što je više od Woodova “Plana 9 iz dalekog svemira” (4.0) ili Sedlarova “Četveroreda” (4.6). Popis najgorih filmova u povijesti, gdje “Otomanski imperij uzvraća udarac”, kako piše na jednom plakatu filma, možete pročitati ovdje.

Usput, prvi film koji sam pogledao u kinu bio je “1990: Ratnici Bronxa“, trasherski mješanac kultnih “Ratnika podzemlja”, prva dva “Mad Maxa” i poslovnog modela špageti-westerna. Potpuno razumijem oduševljenje koje izaziva magija pokretne slike i kako dovodi do trasha kao zasebnog žanra – opijajuća snaga pričanja priča, čarolija gledanja kadrova koje ste snimili i zavodnička sila entuzijazma koja vas uvjeri kako je on jedino što trebate. Autorska prava, pravilno kadriranje, uvjerljivi dijalozi, skupi specijalni efekti… trivijalnosti koje vas odvlače od glavnog – osjećaja koliko pričanje jedne priče nadilazi granice sebe. Trasheri, moj duboki naklon.

Cosmos: Putovanje u prostoru i vremenu

Posted on by

Napraviti nastavak vjerojatno najkultnije dokumentarne serije je hrabar i riskantan potez – uvijek postoji rizik da završite kao George Lucas. Kada sam čuo vijest da će nastavak Saganova “Cosmosa” voditi Neil deGrasse Tyson i da će jedna od scenaristica biti Ann Druyan, nisam mogao dočekati prvu scenu. I večeras u 21h, seriju je najavio Barack Obama.

“Cosmos” je serija koja mi je, bez pretjerivanja, obilježila život. Do tada sam znao napraviti izlet u neku ZF knjigu ili film, ali nakon Vangelisove glazbe i čarobnih svemirskih pejzaža za mene je postojao samo jedan san – raditi za NASAu, makar razvrstavao poštu. U međuvremenu me sustigla stvarnost, ali znanost nisam prestao sanjati.

Prva epizoda posveta je prvom serijalu i Carlu Saganu osobno. Neil deGrasse Tyson nam je pokazao našu kozmičku adresu, ispričao slutnju beskonačnosti svemira Giordana Bruna i ograničenost vremena u kojem je živio. Smjestio je pisanu povijest u posljednjih 14 sekundi kozmičkog kalendara i pokazao koliku promjenu može izazvati jedan čovjek. Malom autobiografskom epizodom, deGrasse Tyson nam je približio ljudsku veličinu Carla Sagana.

Priča o “Cosmosu” je višestruka prekretnica. To je prva velika serija koja je promijenila iz korijena način popularizacije znanosti. Do tada se o znanosti pričalo gotovo isto kao i za predavaonicom, a onda je Carl Sagan pokazao koliko je astronomija cool, koliko su fantastičnih spoznaja donijele misije Marinera, Pioneera i Voyagera. Znanost je bila stvar egzaktnosti i matematike podjednako koliko i filozofije i duhovnosti.

U jedva dvije godine, dokumentarci su odrasli. Počelo je s “Usponom čovjeka” Jacoba Bronowskog, pričom o nastanku znanosti, ali i osobnom putovanju kroz nju. Još uvijek profesorskim stilom, taj poljski matematičar nam je prvi sistematično u televizijskom formatu pokazao koliko su povijest znanosti i najnovija otkrića važni za našu ljudskost, svim stereotipovima usprkos. Na lijep način je prikazao razliku između znanstvenog i mitskog komuniciranja opisujući nastanak tamahagena i kovanje katane. Druga serija koja je koristila slični osobni pristup, bila je “Civilizacija” sir Kennetha Clarkea – povijest zapadne civilizacije ispričana kroz povijest umjetnosti. I ovaj je uvaženi profesor uspješno spojio ekspertizu s vizualnim kodom televizije.

Zanimljivo je da u pozadini sve tri serije stoji neupitni div dokumentarnih serija – sir David Attenborough, koji je u to doba bio direktor na BBC-u i što izravno, što posredno, zaslužan je što su te serije ugledale svjetlo dana.

* * *

Začarao me je, potpuno i neizlječivo, Saganov entuzijazam. To dječačko oduševljenje astronomijom i obećanje da možemo stići do novih svjetova, radoznalost i ona neukrotiva pobuda da razumijemo zašto svijet funkcionira upravo ovako, sve one slike nebeskih čudesa, podjednako umjetnost kao Leonardo ili Rembrandt, sve to je kliknulo u najdubljem dijelu mene i znao sam da mi nema pomoći – bit ću znanstvenik!

Veličina Saganovog pothvata popularizacije znanosti vjerujem da leži u iskrenom povezivanju metodološke discipline s duhovnošću. Nedomišljena je glupost da su znanost i duhovnost (religije su tek institucionalizirane priče o duhovnosti) u sukobu. Osjećaj nadilaženja i pripadanja nečem neusporedivo veličanstvenom podjednako nadahnjuje znanstvenika i vjernika. Dobar znanstvenik svjestan je granica znanosti, ne brka područja duhovnog i logičkog i zato može dobiti najviše od obojeg. Negdje u svemiru, postoji li neka druga inteligencija, upravo razvija znanost gotovo identičnu našoj – povijest utječe tek na detalje klasificiranja i razvoja pojedinih područja. Duhovnost kakvu znamo, pak, jedinstveno je ljudska.

Na studiju sam se stalno preplitao s “Cosmosom”. Kada smo kod Miščevića trebali napraviti seminar i postaviti antičke filozofe u vremenski kontekst, grafikon iz knjige mi je poslužio kao predložak. Kada sam po prvi puta dobio zadatak predavati metodologiju znanosti, poslužilo je nekoliko poglavlja. U knjizi ima dosta filozofskih referenci i priča iz povijesti znanosti. Sagan je na zoran način prikazao razliku između znanstvenog i pseudoznanstvenog razmišljanja. Kada sam tome dodao znanja i vještine sa psihologije, pošlo mi je za rukom posložiti predmet da bude i stručan i zabavan, predmet u kojem sam ginuo na nastavi i nisam žalio ni Joula uložene energije.

Reakcije su uvijek iste, i četrnaest godina kasnije. Prazni pogledi turista, po neko od njih zbunjen onim što se zbiva. Tek nekolicina do kojih dopirem; neki s podsmjehom, jer vide da odbacujem sigurnost zaklona katedre, neki zbunjeni, jer ne znaju što točno očekujem od njih. Ali kako semestar odmiče, tako im se počinju paliti žaruljice, usude se napustiti sigurnost navike i počinju si govoriti “Nisam o tome razmišljao na taj način.” Tada znam da sam zaradio plaću. Ja sam mulac od četiri banke i kad prestanem na predavanjima pozivati na igru, onda ću znati da sam ostario.

007

Posted on by

U četvrtak sam ponovo bio u omiljenoj predavaonici – 007, ali sada s brojnije strane katedre. Zanimljivo iskustvo, prepuno osjećaja “drugačijeg”. S jedne strane, bilo je izvrsno opet se vratiti u predavaonicu za koju vežem lijepe uspomene, a ovoga puta nije trebalo tegliti grafoskop ni platno. To mi je bio prvi susret sa “svojom” generacijom psihologa i nije se znalo isprva tko je bio više zbunjen – studenti, Luka ili ja. U svom stilu, Luk… ovaj, profesor Marinović je okrenuo na šalu, upoznao me s kolegama i usput spomenuo kako smo studirali zajedno.

Kako je nastava odmicala, ušemili smo se i izgledalo je gotovo kao da sam s njima od početka. Vježbe iz savjetovanja su samo ubrzale proces. Bilo mi je neobično kada je uletilo par pitanja “Kolega, što vi mislite?” Obično je to moja rečenica; naći se s druge strane pitanja tražilo je malo navikavanja. Kada smo krenuli improvizirati savjetodavnu situaciju, nestale su razlike. Postojao je samo proces, ovdje i sada. Fantastičan osjećaj. Priznajem da sam imao nesportsku prednost – odslušao sam ovaj kolegije prije khmkh godina, odradio bazičnu edukaciju iz gestalta i gotovo da nisam osjećao anksioznost što treba napraviti. Iako je bio fiktivni slučaj, u razgovoru s kolegom/korisnikom osjetio sam autentični sadržaj, držao ga se i razgovor je klizio. Da, bilo je tu grešaka – bio sam prebrz s ubadanjem u problem (fiktivni, doduše), osjetio sam kako osuđujem neke njegove izjave, ali i iskoristio taj kontratransfer. Gotovo da sam se uhvatio kako mislim “Pa, da su stvari malo drugačije, mogao bih biti pristojan terapeut.”

I upravo je to ono “drugačije” – bio je to isti kolegij koji sam odslušao, ali osjećaj je posve različit – u prvom navratu bilo je kao ulazak u posve drugi svijet. Bio sam generacija kojoj se posrećilo imati Manenicu sve četiri godine studija i dresura iz metodologije, psihofizike, ergonomije i inog bezkontaktnog rada bila je temeljita. Ući u svijet rada sa živim ljudima, to je safari! AVP je predstavljala posve drugačijeg profesora od svega što smo iskusili. Odjednom je studij psihologije bio o nama, radu na sebi i bili smo posve izgubljeni bez statistike, upitnika i testova. Ovaj četvrtak bio sam najstariji u prostoriji, prilično siguran da imam iza sebe najveću kilometražu; bio sam u kontaktu sa sobom, sposobniji vidjeti sugovornika i, po prvi puta na psihologiji, potpuno predan trenutku. Drugačije je super!

Sam predmet je imao neobičan ton. Savjetovanje sam dobro proučio – od studija, zabave s filozofskim savjetovanjem do doktorata. Slušanje iz početka dodalo je novu dimenziju – poput puzzle koju sam već riješio, sada sam znao gdje dolazi svaki komadić čim bih ga dohvatio. Perspektiva je tu, ali opet je malo promijenjena; dijelovi su isti, ali imaju više značenja. Prilično heraklitovski.

Dan poslije imali smo filozofski kružok – tema: um-tijelo. Dohvatio sam se stare prezentacije s nastave i pričao o logičkom prostoru teorija odnosa uma i tijela. Overkill, trebao sam znati. Krenuli su od Berčićevog teksta, što je izvrstan početak, ali ja sam malo zabrazdio – pretpostavio sam da znaju pojedine teorije i da ih možemo staviti u odnos. OK, brzo smo prošli kroz osnove glavnih pravaca i rasprava je počela dobivati oblik, vidjelo se da su jako motivirani za rad. I par trenutaka poslije rasprava se rasplinula u osobne doživljaje, frustracije i zdravorazumske konstrukcije.

Nisam mogao ne povući paralelu s ta dva svijeta – filozofijom i psihologijom. Koliko god je filozofija disciplinirana i ustrojena poput znanosti, upuštanje u dijalog redovito se pretvori u frustraciju. Izgleda da psiholozi posjeduju ključnu prednost – ne zavaravaju se da mogu muljati sugovornika i time razgovor postaje pravi dijalog. Filozofi su mi do srži zaraženi narcizmom i pokušaji razgovora, s par časnih izuzetaka, pretvore se u monolog s publikom. Poput Platonovih dijaloga: “Da, Sokrate.” “U pravu si, Sokrate.” “Toga se nisam sjetio, Sokrate.” “Kako si ti pametan, Sokrate.”

Osjećao sam i frustraciju i sažaljenje. Ta djeca su okradena u najkreativnijim godinama života i uvaljena im je neka uškopljena priča o godinama rođenja i smrti, imenima većima od povijesti i povrh toga su suočeni s egoima višima od Himalaje. Umjesto da im bavljenje filozofijom bude prigoda da nauče što je meta-diskurs, da steknu izvjesnu disciplinu u razmišljanju, usvoje izvjestan korpus znanja i iskoriste to za rad na sebi, makar samo odozgo, slušam ih kako se koprcaju s konceptima, bez osjećaja za kontradikciju onoga što govore, zaokupljeni kako zauzeti prostor razgovora vlastitom pozicijom, nenaučeni saslušati drugačije mišljenje. Moji bivši kolege s filozofije bili bi izvrsni desetari u bilo kojoj vojsci – nimalo im nije stalo do ljudi koji su im povjereni.

Pomalo je slatko-gorko promatrati ljude motivirane da nešto promijene nabolje dok se hrvaju s metodologijom i konceptima. Svjesni su da su dobili manje nego su trebali, nisu svjesni omjera. Žele izaći sposobni za rad u struci, ne vide koliko im nedostaje osnovnih vještina. Gotovo da možeš cijeniti ironiju situacije – moja generacija nije imala nastavu dva semestra zbog rata i taj jedan semestar nastave kod Nenada Miščevića, par predmeta koje je držao pokojni Arno Markusović pokazali su se dragocjeniji nego petogodišnji studij danas. Kako ono ide, “Bog je stvorio Arrakis da testira vjerne”?

Tvrdoglav kakav već jesam, ne prestajem se truditi propagirati strogo metodološko filozofiranje, ma koliko mi okolina sugerirala da to nije najpametnija ideja. Sporo učim.

Sherlock Holmes

Posted on by

Ovoga tjedna u Gradskoj knjižnici održava se izložba o Sherlocku Holmesu. Izlažu umjetnici Anita Goreta, Marin Franić i Ivan Čondić. Prilika je za osvrnuti se na jednog od (barem meni) najdomljivijih literarnih likova.

U londonskom stanu na adresi 221B, Baker Street, smjestio se najimpresivniji imaginarni detektiv viktorijanske ere: visok, mršav, introvertiran, orlovskog nosa i suzdržan prema suprotnom spolu, s lulom i lovačkom kapom kao zaštitnim znakom, te ovisnošću o heroinu i neizlječivom sklonošću da pomrsi planove i najlukavijim zločincima. Uz pomoć vjernog prijatelja, dr. Watsona i često negodovanje stanodavke, gospođe Watson, Sherlock je pretvorio dio stana u laboratorij i hram kriminalistike. Srećom da je tako, inače bi inspektor Lestrade imao znatno neuspješniju karijeru.

Počevši sa “Skarletnom studijom“, objavljenom 1887. u magazinu Beeton’s Christmas Annual, dogurao je do četiri romana i 56 kratkih priča. Rješavao je privatne slučajeve, sprječavao državne skandale, sukobio se s podjednako inteligentnom nemezom u liku dr. Moriartyja, ali i susreo Irene Adler, jedinu ženu koju je držao intelektualno ravnopravnom.

Sherlockova dedukcija legendarna je poput rečenice “Elementarno, dragi moj Watsone.” Kombinirajući opsežno znanje, opažanje detalja i logično deduciranje, zaključivao bi o klijentima zaprepašćujuće točno i djelovao frustrirajuće učinkovito protiv kriminalaca. Kombinirao je eksperimente, vješto se preobražavao, vrsno baratao oružjem i borilačkim vještinama te razvio mrežu malih pomagača na londonskim ulicama. Neumitan poput prirodne sile, provlačio se kroz misterij i, odbacivši sve nemoguće, zaključio na jedino preostalo – istinito, ma koliko nevjerojatno bilo.

Slava koju je stekao u romanima i pripovjetkama sir Arthura Conana Doylea postala je tolikom da ga je autor u jednom trenutku odlučio ubiti na slapovima Reichenbach u Švicarskoj, ali i oživjeti osam godina kasnije.

Izvan literature, Holmesa su na pozornici, radiju i ekranu oživjeli glumci Christopher Lee, Basil Rathbone, Arthur Wontner, Michael Cane, Charlton Heston, Frank Langella, Roger Moore, John Cleese, Ruppert Everett, Leonard Nimoy, Brent Spiner, Peter Cushing1 i, jamačno ne posljednji u nizu, Benedict Cumberbatch i Robert Downy Jr. IMHO, daleko najimpresivniju ulogu ostvario je Jeremy Brett.

Jeremy Brett

Brettov Holmes je fizički konzistentan predlošku, introvertiran je, odsječenih kretnji, pronicljiv i šutljiv, karizmatičan i pomalo naporan. Nema preglumljavanja, nema nehotične karikature lika, a njegove ‘mušice’ i specifičnosti gentlemana s kraja viktorijanske ere skinuti su savršeno. Mizogin je, ali ima kapacitet respektirati Irene; bridak je i inteligentan, nestrpljiv je prema svakome tko mu nije ravan u zaključivanju, ali posjeduje tu specifičnu englesku mjeru hladnoće koja i uvredu može zapakirati tako da zvuči kao kompliment. Pa svejedno, dok gledate seriju, ne možete se oteti dojmu da iza te hladnoće i deduktivne snage stoji čovjek koji nosi duboku ranu i stoički će je nositi do svojega posljednjeg trenutka.

Naslovnica prvog albuma o Herlocku Sholmesu

Holmes je fascinantan lik, koji je poslužio kao nadahnuće brojnim adaptacijama i fun-fiction djelima. Neke su uspješno zadržale duh iako su promijenile vrijeme (npr. BBC-jeva serija iz 2010. s Benedictom Cumberbatchom i Martinom Freemanom), neke su ekstrapolirale priču s više (npr. Without a Clue s Michael Caneom i Benom Kingsleyem) ili manje uspjeha (npr. Young Sherlock Holmes s Nicholasom Roweom i Alanom Coxom), dok su neki jednostavno zadržali tek vrijeme radnje (dva filma u režiji Guya Ritchieja s Robertom Downeyem Jr. i Jude Lawom u glavnim ulogama). Zanimljiva je i strip-parodija Julesa Radilovića i Zvonimira Furtingera “Herlock Sholmes – majstor maske“, izvorno objavljenih između 1966.-’68. u Plavom vjesniku, a kasnije objedinjene u tri albuma.

Holmesov utjecaj širi je od dramske domene. Njegova pozornost prema detaljima kao tragovima zločina i eksperimentalno istraživanje poslužili su kao nadahnuće za forenziku: od ispitivanja otisaka stopa, balistike, grafološke analize do analize krvi i toksikologije. Holmes je također ikona logičkog zaključivanja, iako ljudi u stvarnosti ne zaključuju na isti način. Ne zaboravimo utjecaj ni na veliki broj obožavatelja i društava koja slave uspomenu na najvećeg, iako ne i prvog2 literarnog detektiva.

Za kraj, preporučam toplu posvetu autoru, liku i interpretima – dokumentarac “U potrazi za Sherlockom Holmesom“ koji vodi David Hayman.

P.S. Toplo preporučam zbirku kratkih kriminalističkih priča u duhu Dupina i Holmesa “Pripovijetke iz lijevog i desnog džepa” Karela Čapeka.

1Posljednja trojica su u SF fandomu poznatiji kao likovi (poimenice): Spock iz izvornog serijala Star Trek, poručnik Data iz serije Star Trek: The Next Generation i Grand Moff Tarkin iz Star Wars: The New Hope.

2Na Doyleovo pisanje su utjecali Edgar Allan Poe s pričama o detektivu Auguste Dupinu, koji rabi gotovo identične deduktivne moći, te Émile Gaboriau i njegov Monsieur Lecoq.

Zbogom, srećo

Posted on by

Ruska_foteljaZbogom, Ruška. Sada te više ništa ne boli i tamo, negdje iza duge, napokon možeš biti slobodna i sretna.

Žao mi je što te nisam uspio spasiti. Žao mi je što ti nisam noćas mogao ponuditi ništa više od zagrljaja. Žao mi je što sam pazio da ti ne dam previše slastica. Žao mi je zbog svakog “Šic!” i “Iš!” kad si mi se motala po nogama. Žao mi je što te nisam više mazio, iako te je živciralo. Žao mi je što nisi dočekala školu.

Najviše sam ti zahvalan što si bila tu, što si me vidjela kakav jesam. Hvala ti što si mi pružila priliku da prepoznam u tvojoj boli svoju bol. Hvala ti što si mi dopustila da dodirnem teške trenutke iz djetinjstva. Ti si moje sivo klupko spoznaje i sreće.

Zašto se trudiš?

Posted on by

Pitanje koje često dobijem – zašto se trudim oko popularizacije filozofije -  nečega što niti je nešto cijenjeno, niti primjenjivano, a bome ni isplativo? Iz istog razloga zašto se ne predajem ni pred većim izazovima – radim to za sebe, iz sebe i zato jer me veseli.

Da ću se posvetiti akademskoj karijeri znao sam još kao klinac – knjige su mi bile premile da bi se njima bavio samo u slobodno vrijeme. Da ću se posvetiti filozofiji, e to nikako nisam očekivao. Da su se zvijezde poklopile malčice ukrivo, vjerojatno bih uronio u sociologiju. Ovako, ispalo je da sam, posve neočekivano, u filozofiji pronašao dobar dio onoga što me najdublje kopka – matematiku, duhovnost, temeljne zagonetke i životne izazove. Moram biti iskren – primarni interes mi je bila matematika, ali kako je ratne ’92. bilo praktički neizvedivo otići iz Zadra i upisati PMF, odlučio sam se upisati sociologiju. Kako je riječ o dvopredmetnom studiju, trebalo se odlučiti na još nešto – engleski mi je išao, ali nisam se vidio u studiranju jezika. Psihologija mi je  bila zanimljiva, ali to me je čekalo kasnije. Filozofija mi se činila najpovezanija.

Srećom, na studiju filozofije imao sam zadovoljstvo slušati nekoliko kvalitetnih profesora: Nenada Miščevića, Arna Markusovića i Mirka Jakića. Na sociologiji sam imao čast biti student Esadu Ćimiću i Nikoli Skledaru. Iako su bile ratne godine, vjerujem da sam dobio puno više nego su to imale priliku kasnije generacije – u prve dvije godine studija praktički dva semestra nismo imali nastavu zbog stalnih uzbuna i granatiranja. Dobru bazu mi je dao MIOC, kvalitetnu metodologiju su pružili profesori i na meni je preostalo čitanje, a bilo je toga – samo na prvoj godini lektira iz filozofije i sociologije iznosila je preko 3,500 stranica. Nezamislivo iz današnje perspektive.

Nenad Miščević je predavao antičku filozofiju na neuobičajen način – problematski i analitički. Uobičajeni pristup je autorski i kronološki, ali ovo mi je bilo bliže. Sjećam se njegovih crtanja ribić-1 i ribić-2, objašnjavanja ekonomskih analogija u etičkom prosuđivanju, značaju skepticizma u povijesti filozofije. Ponajbolje ga pamtim po dva detalja: prvo predavanje, praktički s vrata nam govori kako kasnimo s čitanjem? Bez upoznavanja i ostalih formalnosti – pravo u glavu! Za objašnjenje je ponudio jednostavnu računicu – imate optrilike 2,000 stranica lektire, 30 tjedana do lipnja i dnevno morate pročitati 60-ak stranica. Brucoši, zbunjeni po defaultu, samo smo se pogledavali i prepuštali čuđenju. Vjerojatno najbolji ulazak u bavljenje filozofijom. Druga anegdota koju rado pamtim su njegovi komentari na jedan domaći – trebali smo prikazati raspored glavnih antičkih pravaca na vremenskoj crti. Ja sam se poslužio Saganovim Cosmosom. Nenadov pristup je bio jednostavan – upozorio bi na pogreške, naglasio uspješno obavljene detalje, ohrabrio gdje je trebalo i bio izrazito profesionalan.

Mirko Jakić je predavao logiku. Imao sam sreću slušati ga u danima dok je još vjerovao da nešto može promijeniti i trudio se na nastavi. Moram priznati da mi je logika bila najdosadniji predmet – po treći puta sam morao učiti iste stvari – MIOC je odradio svoje. Ono što me oduševilo je koliko je matematike u pozadini filozofije. Ne samo matematičke logike – u ono mračno, predbolonjsko doba logika se učila u šest od osam semestara; Descartes i epistemologija, deontička logika i Spinozina etika, filozofija matematike i metodologija znanosti… sve je vrvilo od jednog egzaktnog, utemeljenog i nedvosmislenog promišljanja. Nekoliko godina kasnije, postao sam Jakićev novak. Desetljeće kasnije, putevi su nam se razišli.

Arno Markusović je izvan konkurencije najbolji profesor kojeg sam imao. Čovjek je vrhunski baratao epistemologijom, Descartesom, Leibnitzom, Spinozom i Kantom. Njegova predavanja i način prezentacije su mi i danas ideal koji nastojim doseći. Slušati nekoga tko predaje zakučaste dijelove filozofije bez i trunka mistifikacije, s velikom strašću, erudicijom i željom da zarazi publiku vlastitim entuzijazmom. Igrom slučaja, predavao mi je Uvod u filozofiju, Epistemologiju i Klasični njemački idealizam (Povijest filozofije III) – tako da sam imao priliku pratiti konzistentan pristup od Antike do Hegela. Mogu reći, pred punom materijalnom odgovornošću, da još nisam upoznao nekoga tko je tako dobro znao držati predavanja iz filozofije. Mogu ga usporediti jedino s Lucianom Floridijem, ali čovjek je potpuno druga liga. Arnovo povezivanje filozofije sa psihologijom me kasnije motiviralo za paralelni studij i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Predavanja profesora Ćimića su bila nešto neopisivo. Slušati živuću legendu, golemog erudita, sociologa bez autocenzure i čovjeka pred čijom biografijom ostanete bez daha, predstavljalo mi je privilegij. Ono što je frustriralo dobar dio mojih kolega – Ćimićevo povezivanje povijesti, sociologije, filozofije i kulture, za mene je bio izazov. Čitati njegove knjige, po neki puta se upustiti u raspravu… iskustva su koja su mi uljepšala studij ratnim godinama usprkos. Sjećam se ispita iz sociologije religije – Ćimić je imao običaj ispitivati usmeno pred svim studentima. Postavio bi vam pitanja, dao da ih zapišete i ostavio vam par minuta da skicirate odgovor – moment koji sam kasnije ‘ukrao’ kada sam došao s druge strane katedre. Fascinantna je vještina kojom je znao procijeniti kome može postaviti kakvo pitanje. Dok su jedni bili oduševljeni što ih je pitao da navedu neku podjelu, kada sam sjeo ispred njega, s ispitnom anksioznošću u punom pogonu, postavio je tri pitanja i kolegice koje su sjedile uz mene su se samo šutke pogledale. Niti jedno pitanje nije bilo iz knjige – tražio je povezivanje detalja iz filozofije, etike, sociologije i religije. Super, izazov! Kasnije mi je objasnio da nema smisla postavljati svima ista pitanja jer ne znaju svi isto.

Uz Nikolu Skledara sam imao priliku ući u akademsko proučavanje sociologije. Sjećam se kako su mi se isprva njegova predavanja činila teškima i frustrirajućima zbog količine gradiva kojoj smo bili izloženi. Kasnije, kada sam se ušemio u studij, naučio sam cijeniti takav pristup. Skledar me naučio još jednom detalju – vrijednosti laissez faire pristupa u akademskoj zajednici. Iz današnje perspektive njegov pristup bi se mogao nazvati tradicionalnim, s naglaskom na kvalitativno i filozofsko, ali u trenutku kada sam započinjao studij, to iskustvo integracije znanja mi je puno značilo.

Kada mi je 2003. prišao Bruno i predložio da obilježimo UNESCOv Svjetski dan filozofije, ne samo da smo započeli jednu dobru tradiciju popularizacije filozofije, nego sam pretvorio poznanstvo sa studija u drago prijateljstvo. Po jedanaesti put ćemo ove godine zapeti, ispričati priču o filozofiji i još nečemu što nam je pri srcu i uživati što imamo s kime podijeliti svoju tvrdoglavost i luckavost.

Najbolji od svih mogućih svjetova…

Posted on by

Na portalu Udruge studenata filozofije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Matko Sorić je objavio zanimljiv osvrt na iskustvo studiranja filozofije u Zadru. Osim što javno piše (i to prilično sudržano) o onome što se već godinama neslužbeno govori o zadarskoj filozofiji, tekst je i mali caveat budućim studentima filozofije uopće.

Kada bih vlastita iskustva rada na tom Odjelu (od ožujka 2000. do svibnja 2008.) pretočio u komad teksta, prilično sam siguran da bi dobar dio zbivanja držali nevjerojatnim ili barem pokušajem pisanja u stilu Clivea Barkera. Da ne bi nakon ovog bloga počeli potezati pravnike (iako će biti mjesta i za to), sažet ću dojam: odlazak sa zadarske filozofije bio mi je jedna od najboljih odluka u životu. Ironija je da sam prelaskom na Odjel za informacijske znanosti došao u priliku kvalitetnije i više se baviti filozofijom, raditi s kolegama koji cijene trud i znanje koje pružam.

Bez obzira na sve loše stvari koje su mi se tamo desile (a popis je poveći), drago mi je što sam uspio napraviti neku malu promjenu na bolje. Kao asistent nisam ni imao prostor za revolucionarne pomake, ali neke sitnice me jako vesele, pomalo i zbog otpora koji sam susreo, a najviše zbog suradnje s Brunom, bez kojega ne bi svega ovoga ni bilo :

  • pokretanje obilježavanja Svjetskog dana filozofije u Hrvatskoj
  • prvi kolokvij u Hrvatskoj o primijenjenoj filozofiji i gostovanje Oscara Brenifiera
  • vraćanje izbornih predmeta u nastavu (na predbolonjski studij) i to upravo filozofije uma
  • organiziranje simpozija o 500. obljetnici objavljivanja “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona
  • pokretanje filozofskih kružoka nakon dvanaestogodišnje pauze.

Nažalost, bilo je, i to temeljito neuspješnih inicijativa, od pokušaja obrane satnice iz logike (OK, ovo vjerojatno studenti ne vide kao kardinalni nedostatak), organiziranja suradnje sa psiholozima i sociolozima, a najviše mi je krivo što nisam uspio spriječiti uništavanje gradiva iz stare Metodologije znanosti.

Radoznao sam koju će kazuističku akrobatiku ovoga puta rabiti u dokazivanju kako su ovo samo klevete i da je zadarska filozofija najbolja u ovom galaktičkom kvadrantu. Žalosno je što je taj Odjel prije tridesetak godina bio prepoznat u svijetu kao jedinstveno mjesto kvalitete. U Routledgevoj enciklopediji filozofije se spominje u kontekstu rijetkih fakulkteta u bivšoj državi na kojima se obrađivala ne veličanstvenost marksizma nego analitička filozofija.

Bez konkurencije, najponosniji trenutak rada tamo bila mi je izjava profesorice Hede Festini da sam njen nasljednik u Zadru. Usput, zahvaljujem se Matku na konstataciji da sam bio jedna od “heretičnih anomalija”. Uz gornju izjavu profesorice Festini i onu profesora Manenice, to mi jedan od najdražih komplimenata ikada.

War. War never changes.

Posted on by
Fallout 1 - početni ekran

Fallout 1 – početni ekran

Prije 16 godina povijest računalnog igranja doživjela je ključnu točku. Malo je koja igra u žanru avanture/RPGa uspjela stvoriti toliku kultnu sljedbu, ostaviti iza sebe trag pepela, a nama igračima podariti sate užitka, ukočenih zglobova i neprospavanih noći.

Prvi nastavak pojavio se 30. kolovoza 1997. godine u izdanju Interplaya. Autorski tim u pozadini ovog dragulja je Black Isle Studios, koji su nam ostavili serijal Baldur’s Gate, Icewind Dale i vjerojatno najbolji računalni RPG ikada Planescape: Torment. Nakon Interplayeve luđačke odluke da prilikom rezanja troškova sreže i Black Isle, ekipa je osnovala Troika Games i pružila nam Arcanum: Of Steamworks and Magick Obscura i Vampire: The Masquerade – Bloodlines.

screenshot

Idejni začetak Fallouta možemo naći u igri Wasteland Briana Fargoa. Smještena u postapokaliptični svijet ne tako daleke budućnosti, grupa pustinjskih rangera istražuje nezgode razbacanih zajednica u pustinji oko novog Las Vegasa. Uslijed pravnih ograničenja, nastavak priče nije mogao izaći pod istim imenom i dobili smo Fallout. U postapokaliptičnoj Kaliforniji, stanovnik se podzemnog skloništa koji kreće u potragu za ključnim sklopom potrebnim za rad pročišćivača za vodu. Vaš zadatak je spasiti svoju zajednicu, ali putem otkrivate veliku zavjeru i spašavate, ako ne baš svijet, onda značajan dio istog. Putem ćete susresti čudovišta u ljudskom i kojekakvim drugim oblicima, uvoditi ćete red u pogranične gradove, obračunavati se s krvožednim bandama, otkrivati ostatke predratne civilizacije i susresti neobične zaštitnike pustinje.

kreiranje lika

Tko je Odabrani,  u potpunosti je prepušteno vama – koristeći sustav S.P.E.C.I.A.L. (snaga, percepcija, izdržljivost, karizma, inteligencija, spretnost i sreća) te niz vještina koje proizlaze iz ovih osobina, složit ćete jedinstven lik koji će kroz igru stjecati i dodatne vještine, ali i čija će djela, dobra ili loša, prilično utjecati na svijet oko vas. Možete biti dobrica koji nastoji većinu izazova riješiti rječitošću, kompjuterski stručnjak koji uvijek pri ruci ima prikladnu kemiju za trenutni problem ili jednostavno štemer s afinitetom za bacač plamena. S dva prilično različita lika i iskustvo igranja se značajno mijenja, tako da kroz igru možete proći nekoliko puta i iznenaditi se koliko sadržaja vam je promaklo.

To je pogotovo istina s Falloutom 2. Krcata slučajnih zbivanja, citata iz Monty Pythona, Star Treka, Star Warsa i ostalih zavijutaka popularne kulture, igra sadrži i značajno dulji glavni zaplet. Nastavljate kao potomak Odabranoga i iznova spašavajući svoju zajednicu završite spašavajući svijet. Ali ovoga puta svijet je veći, luđi, opasniji i… hoćete još! Stigli ste do kraja, spasili Arroyo, suočili se s Frankom Horriganom, ali igri još uvijek nije kraj. Odigrali ste je po šesti put, odlučili kreirati novi lik, ovisnika o jetu i preciznog strijelca laserskom puškom s maksimalnom srećom i u jednom trenutku ostajete u čudu – što pitar s petunijama radi u pustinji?! “Ne opet” nije rečenica koju ćete izreći ni nakon dvanaestog igranja.

Fallout Tactics je nakratko utažio žeđ i nekima ostavio gorak okus u ustima. Smješten na američki srednji zapad i labavo povezan pričom s prethodnicima, s drugačijom mehanikom igre i, priznajmo, u posve drugom žanru, žrtvom su pali nebrojeni sati igre. Nisam Fallout čistunac i igra mi je bila izrazito zabavna, ali to nije bilo ono pravo Fallout iskustvo. Editor je bio nešto posve drugo – pun materijala mogao je pretvoriti vaš kvart u postapokaliptičnu pozornicu, oživiti omiljeni scenarij i stvoriti ep o spašavanju svijeta veći od bilo čega viđenog. U mom slučaju, zadarski poluotok se opet pretvorio u utvrdu opsjedanu hordama divljaka, a sada i radioaktivnih beštija. Između sati utrošenih u izradu mapa i skica scenarija, smislili smo posebnu ludost – prvi hrvatski nosač zrakoplova “Treći hrvatski predsjednik – Vuco” usidren ispred Rive. Treba li reći da su nas pokrali u Falloutu 3?

nosač zrakoplova u Fallout 3

Iskustvo igranja u Falloutu 3 je gotovo neopisivi skok. Najdalje je od iskustva igranja u prvom i drugom nastavku, i igra je gotovo posve nezavisna od njih, ali zato je volim. Smješteni ste u svijet pustare, nema igranja na poteze i procjene gdje i kako udariti, a kada se na kompasu pojavi crvena točka nakon što ste zašli u područje deathclawa, lupanje srca i graške znoja su od autentičnog straha. Treći nastavak je zamalo simulacija – nema tu šašavog pomaka u humor, nema karikaturalne megalomanske organizacije negativaca – protivnici su nabrijani na agresiju i imaju opako oružje. Reakcije igrača su ponešto nalikovale komentarima na novu trilogiju Star Warsa. Srećom, ovdje ni traga ekvivalentu Jar-Jara. S proširenjima, Fallout 3 postaje ogromni prostor za igru i to na više razina: hrpa sati igre, veliki prostor po kojem se možete slobodno kretati, raznolikost scenarija i mogućnost izgradnje upravo onakvog lika kakvog ste zamišljali. Fallout Las Vegas igra je u istome duhu, s mogućnošću čvršće simulacije života u pustari. Podjednako dobar s pristojnim proširenjima i maštovitim novim likovima, jamči da ćete lijep broj sati posvetiti tamanjenju virtualnih negativaca.

Osobno, ne sjećam se neke računalne igre koja me te toliko uspjela uvesti u vlastiti svijet (Blockout se ne računa) koliko Fallout 1 i 2. Priznajem, postoje bolje RPG igre (Torment apsolutno), postoje one koje će vas usisati i neće pustiti van (legendarna recenzija Warcrafta 2 iz tipkovnice Drage Galića, anyone?), ali nijedna od njih ne izaziva onaj sjaj u očima, tik na kažiprstu i toliko puta ponovljenu misao “Pa nisam već neko vrijeme instalirao…”

Hajde da se drogiramo…

Posted on by

Taj mi se stih vrtio po glavi dok sam prčkao po gadgetima ovoga ljeta. Sustavno sam se pokušao predozirati čitanjem tijekom godišnjeg, ali jednostavno nije išlo – koliko god stranica pročitao, ma koliko umoran bio, jednostavno nije bilo dovoljno.

Papirnate knjige imaju još uvijek nenadmašenu čar – taktilne su, olfaktorne i koliko god tehnološki primitivne bile, uzbudljive su. Danas možemo birati između niza gadgeta kao čitalačkih platformi, ali dok ne uvedu Smell-O-Vision i haptičko sučelje, papir ostaje jedinstven. Imao sam ljetos zadovoljstvo isprobati doživljaj čitanja na pet platformi: tri Kindlea, trici, DX-u i Paperwhiteu, kao i na dva tableta, Samsungovom 7-inčnom Galaxyju i iPadu četvrte inkarnacije.

Ovoljetni gadgeti: iPad4, Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, Kindle DX. Zahvaljujem se na ustupanju Frani Peharu i Aniti Vulić-Prtorić.

Ovoljetni gadgeti: iPad4, Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, Kindle DX. Zahvaljujem se na ustupanju Frani Peharu i Aniti Vulić-Prtorić.

Kindle treće generacije pojavio se polovicom 2010. godine. Sa e-ink zaslonom od 6 inča i rezolucijom 600×800 pixela, čitanje na ovoj platformi je čisti užitak. Za razliku od papira, pozadina je sivkasta pa je kontrast nešto manji. Uređaj je lakši od većine broširanih knjiga istih dimenzija, a kapacitet memorije i trajanje baterije omogućuju ne samo da sa sobom nosite omanju biblioteku, nego i dovoljno napajanja da je većim dijelom pročitate. Prema iskustvu kolegice, uz intenzivno čitanje od tjedan dana, jedan ciklus punjenja omogućio je još mjesec dana povremenog čitanja. Ostavite li mrežu uključenom, vijek baterije je znatno skraćen. Kao nedostatak mogu navesti čekanje potrebno za ispisivanje nove stranice. Potrebno je neko vrijeme dok se ne naviknete stiskati tipku za listanje pravovremeno ne biste li trenutno prešli na novu stranicu. Osobni plus su tipke za listanje s obe strane uređaja.

Kindle Paperwhite i Kindle DX.

Kindle Paperwhite i Kindle DX.

Kindle DX je 9.7 inčna verzija. S ekranom dijagonale 246 mm i rezolucijom 824×1200 pixela suvereno vlada većim formatima knjiga. Ovo posebno dolazi do izražaja ako otvorite pdf enciklopedije – čitanje dvostupčanog teksta na stranici formata A4 na ovom modelu je zamalo nalik iskustvu papirnatog izdanja. Na upola manjem ekranu užitak je rezerviran isključivo za mazohiste. Kao i K3, na dnu je tipkovnica koja omogućuje unos bilježaka. Iako tipke na prvi pogled izgledaju sićušno, prilično brzo se naviknete na unos kraćih natuknica uz tekst. Nažalost, tipke za upravljanje nalaze se isključivo s desne strane uređaja, pa je ljevacima potrebno malo navikavanja. Zaslon ima iste karakteristike (izuzev veličine) kao i K3 – siva pozadina, čekanje na ispisivanje nove stranice. Uređaj je opremljen istom baterijom kao K3, pa je vrijeme čitanja drastično kraće – oko 10 sati.

Podešavanje svjetline na Kindle Paperwhiteu.

Podešavanje svjetline na Kindle Paperwhiteu.

Na koncu, Kindle Paperwhite je najnovija inačica Amazonovog e-čitača. Također sa 6 inčnim ekranom rezolucije 758×1024 pixela, doživljaj čitanja je ovdje uvjerljivo najugodniji. Posebnom vrstom osvjetljenja postignut je osjećaj gotovo isti čitanju s papira – posebni sloj osvjetljenja omogućuje e-ink zaslonu refleksiju svjetla čime se oči ne zamaraju dodatno. Razinu osvjetljenja je moguće podesiti, pa čitati možete u praktički svim uvjetima. Brzi procesor, novi firmware i zaslon osjetljiv na dodir čine doživljaj savršenim.

U drugom dijelu svemira nalaze se tableti. Samsungov Galaxy Tab P-1000 pojavio se krajem 2010. godine. To je 7 inčni tablet sa zaslonom rezolucije 1024×600 pixela. Pogonjen Androidom 2.2.1 ugodna je platforma za raznolike aktivnosti: od mobilnog surfanja i upravljanja e-poštom, usputnog igranja, neambicioznog uređivanja dokumenata do čitanja knjiga. Na platformi postoji mnoštvo programa za čitanje i ovdje jednostavno nema dovoljno mjesta njihovu opisivanju. Za razliku od Amazonovog sučelja, moguće je igrati se s raznim postavkama: od većeg broja fontova, podešavanja boja za čitanje (bijele, sive, crne pozadine ili negativa) i ušminkanog sučelja nalik na policu s knjigama.

Samsung Galaxy Tab P-1000 i Apple iPad 4

Samsung Galaxy Tab P-1000 i Apple iPad 4

Appleov iPad neupitan je kralj tableta. S 10 inčnim ekranom rezolucije 2048×1536 pixela i vrhunskim iskustvom korištenja, ovo je najviše iskustvo koje možete imati s prijenosnim računalom. Cijena to svakako jest. Ugođen do posljednjeg detalja, brz i elegantan, stvara ovisnost i nakon kraćeg korištenja. Također podržava veći broj programa za upravljanje e-knjigama, dok je sustav označavanja teksta i dodavanja bilježaka najbliži uporabi markera i papira. Jednom kada se naviknete na njegov sistem upravljanja, sve ostalo postaje naporno.

Uz svu hvalu, tableti imaju jedan ogroman nedostatak u usporedbi s e-čitačima: loši su za vaše oči. Strusio sam desetak knjiga na tabletima i koliko god proždrljiv čitač bio, peckanje očiju ubrzo podsjeti na glavnu manu: naše oko je naviklo na čitanje pri odraženom svjetlu, a ne na pozadinu koja je izvor svjetla. Čitati s tableta na izvornim postavkama – bijela pozadina, crna slova je testiranje mazohizma. Nakon par stranica oči počnu peckati i zasuze. Znatno je zahvalnije postaviti crnu pozadinu i bijela slova, ali i tu postoji vremenski limit čitanja. S druge strane, e-ink zasloni ne izazivaju ovakve reakcije. Dapače, u jednom danu sam na KindleDX progutao papirnati ekvivalent 118 stranica (Tolkienov Silmarillion, provjerio s primjerkom iz kućne biblioteke). Oči su bile OK, ali zato se vrat ukočio. Dakle, ni e-ink nije bez izvjesnih nedostataka.

Usporedni prikaz debljine e-čitača, tableta i knjige. S vrha: Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, knjiga, iPad 4, Kindle DX

Usporedni prikaz debljine e-čitača, tableta i knjige. S vrha: Kindle Paperwhite, Galaxy Tab P-1000, knjiga, iPad 4, Kindle DX

Amazonovi e-čitači, kao i oni drugih proizvođača usmjereni su na vlasnički format e-knjige, te nude podršku još za pdf, html i txt. Ako imate knjigu u nepodržanom formatu, instalirajte si calibre, besplatni organizator i konverter knjiga i gradite lagano svoju knjižnicu.

I jesu li onda doista papirnate knjige ugrožene od elektroničkih? Dok s jedne strane možete sa sobom ponijeti policu knjiga, imate platformu koja je prilično nalik papiru i još vam omogućuje dodatne aktivnosti, s druge strane su sitnice na koje smo navikli kod knjiga: dodir, težina, zvuk listanja… nešto poput razlike mp3 i gramofonskih ploča. Volim misao da mogu na putovanju birati između brdašca naslova, mogućnost pretraživanja sadržaja i izravnog unošenja bilješki, ali ništa manje mi nije drago omirisati novu knjigu ili šetati se između polica u knjižnici i tražiti novi izbor uzbuđenja. Navučen sam na knjige, zovite doktora Sakomana!

J.R.R. Tolkien

Posted on by

Na današnji dan, 1937. godine objavljen je Hobbit, jamačno najveća prekretnica u žanru fantastike i dječje literature. John Ronal Reuel Tolkien autor je opširne povijesti Međuzemlje, priča koje su nastale oko lingvističke avanture koju je ovaj oxfordski profesor započeo još u tinejdžerskim danima.

Središnja djela o Međuzemlju; biografija i Tolkienovi eseji; iz autorove knjižnice

Središnja djela o Međuzemlju; biografija i Tolkienovi eseji; iz autorove knjižnice

Prema legendi, jedan od studenata predao je prazan list papira i u trenutku nadahnuća, Tolkien je napisao

U rupi u zemlji živio je hobbit.

Nastavljajući se na fragmente povijesti koju je izmislio radeći oko zamišljenog jezika vilenjaka, ovaj lingvist stvorio je vjerojatno najkompleksniju mitologiju kojoj možemo identificirati autora. Kako je jedan kritičar primijetio, Tolkien je stvorio legende koje posjeduju snagu nacionalnog mita. Upravo to jest dio Tolkienove ambicije – nastojao je stvoriti mitologiju koju, u usporedbi s drugim europskim narodima, Englezi nisu imali. Burni povijesni događaji početkom prvog tisućljeća, migracije naroda i velike povijesne mijene ostavile su u Engleskoj jezične, kulturne i historijske slojeve u kojima se jedan specifični, nacionalni mit izgubio. Nastavljajući se na mitologije drugih germanskih plemena, islandske Ade, slavenske mitove i polazeći uvijek od jezika, Tolkien je iskoristio bogatstvo kulturne baštine, povijesti i osobnih trenutaka, te ih spojio u nešto što suvereno možemo nazvati humanističkom znanstvenom fikcijom.

Povijest Međuzemlje u 12 svezaka; iz autorove knjižnice

Povijest Međuzemlje u 12 svezaka; iz autorove knjižnice

Iako smo naučili o znanstvenoj fikciji slušati kroz prizmu prirodnih znanosti, Tolkien je napravio pothvat sličan svom oxforddskom prethodniku Charlesu Lutwidgeu Dodgsonu, poznatijem kao Lewisu Carollu. Taj matematičar i logičar iskoristio je svoje poznavanje paradoksa i bogatu maštu i stvorio fascinantan svijet kojem se često vraćamo. Tolkien je bio stručnjak za nordijske jezike i kulturu i ta je znanja spojio u složenu mitologiju koju povijesno možemo smjestiti u ranosrednjovjekovnu Merciu, ili još i šire, od Irske na zapadu do Urala na istoku, i od Norveške na sjeveru do Alpa na jugu. Nije teško prepoznati Maglovite planine kao Ural, crni mač i tragičnu priču Turina Turambara s onom Kaullervoa iz Kalevale, izgubljenu gondorsku dinastiju kao Merovinge, a Rohance kao generičko franačko pleme koje bi, smješteno u četvrto stoljeće naše ere izgledalo posve autentično. No to su tek paralele, veličina Tolkienova djela sastoji se u stvaranju novih jezika, stvorenih po platonističkom uzoru, posebice kada je o tengwaru (alfabetu) riječ. Povijest je ispričana kao pozadina za jezik.

Knjige o Međuzemlji - od atlasa, preko bestijarija do studije o jezicima (gore desno - unikat); iz autorove knjižnice

Knjige o Međuzemlji – od atlasa, preko bestijarija do studije o jezicima (treća u gornjem redu – unikat); iz autorove knjižnice

S druge strane, treba biti oprezan da se ne vidi puno više od onoga što je Tolkien stavio u priču. Tako možemo naići na tumačenja po kojima je Hobbit alkemijski spis skriven u obliku dječje literature. Od boje odjeće koju nose patuljci i Bilbo, preko opisa putovanja ispod zemlje, kroz vodu i zrak, Tolkien, tvrde čvrnknuti ‘znalci’, opisuje stvaranje kamena mudraca. S uspjehom Jacksonove trilogije ovakvih se tumačenja namnožilo preko granica dobrog ukusa. Tako je Bilbo postao Krist, a neonacističke grupacije organizirale su indoktrinacijske kampove vabeći pričom o germanskom duhu u Tolkienovoj mitologiji. Ironično je što je Tolkien odbio tiskanje Hobbita u njemačkoj za vrijeme nacističke vladavine iako su nacisti utvrdili da kao arijevac može objavljivati. Za očajne tražitelje poveznica na koncu uvijek ostaje prsten Nibelunga i Wagnerov ciklus. O očaju svjedoči činjenica da je Tolkien iživciran usporedbom rekao kako je jedina sličnost između ta dva djela što je prsten – okrugao.