Život svakog čovjeka vrijedan je TV serije

Parafraza Polsterove knjige možda je najbolji kratki komentar hrvatske adaptacije izraelske franšize o iskustvu psihoterapije. Do sada je doživjela dvadesetak adaptacija, najpoznatija je ona u produkciji kuće HBO, a nama su najbliže adaptacije slovenska i srpska.

Anamneza

U seriji susrećemo, u dnevnom ritmu, psihoterapeuta Tomislava i njegove klijente: Ninu, Jakova, Saru, bračni par Jozu i Ivanu, a petak je rezerviran za superviziju kod Ane. Iz tjedan u tjedan se razvija složeni odnos terapeuta i klijenta, razotkriva dubina ozlijeda koju nosi svaki sudionik drame i uviđamo koliko je psihoterapijski odnos složen, dvosmjeran i ljudski.

Filmske stereotipove o psihoterapiji ovdje nećete naći: Tomislav (Elvis Bošnjak) nema na stolu porculansku bistu s frenološkim šarama, on nije komični psihijatar koji je zbunjeniji od vlastitih klijenata, već je čovjek koji je također suočen s komadem života kojeg nije lako prožvakati i koji traži stručnu pomoć. S razvojem priče uočavamo njegova dva lica – odražavajućeg i direktivnog terapeuta s jedne, i narcisoidnog supruga kojemu se privatni život polako raspada. Njegovi klijenti također nisu stereotipovi: Nina (Iva Babić) je liječnica s turbulentnim ljubavnim životom i tvrdoglavim erotskim transferom, Jakov (Leon Lučev) je narcisoidni specijalac koji dolazi u kontakt s vlastitim emocijama, Sara (Katarina Strahinić) je gimnastičarka koja pokušava posložiti disfunkcionalnu obitelj i autodestruktivnost, a Jozo (Goran Bogdan) i Ivana (Dijana Vidušin) su bračni par čiji će se odnos duboko protresti iz razloga koje nisu ni slutili. Ana (Ana Karić) je Tomislavova nekadašnja mentorica i trenutno je kod nje na superviziji koja će se pretvoriti u puno više od rutinskog brifinga. Upoznat ćemo i Renatu (Nina Violić), Tomislavovu suprugu, te Barbaru, njihovu kćer.

Klinička drama

Stigmatizacija psihoterapije srećom je tek spomen na neka druga vremena – imati vlastitog psihoterapeuta stvar je prestiža. Dok je prije traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći bilo ravno javnom priznanju da s vama nešto ozbiljno nije u redu: ili se psihologe donekle doživljavalo kao ratne profitere, jer je glavnina medijskog prikaza psihološke djelatnosti kroz ’90-te bila zaokupljena izbjeglištvom i PTSP-om; prikaz je sada pravičniji prema raznolikosti posla: od poznatog rada u školi ili pri selekciji zaposlenika, preko savjetovanja i psihoterapije do pozitivne psihologije.

Serija nije edukacija o psihoterapiji. To je 45 epizoda ljudske drame gdje nitko nije imun na krive procjene, snažne emocije ili žaljenje. Sudjelovati u grupnom psihoterapijskom radu nalik je na monodramu – slušate kako netko prosipa dušu ispred grupe stranaca, osjećate kako vam neki dijelovi duboko rezoniraju u nutrini, suosjećate s njihovom boli i radujete se zajedno razrješenju koje slijedi. Ovdje teško možete biti pasivni promatrač, kritizirati replike da su loše naučene ili strahovati od preglumljavanja; kada jednom krene kontakt s vlastitom traumom, bol koju osoba pretače u riječi je savršeno stvarna. I onda vas lupi spoznaja – psihoterapija mi je uništila gušt čitanja fikcije!

Nalazim potrebnim upozoriti na razliku između savjetovanja i psihoterapije: prvo je kratkoročan proces usmjeren na rješavanje specifičnog problema; psihoterapija je dugoročan proces koji za cilj može imati restrukturiranje nekih vidova osobnosti. Institucionalno, psihološka i psihijatrijska djelatnost su striktno određene: uz postojeći Zakon o psihološkoj djelatnosti1 i pripremu Zakona o psihoterapiji2, Liječnička komora i Psihološka komora sankcioniraju terapijski rad. Uz studije medicine, psihologije, socijalnog rada… potrebno je dovršiti posebnu edukaciju iz psihoterapije koja traje četiri godine. Nakon toga stječete licencu u trajanju pet godina i moguće ju je produljiti samo uz kontinuiranu edukaciju i superviziju. Kako vidimo, nema previše prostora voluntarizmu.

Kontraindikacije

Kako je i bilo za očekivati, serija je izazvala raznolike reakcije. Prateći komentare po forumima i Facebooku, gledatelji su oduševljeni adaptacijom i to sasvim opravdano. Serija ima genijalnih momenata, kada se u jednoj, dobro smještenoj rečenici, razotkrije bol lika, kada sitna mimika u potpunosti opiše kako se osjeća. Tomislavovi osmjesi i položaj tijela govore koliko je nespreman čuti kritiku bolje nego riječi; Renatina potpora Sari šaljivim komentarom pokazuje se kako dopire do te djevojčice učinkovitije od terapije; prezrivi Ivaninini komentari i Jozina agresivnost uvjerljivo pokazuju koliko se slabosti skriva iza njih. Ali osjećaj jeze koji vas prođe nakon nekih Jakovljevih izjava je vrhunac serije. Leon Lučev je briljantan u ulozi! Adaptacija sadrži i sitne bisere koje je lako propustiti: u jednoj sceni Lada Kaštelan (autorica hrvatske adaptacije) glumi pacijenticu na odlasku – čista hičkokovska scena.

S druge strane, postoje momenti koji su mogli biti bolji. Teško mi se oteti dojmu da je ekipi trebalo dva tjedna da se uhodaju u uloge. Jednostavno, tijekom trećeg tjedna serije nešto se zbilo i izgovorene rečenice su zvučale iskreno, glumci su djelovali autentičnije, moglo se osjetiti da se na terapiji nešto doista pomiče. Drugi frustrirajući moment, nažalost prisutan do posljednje epizode, su pauze u sredini rečenice. Dojam koji sam dobio je da su zaboravili tekst, a ne da je riječ o nekoj tehnici glume. Nažalost, u previše navrata je rušilo napetost situacije. Čini se kako je puno bolje išlo dočaravanje neverbalnom komunikacijom.

Oglasila se i nekoliko psihoanalitičara3, kritizirajući neke vidove serije. Mogu se složiti s dobrim dijelom argumenata, iako ostaje dojam da su u kritici zaboravili kako je ovo dramska, a ne dokumentarna serija.

Supervizija

Krenemo li uspoređivati hrvatsku, američku i srpsku adaptaciju prvo što uočavamo su gotovo identične scene i dramska rješenja. Zatim slijedi razlika u glumi: hrvatska adaptacija pomalo pati od književnog jezika i kazališne aure. Ubacivanje kolokvijalnog jezika dodalo bi na autentičnosti, ovako imate dojam da je Krleža pokucao na seansu. Američki glumci su uvježbaniji za TV-kameru i kod naših glumaca se osjeti jedan negativni transfer kazališnog iskustva u radu na televiziji.

Pomalo je nepravedno uspoređivati uloge koje su ostvarili Elvis Bošnjak, Miki Manojlović i Gabriel Byrne. Elvis je izvrsno dočarao psihijatra punog dvojbi, nekoga tko glumata žrtvu i teško postiže autentičnost4. Miki je živuća legenda glumišta i utjelovio je likove s kojima bi se namučila i satnija psihijatara. Gabriel Byrne je, pak, u karijeri surađivao s braćom Cohen (Millerovo raskrižje) i Bryanom Singerom (Privedite osumnjičene). Čak je utjelovio Sotonu i namlatio Schwarzeneggerovo dupe (Kraj dana), tako da je debelo izvan konkurencije.

Dijagnoza

U terapiji je hvalevrijedan pothvat HRT-a u adaptaciji izraelske franšize. Pruža nam uvid koliko kvalitetnu dramsku produkciju možemo imati potrudimo li se. Serija će svakako promijeniti stereotipove o psihoterapiji, ali oprez neće škoditi. Tko nije gledao, neka se grize. Osjećaja krivice može se riješiti na terapiji.