Cosmos: Putovanje u prostoru i vremenu

Napraviti nastavak vjerojatno najkultnije dokumentarne serije je hrabar i riskantan potez – uvijek postoji rizik da završite kao George Lucas. Kada sam čuo vijest da će nastavak Saganova “Cosmosa” voditi Neil deGrasse Tyson i da će jedna od scenaristica biti Ann Druyan, nisam mogao dočekati prvu scenu. I večeras u 21h, seriju je najavio Barack Obama.

“Cosmos” je serija koja mi je, bez pretjerivanja, obilježila život. Do tada sam znao napraviti izlet u neku ZF knjigu ili film, ali nakon Vangelisove glazbe i čarobnih svemirskih pejzaža za mene je postojao samo jedan san – raditi za NASAu, makar razvrstavao poštu. U međuvremenu me sustigla stvarnost, ali znanost nisam prestao sanjati.

Prva epizoda posveta je prvom serijalu i Carlu Saganu osobno. Neil deGrasse Tyson nam je pokazao našu kozmičku adresu, ispričao slutnju beskonačnosti svemira Giordana Bruna i ograničenost vremena u kojem je živio. Smjestio je pisanu povijest u posljednjih 14 sekundi kozmičkog kalendara i pokazao koliku promjenu može izazvati jedan čovjek. Malom autobiografskom epizodom, deGrasse Tyson nam je približio ljudsku veličinu Carla Sagana.

Priča o “Cosmosu” je višestruka prekretnica. To je prva velika serija koja je promijenila iz korijena način popularizacije znanosti. Do tada se o znanosti pričalo gotovo isto kao i za predavaonicom, a onda je Carl Sagan pokazao koliko je astronomija cool, koliko su fantastičnih spoznaja donijele misije Marinera, Pioneera i Voyagera. Znanost je bila stvar egzaktnosti i matematike podjednako koliko i filozofije i duhovnosti.

U jedva dvije godine, dokumentarci su odrasli. Počelo je s “Usponom čovjeka” Jacoba Bronowskog, pričom o nastanku znanosti, ali i osobnom putovanju kroz nju. Još uvijek profesorskim stilom, taj poljski matematičar nam je prvi sistematično u televizijskom formatu pokazao koliko su povijest znanosti i najnovija otkrića važni za našu ljudskost, svim stereotipovima usprkos. Na lijep način je prikazao razliku između znanstvenog i mitskog komuniciranja opisujući nastanak tamahagena i kovanje katane. Druga serija koja je koristila slični osobni pristup, bila je “Civilizacija” sir Kennetha Clarkea – povijest zapadne civilizacije ispričana kroz povijest umjetnosti. I ovaj je uvaženi profesor uspješno spojio ekspertizu s vizualnim kodom televizije.

Zanimljivo je da u pozadini sve tri serije stoji neupitni div dokumentarnih serija – sir David Attenborough, koji je u to doba bio direktor na BBC-u i što izravno, što posredno, zaslužan je što su te serije ugledale svjetlo dana.

* * *

Začarao me je, potpuno i neizlječivo, Saganov entuzijazam. To dječačko oduševljenje astronomijom i obećanje da možemo stići do novih svjetova, radoznalost i ona neukrotiva pobuda da razumijemo zašto svijet funkcionira upravo ovako, sve one slike nebeskih čudesa, podjednako umjetnost kao Leonardo ili Rembrandt, sve to je kliknulo u najdubljem dijelu mene i znao sam da mi nema pomoći – bit ću znanstvenik!

Veličina Saganovog pothvata popularizacije znanosti vjerujem da leži u iskrenom povezivanju metodološke discipline s duhovnošću. Nedomišljena je glupost da su znanost i duhovnost (religije su tek institucionalizirane priče o duhovnosti) u sukobu. Osjećaj nadilaženja i pripadanja nečem neusporedivo veličanstvenom podjednako nadahnjuje znanstvenika i vjernika. Dobar znanstvenik svjestan je granica znanosti, ne brka područja duhovnog i logičkog i zato može dobiti najviše od obojeg. Negdje u svemiru, postoji li neka druga inteligencija, upravo razvija znanost gotovo identičnu našoj – povijest utječe tek na detalje klasificiranja i razvoja pojedinih područja. Duhovnost kakvu znamo, pak, jedinstveno je ljudska.

Na studiju sam se stalno preplitao s “Cosmosom”. Kada smo kod Miščevića trebali napraviti seminar i postaviti antičke filozofe u vremenski kontekst, grafikon iz knjige mi je poslužio kao predložak. Kada sam po prvi puta dobio zadatak predavati metodologiju znanosti, poslužilo je nekoliko poglavlja. U knjizi ima dosta filozofskih referenci i priča iz povijesti znanosti. Sagan je na zoran način prikazao razliku između znanstvenog i pseudoznanstvenog razmišljanja. Kada sam tome dodao znanja i vještine sa psihologije, pošlo mi je za rukom posložiti predmet da bude i stručan i zabavan, predmet u kojem sam ginuo na nastavi i nisam žalio ni Joula uložene energije.

Reakcije su uvijek iste, i četrnaest godina kasnije. Prazni pogledi turista, po neko od njih zbunjen onim što se zbiva. Tek nekolicina do kojih dopirem; neki s podsmjehom, jer vide da odbacujem sigurnost zaklona katedre, neki zbunjeni, jer ne znaju što točno očekujem od njih. Ali kako semestar odmiče, tako im se počinju paliti žaruljice, usude se napustiti sigurnost navike i počinju si govoriti “Nisam o tome razmišljao na taj način.” Tada znam da sam zaradio plaću. Ja sam mulac od četiri banke i kad prestanem na predavanjima pozivati na igru, onda ću znati da sam ostario.

Dinosauri globalizacije – radioamaterizam

Ako je video ubio radijsku zvijezdu, Internet je skoro presudio radioamaterima, prvoj doista globalnoj komunikacijskoj mreži. Kako se ove godine puni 100 godina osnutka ARRL (American Radio Relay Legaue), te 90 godina osnutka časopisa »Radio« i radio-kluba Zagreb, Zadarski filozofski krug nastavlja s ciklusom predavanja »Šporka filozofija« na temu globalizacije, tehničke kulture, s jednom žličicom filozofije.

Ovom prilikom prikladno je podsjetiti na kultnu knjigu kultnog prof. dr. Bože Metzgera »Radio priručnik za amatere i tehničare«. Prof. dr. Božo Metzger utemeljitelj je fizike u hrvatskoj biomedicini, profesor na studiju medicine i veterine, utemeljitelj Zavoda za fiziku Medicinskog fakulteta na Veterinarskom fakultetu, te konzilijarni fizičar u Kliničkoj bolnici Dr. Mladen Stojanović u Vinogradskoj ulici (današna b. Sestara milosrdnica).

Vidimo se u Multimedijalnoj dvorani Gradske Knjižnice Zadar u srijedu, 5. ožujka u 18:30.

Zašto se trudiš?

Pitanje koje često dobijem – zašto se trudim oko popularizacije filozofije -  nečega što niti je nešto cijenjeno, niti primjenjivano, a bome ni isplativo? Iz istog razloga zašto se ne predajem ni pred većim izazovima – radim to za sebe, iz sebe i zato jer me veseli.

Da ću se posvetiti akademskoj karijeri znao sam još kao klinac – knjige su mi bile premile da bi se njima bavio samo u slobodno vrijeme. Da ću se posvetiti filozofiji, e to nikako nisam očekivao. Da su se zvijezde poklopile malčice ukrivo, vjerojatno bih uronio u sociologiju. Ovako, ispalo je da sam, posve neočekivano, u filozofiji pronašao dobar dio onoga što me najdublje kopka – matematiku, duhovnost, temeljne zagonetke i životne izazove. Moram biti iskren – primarni interes mi je bila matematika, ali kako je ratne ’92. bilo praktički neizvedivo otići iz Zadra i upisati PMF, odlučio sam se upisati sociologiju. Kako je riječ o dvopredmetnom studiju, trebalo se odlučiti na još nešto – engleski mi je išao, ali nisam se vidio u studiranju jezika. Psihologija mi je  bila zanimljiva, ali to me je čekalo kasnije. Filozofija mi se činila najpovezanija.

Srećom, na studiju filozofije imao sam zadovoljstvo slušati nekoliko kvalitetnih profesora: Nenada Miščevića, Arna Markusovića i Mirka Jakića. Na sociologiji sam imao čast biti student Esadu Ćimiću i Nikoli Skledaru. Iako su bile ratne godine, vjerujem da sam dobio puno više nego su to imale priliku kasnije generacije – u prve dvije godine studija praktički dva semestra nismo imali nastavu zbog stalnih uzbuna i granatiranja. Dobru bazu mi je dao MIOC, kvalitetnu metodologiju su pružili profesori i na meni je preostalo čitanje, a bilo je toga – samo na prvoj godini lektira iz filozofije i sociologije iznosila je preko 3,500 stranica. Nezamislivo iz današnje perspektive.

Nenad Miščević je predavao antičku filozofiju na neuobičajen način – problematski i analitički. Uobičajeni pristup je autorski i kronološki, ali ovo mi je bilo bliže. Sjećam se njegovih crtanja ribić-1 i ribić-2, objašnjavanja ekonomskih analogija u etičkom prosuđivanju, značaju skepticizma u povijesti filozofije. Ponajbolje ga pamtim po dva detalja: prvo predavanje, praktički s vrata nam govori kako kasnimo s čitanjem? Bez upoznavanja i ostalih formalnosti – pravo u glavu! Za objašnjenje je ponudio jednostavnu računicu – imate optrilike 2,000 stranica lektire, 30 tjedana do lipnja i dnevno morate pročitati 60-ak stranica. Brucoši, zbunjeni po defaultu, samo smo se pogledavali i prepuštali čuđenju. Vjerojatno najbolji ulazak u bavljenje filozofijom. Druga anegdota koju rado pamtim su njegovi komentari na jedan domaći – trebali smo prikazati raspored glavnih antičkih pravaca na vremenskoj crti. Ja sam se poslužio Saganovim Cosmosom. Nenadov pristup je bio jednostavan – upozorio bi na pogreške, naglasio uspješno obavljene detalje, ohrabrio gdje je trebalo i bio izrazito profesionalan.

Mirko Jakić je predavao logiku. Imao sam sreću slušati ga u danima dok je još vjerovao da nešto može promijeniti i trudio se na nastavi. Moram priznati da mi je logika bila najdosadniji predmet – po treći puta sam morao učiti iste stvari – MIOC je odradio svoje. Ono što me oduševilo je koliko je matematike u pozadini filozofije. Ne samo matematičke logike – u ono mračno, predbolonjsko doba logika se učila u šest od osam semestara; Descartes i epistemologija, deontička logika i Spinozina etika, filozofija matematike i metodologija znanosti… sve je vrvilo od jednog egzaktnog, utemeljenog i nedvosmislenog promišljanja. Nekoliko godina kasnije, postao sam Jakićev novak. Desetljeće kasnije, putevi su nam se razišli.

Arno Markusović je izvan konkurencije najbolji profesor kojeg sam imao. Čovjek je vrhunski baratao epistemologijom, Descartesom, Leibnitzom, Spinozom i Kantom. Njegova predavanja i način prezentacije su mi i danas ideal koji nastojim doseći. Slušati nekoga tko predaje zakučaste dijelove filozofije bez i trunka mistifikacije, s velikom strašću, erudicijom i željom da zarazi publiku vlastitim entuzijazmom. Igrom slučaja, predavao mi je Uvod u filozofiju, Epistemologiju i Klasični njemački idealizam (Povijest filozofije III) – tako da sam imao priliku pratiti konzistentan pristup od Antike do Hegela. Mogu reći, pred punom materijalnom odgovornošću, da još nisam upoznao nekoga tko je tako dobro znao držati predavanja iz filozofije. Mogu ga usporediti jedino s Lucianom Floridijem, ali čovjek je potpuno druga liga. Arnovo povezivanje filozofije sa psihologijom me kasnije motiviralo za paralelni studij i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Predavanja profesora Ćimića su bila nešto neopisivo. Slušati živuću legendu, golemog erudita, sociologa bez autocenzure i čovjeka pred čijom biografijom ostanete bez daha, predstavljalo mi je privilegij. Ono što je frustriralo dobar dio mojih kolega – Ćimićevo povezivanje povijesti, sociologije, filozofije i kulture, za mene je bio izazov. Čitati njegove knjige, po neki puta se upustiti u raspravu… iskustva su koja su mi uljepšala studij ratnim godinama usprkos. Sjećam se ispita iz sociologije religije – Ćimić je imao običaj ispitivati usmeno pred svim studentima. Postavio bi vam pitanja, dao da ih zapišete i ostavio vam par minuta da skicirate odgovor – moment koji sam kasnije ‘ukrao’ kada sam došao s druge strane katedre. Fascinantna je vještina kojom je znao procijeniti kome može postaviti kakvo pitanje. Dok su jedni bili oduševljeni što ih je pitao da navedu neku podjelu, kada sam sjeo ispred njega, s ispitnom anksioznošću u punom pogonu, postavio je tri pitanja i kolegice koje su sjedile uz mene su se samo šutke pogledale. Niti jedno pitanje nije bilo iz knjige – tražio je povezivanje detalja iz filozofije, etike, sociologije i religije. Super, izazov! Kasnije mi je objasnio da nema smisla postavljati svima ista pitanja jer ne znaju svi isto.

Uz Nikolu Skledara sam imao priliku ući u akademsko proučavanje sociologije. Sjećam se kako su mi se isprva njegova predavanja činila teškima i frustrirajućima zbog količine gradiva kojoj smo bili izloženi. Kasnije, kada sam se ušemio u studij, naučio sam cijeniti takav pristup. Skledar me naučio još jednom detalju – vrijednosti laissez faire pristupa u akademskoj zajednici. Iz današnje perspektive njegov pristup bi se mogao nazvati tradicionalnim, s naglaskom na kvalitativno i filozofsko, ali u trenutku kada sam započinjao studij, to iskustvo integracije znanja mi je puno značilo.

Kada mi je 2003. prišao Bruno i predložio da obilježimo UNESCOv Svjetski dan filozofije, ne samo da smo započeli jednu dobru tradiciju popularizacije filozofije, nego sam pretvorio poznanstvo sa studija u drago prijateljstvo. Po jedanaesti put ćemo ove godine zapeti, ispričati priču o filozofiji i još nečemu što nam je pri srcu i uživati što imamo s kime podijeliti svoju tvrdoglavost i luckavost.

J.R.R. Tolkien

Na današnji dan, 1937. godine objavljen je Hobbit, jamačno najveća prekretnica u žanru fantastike i dječje literature. John Ronal Reuel Tolkien autor je opširne povijesti Međuzemlje, priča koje su nastale oko lingvističke avanture koju je ovaj oxfordski profesor započeo još u tinejdžerskim danima.

Središnja djela o Međuzemlju; biografija i Tolkienovi eseji; iz autorove knjižnice

Središnja djela o Međuzemlju; biografija i Tolkienovi eseji; iz autorove knjižnice

Prema legendi, jedan od studenata predao je prazan list papira i u trenutku nadahnuća, Tolkien je napisao

U rupi u zemlji živio je hobbit.

Nastavljajući se na fragmente povijesti koju je izmislio radeći oko zamišljenog jezika vilenjaka, ovaj lingvist stvorio je vjerojatno najkompleksniju mitologiju kojoj možemo identificirati autora. Kako je jedan kritičar primijetio, Tolkien je stvorio legende koje posjeduju snagu nacionalnog mita. Upravo to jest dio Tolkienove ambicije – nastojao je stvoriti mitologiju koju, u usporedbi s drugim europskim narodima, Englezi nisu imali. Burni povijesni događaji početkom prvog tisućljeća, migracije naroda i velike povijesne mijene ostavile su u Engleskoj jezične, kulturne i historijske slojeve u kojima se jedan specifični, nacionalni mit izgubio. Nastavljajući se na mitologije drugih germanskih plemena, islandske Ade, slavenske mitove i polazeći uvijek od jezika, Tolkien je iskoristio bogatstvo kulturne baštine, povijesti i osobnih trenutaka, te ih spojio u nešto što suvereno možemo nazvati humanističkom znanstvenom fikcijom.

Povijest Međuzemlje u 12 svezaka; iz autorove knjižnice

Povijest Međuzemlje u 12 svezaka; iz autorove knjižnice

Iako smo naučili o znanstvenoj fikciji slušati kroz prizmu prirodnih znanosti, Tolkien je napravio pothvat sličan svom oxforddskom prethodniku Charlesu Lutwidgeu Dodgsonu, poznatijem kao Lewisu Carollu. Taj matematičar i logičar iskoristio je svoje poznavanje paradoksa i bogatu maštu i stvorio fascinantan svijet kojem se često vraćamo. Tolkien je bio stručnjak za nordijske jezike i kulturu i ta je znanja spojio u složenu mitologiju koju povijesno možemo smjestiti u ranosrednjovjekovnu Merciu, ili još i šire, od Irske na zapadu do Urala na istoku, i od Norveške na sjeveru do Alpa na jugu. Nije teško prepoznati Maglovite planine kao Ural, crni mač i tragičnu priču Turina Turambara s onom Kaullervoa iz Kalevale, izgubljenu gondorsku dinastiju kao Merovinge, a Rohance kao generičko franačko pleme koje bi, smješteno u četvrto stoljeće naše ere izgledalo posve autentično. No to su tek paralele, veličina Tolkienova djela sastoji se u stvaranju novih jezika, stvorenih po platonističkom uzoru, posebice kada je o tengwaru (alfabetu) riječ. Povijest je ispričana kao pozadina za jezik.

Knjige o Međuzemlji - od atlasa, preko bestijarija do studije o jezicima (gore desno - unikat); iz autorove knjižnice

Knjige o Međuzemlji – od atlasa, preko bestijarija do studije o jezicima (treća u gornjem redu – unikat); iz autorove knjižnice

S druge strane, treba biti oprezan da se ne vidi puno više od onoga što je Tolkien stavio u priču. Tako možemo naići na tumačenja po kojima je Hobbit alkemijski spis skriven u obliku dječje literature. Od boje odjeće koju nose patuljci i Bilbo, preko opisa putovanja ispod zemlje, kroz vodu i zrak, Tolkien, tvrde čvrnknuti ‘znalci’, opisuje stvaranje kamena mudraca. S uspjehom Jacksonove trilogije ovakvih se tumačenja namnožilo preko granica dobrog ukusa. Tako je Bilbo postao Krist, a neonacističke grupacije organizirale su indoktrinacijske kampove vabeći pričom o germanskom duhu u Tolkienovoj mitologiji. Ironično je što je Tolkien odbio tiskanje Hobbita u njemačkoj za vrijeme nacističke vladavine iako su nacisti utvrdili da kao arijevac može objavljivati. Za očajne tražitelje poveznica na koncu uvijek ostaje prsten Nibelunga i Wagnerov ciklus. O očaju svjedoči činjenica da je Tolkien iživciran usporedbom rekao kako je jedina sličnost između ta dva djela što je prsten – okrugao.

 

Među nama – etika

U sklopu HTVove emisije “Među nama” s temom etike (2. travnja 2013.), gostovao sam s kratkim prilogom o informacijskoj etici. Poveznica na snimku emisije nalazi se ovdje. Transkript je u nastavku…

Govoriti o etičkom stanju u društvu u Hrvatskoj je u stvari moguće samo ako identificirate s koje pozicije dolazite. Ja kao znanstvenik mogu govoriti samo iz pozicije znanosti. Dakle, postoji jedno ograničenje. Prvo, ograničen sam sam logikom jer moram imati jedan sustavan matematički aparat koji mi daje za pravo, odnosno ne dopušta mi nikakve pogreške u zaključivanju. Drugo, mora mi biti vrlo jasna paradigma iz koje govorim o izvjesnom problemu i na koncu, to je ono na što je upozorio Descartes, a to je ta ideja da ako koristimo pojmove, moramo ih koristiti jasno i odjelito. Ono što mi trenutno imamo je rasprava o pojedinim etičkim problemima gdje se definicija pojedinog pojma podrazumijeva. Ali upravo zato što se pojedini pojmovi koji su ključni u toj raspravi mogu višestruko definirati imamo definitivno temelj za nerazumijevanje.

Postavlja se još jedno vrlo važno pitanje za sve te rasprave u Hrvatskoj. Koliko ima smisla trošiti energiju na neke rasprave o pitanjima iz prošlosti na koje ne možemo utjecati i zašto energiju ne trošimo na neka pitanja iz budućnosti? Jedan primjer koji nam se iz hrvatske perspektive može činiti šaljiv, ali je u stvari vrlo ozbiljan i čeka nas u skoroj budućnosti. To je da je Južna Koreja 2007. pokrenula zakonsku inicijativu po kojoj pokušavaju napraviti jedan skup zakona kojima bi preduhitrili stvaranje umjetne inteligencije, što njihovi stručnjaci smatraju da bi oko 2025. već moglo biti napravljeno. Do te mjere su im dopustili intervencije, da im dopuštaju izmjene Ustava u tom slučaju. Sad, da se malo našalim, da li Hrvatska treba čekati da joj se stvori robotska strsanka da krene razmišljati o tako nečemu?

Na rubu znanosti

U sklopu teme Umjetna inteligencija gostovao sam s kratkim prilogom u HTVovoj emisiji Na rubu znanosti. Tekst je u nastavku…

UMJETNA INTELIGENCIJA I FILOZOFIJA UMA

Prilog u emisiji “Na rubu znanosti”  - HTV1, 12. VI. 2006.

Može djelovati pomalo neobičnim što filozofija, koja se doživljava kao prilično nepraktična disciplina, radi u nečemu tako praktičnom kao što je područje umjetne
inteligencije. Međutim, pitanja o funkcioniranju našega uma i mogućnostima repliciranja tih istih mogućnosti umnogome su starija od suvremenih tehničkih realizacija.
Unutar filozofije, kao pokušaja promišljanja sveukupnosti zbilje, postoje specijalizirana područja: od etike, logike, preko teorije spoznaje do filozofije znanosti
i tamo smještene filozofije uma. Filozofija uma, ili filozofija psihologije bavi se propitivanjem naravi mentalnih fenomena i njihove veze s ponašanjem i mozgom. Uz psihologiju, neuroznanost i računarstvo, dio je kognitivne znanosti.
Da nije riječ samo o iscrpljivanju u spekulaciji upitne primjenjivosti, najrječitije govori projekt MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Open
Course Ware – internetsko predstavljanje nastavnih programa tog uglednog tehnološkog centra koji nudi i studije iz područja antropologije i filozofije. Tako možemo naći kolegije poput Uma i strojeva, Relativizam, razum i stvarnost ili Drugi umovi i sl.

Osnovni pristupi

Možemo razlikovati dvije vrste pristupa – tradicionalni, koji pristupa umjetnoj inteligenciji kroz filozofske discipline i problemski pristup. U tradicionalnom pristupu razlikujemo ontološka, logičko-spoznajna i antropološko-etička pitanja. Ontološka pitanja u ovom području mogu se shvatiti kao valjanost konstrukata. Najpoznatiji je problem odnosa uma i tijela. Spoznajna-logička pitanja odnose se na ograničenja u razumijevanju naših mentalnih svojstava, dok se etički problemi tiču budućih odnosa prema pravoj umjetnoj inteligenciji. Problemski pristup zanima možemo li postići slabu ili jaku umjetnu inteligenciju, odnosno, koji nas izazovi čekaju nakon što je postignemo?

Odnos uma i tijela

Intuitivno gledajući, možemo za sebe reći kako posjedujemo dva glavna svojstva: tjelesni smo i posjedujemo sposobnost mišljenja. Na prvi pogled, čini se kako su ove osobine međusobno nesvodljive. Međutim, svjedoci smo mnoštva maštovitih teorija o tom pitanju u povijesti zapadne filozofije: od Platonove teorije ideja, preko
Leibnitzove monadologije ili Descartesova dualizma do suvremenih redukcionističkih težnji poput teorije identiteta, biheviorizma, funkcionalizma ili anomalnog monizma. Najkraće rečeno, svi se ti pristupi svode na četiri temeljne teze:
1. Realizam, tj. uvjerenje kako neke stvari posjeduju mentalna svojstva.
2. Konceptualnu autonomiju, tj. postavku kako je nemoguće svesti mentalna svojstva na nementalna svojstva.
3. Dovoljnost objašnjenja sastavnicama, tj. uvjerenje kako je za objašnjenje bilo koje pojave dovoljno uočiti koje su njene temeljne sastavnice, objasniti
pojedinačno svaku od njih i time osigurati objašnjenje složene pojave, te
4. Nementalizam sastavnica, tj. uvjerenje kako niti jedna od tih sastavnica ne posjeduje mentalna svojstva.
Ovako posložen prikaz shvaćanja odnosa uma i tijela otkriva glavnu teškoću: svaka je pojedinačno prihvatljiva, ali je logički nemoguće zagovarati sve četiri postavke, pa ovisno o tome koju kombinaciju zagovarate, možemo prepoznati glavne pristupe u filozofiji. Valja istaći kako je dominantni pristup u kognitivnoj znanosti materijalni monizam, tj. stajalište kako je svako mentalno svojstvo posljedica izvjesne organizacije materije, te da u svemiru ne postoji ništa drugo što bi imalo veze s mentalnim. Iako ovaj stav može izgledati svjetonazorno problematičan, filozofski problemi se tu ne iscrpljuju, ali to daleko nadmašuje okvir ovog izlaganja.

Jaka ili slaba umjetna inteligencija?

Zagovornici jake umjetne inteligencije uvjereni su kako je moguće postići potpuno repliciranje ljudskih mentalnih svojstava: od kognicije do emocija, motivacije i
kreativnosti. Zagovornici slabe umjetne inteligencije dozvoljavaju da će strojevi moći ponašati kao da posjeduju kognitivna mentalna stanja, ali ih neće posjedovati. U prilog jakoj struji govore teoretičari poput Daniela Dennetta koji tvrdi da ako je moguća slaba umjetna inteligencija, moguća je i jaka. Church-Turingova teza govori o mogućnosti računskog prikaza kognicije – svaki mogući izračun moguće je Umjetna inteligencija i filozofija uma izvršiti pomoću računala uz dovoljno vremena i memorijskog prostora. Turingov test trebao bi razlučiti inteligentne strojeve od običnih jednostavnim postupkom – ukoliko stroj daje odgovore koje nismo u stanju razlikovati od ljudskih odgovora, tada je stroj inteligentan.
Zagovornici slabe umjetne inteligencije nalaze niz prigovora. Tako John Searle u argumentu kineske sobe pokazuje kako bi i u slučaju kada bi imali računalo koje bi obavljalo zadatke nalik čovjeku ne bi mogli reći da ono posjeduje mentalna stanja već samo niz pravila ponašanja. Halting problem vezan je uz turingov stroj, temeljni model po uzoru na koji su današnja računala izrađena, i upozorava da nema načina kako možemo znati hoće li taj stroj ikada završiti zadani izračun. Drugim
riječima, ne možemo znati možemo li simulirati izvjesni kognitivni proces u konačnom vremenu. Thomas Nagel pruža prigovor vezan uz svijest. Naime, postoji izvjestan način kako je to biti u izvjesnom mentalnom stanju – vidjeti crveni objekt, ili još bolje, vidjeti djevojku u koju sam zaljubljen. Taj kvalitativni sadržaj uma, prema njemu, neprenosiv je na stroj.
Što se samog problema svijesti tiče, težinu lako ilustrira činjenica da prilično dobro razumijemo rečenicu “Ja sam svjesno biće” ali imamo izrazite teškoće objasniti što to znači biti svjesno biće. Ned Block upućuje na razlikovanje četiriju vrsta svijesti – fenomenološku svijest, tj. kako je to biti u izvjesnom stanju uma, svjesnost pristupa koja se odnosi na izvjesne načine pristupa informacijama, samosvijest, tj. kako reprezentiramo sami sebe i nadzornu svijest, tj. kako reprezentiramo vlastita mentalna stanja.

Može li se izračunati misao?

Drugi klasični pristup mentalnom, pa tako i umjetnoj inteligenciji u filozofiji tiče se teorije kompjutacije. Drugim riječima, vrijedi li praktično pravilo da “sintaksa čini čuda za semantiku”? Svatko tko je imao u školi matematiku, posebice logiku, svjedočio je ovom pristupu. Sastoji se od dvije vrlo jednostavne ideje – prva tvrdi kako se sadržaj naših misli može predstaviti na izvjestan način – uostalom, upravo sada to i činim pišući, a druga pretpostavlja izvjesnu pravilnost u odnos između misli. Ta pravila mišljenja čine logiku. Matematička logika povezuje ta pravila s aritmetičkim izrazima. To nam pruža mogućnost analize izvjesnog korpusa misli i egzaktnu provjeru barem konzistentnosti danog korpusa. Svaki matematički iskaz podrazumijeva reprezentacionalistički pristup.
Drugi, tehnološki privlačniji je pristup neuralnih mreža. Ovdje temeljna jedinica nije više pojam ili predikat, već čvor, koji omogućuje prijenos, gušenje ili poticanje impulsa. Operacija nad izvjesnim sadržajem (tj. mentalno stanje u najslobodnijem smislu riječi) rezultat je cjelokupnog rada mreže. Na taj način, imamo nereprezentacionalistički pristup mentalnom. Iako ovakav pristup nije imao zastupnika u povijesti filozofije, bacio je zanimljivo svjetlo na mnoga tradicionalna
pitanja.
Valja napomenuti da je i u ovom slučaju moguće numerički izraziti djelovanje mreže, pa tako imamo mogućnost računalne simulacije mreža.
Koliko je uopće moguće opisati mentalno pomoću računskog procesa pitanje na koje je u filozofiji uma ponuđeno mnoštvo prijedloga – od problema kineske sobe koji se protivi intuiciji funkcionalnog repliciranja, Nagelovog zamišljanja kako je to biti šišmiš do spoznajnog jaza, pitanja povlaštenog statusa i filozofskih zombija kada je riječ o problemu svijesti.

Umjetna inteligencija i ljudskost

Jamačno najzahvalnije područje za filozofiju o pitanju umjetne inteligencije su implikacije koje bi njeno postignuće imalo na poimanje nas samih, društva i temeljnih vrijednosnih određenja. Za razliku od prethodnih pristupa, gdje filozofija uglavnom slijedi nove spoznaje iz znanosti i bavi se posljedicama koje one mogu izazvati, ovdje filozofski problemi grabe u budućnost.
Što čini ljudsku narav i kakvo je naše mjesto u Svemiru vjerojatno su najstarija pitanja. Zbog svoje starosti, sputana su ukorijenjenom slikom koju imamo o sebi.
Mogućnost postojanja drugih bića sa sposobnostima sličnima našima pruža dragocjenu mogućnost novog gledišta na stari problem. Može li se pomiriti naš svjetonazor i religija s obećanjem tehnološkog repliciranja uma ili se opet vraćamo dr. Frankensteinu?
Književnost su zanimali isti problemi kao i filozofiju, ali ih je predstavljala u privlačnijem ruhu. Znanstvena fikcije nerijetko je posuđivala misaone pokuse iz filozofije i zaodijevala ih u dramatski zaokruženu cjelinu. Tako možemo prepoznati probleme vezane uz svijest i autopercepciju u seriji priča o robotima Isaaca Asimova, odnos razuma i emocija kod Arthura C. Clarkea ili Putnamove mozgove u kadi i postmodernistički simulakrum u Matrixu, da nabrojim samo najpopularnija mjesta.
Problemi iz ove skupine mogu se ukratko izraziti kao pitanja:

  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, prelazi li čovjek granice prirodnog reda?
  • Ako se svijest može umjetno stvoriti, smijemo li takvim bićima uskratiti pravak oja tražimo za sebe?
  • Koji su kriteriji razgraničenja svjesnih bića?
  • U kakvim uvjetima smijemo stvarati svjesnu umjetnu inteligenciju?
  • Može li naša kultura i svjetonazor preživjeti postojanje drugih inteligentnih i svjesnih bića?
  • Postoji li sloboda odlučivanja ako je moguće u potpunosti replicirati ljudski um?

i na koncu, vjerojatno najzanimljivije pitanje od svih

  • Koliko naše razmišljanje uopće može biti slobodno od antropocentrizma? ili kako je to duhovitije izrazio Stanislaw Lem “…hoće li [roboti] oteti naše zlato, naše žene i čokoladu?”

Bez obzira kakav odgovor dobili na ova pitanja, ne bi bilo prvi puta da stvarnost uvelike nadmaši i najhrabriju spekulaciju.

Okrugli stol “Interdisciplinarnost i filozofija”

U sklopu UNESCOva Svjetskog dana filozofije 2008. ugostili smo člana Mađarskog filozofskog društva, dr. sc. Attila Patóa. Uz predavanje “The One against the Many. Conflicts between Politics and Philosophy” (Pojedinac protiv mnoštva. Sukobi između politike i filozofije), dr. Pató nam je pomogao oko provođenja međunarodnog internetskog natjecanja iz filozofije i okruglog stola posvećenoga interdisciplinarnosti i filozofiji.

500 godina “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona Zadranina

This gallery contains 12 photos.

Sveučilište u Zadru i Zadarski filozofski krug Hrvatskog filozofskog društva organizirali su znanstveni skup o Federicu Grisogonu Zadraninu povodom 500. obljetnice tiskanja njegova djela Speculum Astronomicum. Skup i predstavljanje pretiska knjige održani su 28. i 29. XI. 2007. u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Na predstavljanju knjige sudjelovali su: Mihaela Girardi-Karšulin, Olga Perić, Tomislav Ćepulić, Mirko Polonijo, Erna Banić-Pajnić, Ivica Martinović [...]

Filozofsko savjetovanje

Korisnik koji se odluči potražiti savjet psihologa može birati između preko 400 različitih savjetodavnih/terapijskih pristupa. Tome popisu možemo u posljednja dva desetljeća dodati i filozofsko savjetovanje. Upravo stoga zanimljivo je propitati odnos između filozofije i psihologije u području smanjivanja patnje. Izvorna zadaća filozofije bila je shvatiti ljudsko stanje i olakšati ga. Dodamo li tome činjenicu kako teoretičari psihoterapije ističu ulogu filozofije, bilo u razvoju njihova terapijskog pristupa, bilo kao sredstva povećanja savjetovateljske/terapijske učinkovitosti putem posjedovanja globalne teorije o čovjeku, ispitivanje odnosa postaje još značajnije.

Počeci savjetodavne uporabe filozofije sežu u same početke filozofije u antičkoj Grčkoj, pa je zbog malog broja pouzdanih ili uopće sačuvanih dokumenata prvenstvo teško odrediti. Vjerojatno je među prvim psiholozima i savjetovateljima bio Alkmeon iz Krotona (cca. VI. st. p. n. e.), iako knjige koje se dotiču teme snova možemo naći još u asirsko doba, petom i šestom tisućljeću prije naše ere. Alkmeon je baštinik tradicije hramske medicine, koja je bila uvelike psihosomatski usmjerena. Čini se kako tajna njena uspjeha leži u obilatoj primjeni ritualnih postupaka i dijetnom režimu . Obavljao je seciranja i vjerojatno prvi pružio empirijski utemeljene anatomske opise, i prvi je autor u Zapadnoj medicini i prirodnoj filozofiji koji je mentalno smjestio u mozak. Uz Empedokla autor je najdugovječnije filozofske i psihološke teorije kognicije – reprezentacionalizma. Upravo iz razloga što je zagovarao razgovor s pacijentima kao sredstvo izlječenja, možemo ga uzeti za prvoga savjetovatelja.

Filozofsko savjetovanje je pokret koji počinje u Njemačkoj u 1980‑ima. Neki autori (Raabe, 2001) vide početke pokreta već u 1950‑ima i 1960‑ima u terapijskim pravcima poput klijentu usmjerene terapije (Rogers, 1985), racionalno-emocionalnoj terapiji (Ellis, 2002), transakcijskoj analizi (Berne, 1987, 1989), egzistencijskoj analizi (May, 1980; Frankl, 2001). Nesporno je da je svaki od navedenih terapijskih pristupa neskriveno rabio filozofske elemente u radu, ali eksplicitna izrijeka o uporabi filozofije u savjetodavne svrhe (u smislu kao kod psihološkog savjetovanja) slijedi tek 1978. godine kada je Peter Koestenbaum u djelu Nova slika osobe: Teorija i praksa kliničke filozofije zagovarao integraciju filozofije i psihoterapije.

Koestenbaum navodi kako kliničku filozofiju »valja ustanoviti kao bona fide disciplinu, i s teorijskim i s praktičnim usmjerenjem«. Takva disciplina zahtijeva čvrsto utemeljenje u filozofiji, posebice »fenomenološkom modelu bivanja i egzistencijalne teorije ličnosti, kao i psihologiji, psihijatriji, posebice kliničkoj praksi i iskustvu u psihoterapiji« . Razlog pokretanju kliničke filozofije, Koestenbaum vidi u činjenici da dosta korisnika psiholoških usluga pati od »filozofskog stanja, prije nego psihološke bolesti«.

Gerd B. Achenbach je 1981. prvi predstavio suvremeni oblik filozofskog savjetovanja kada je otvorio svoju praksu u Bergisch Gladbachu, blizu Kölna. Iako je filozofsku praksu prvi otvorio John van Veen u Nizozemskoj 1967. godine, a šest godina poslije osnovao je Filozofski centar za educiranje sebstva i roditeljstva (Philosophy Center for the Education of Self and Parenthood), Achenbach je utemeljitelj filozofskog savjetovanja kao pokreta.

Achenbach je 1982. godine utemeljio Njemačko društvo za filozofsku praksu (Gesellschafft für Philosophische Praxis), da bi pet godina kasnije pokrenuo i časopis Agora. U Nizozemskoj je 1984. godine na Sveučilištu u Amsterdamu pokrenuta radna skupina za primijenjenu filozofiju. Tri godine kasnije, Ad Hoogendijk otvara prvu filozofsku praksu u Nizozemskoj, a iste godine skupina pokreće časopis Filosofische Praktijk. Nizozemsko društvo za filozofsku praksu osniva se 1989. godine.

Danas postoji nekoliko desetaka nacionalnih društva filozofskih praktičara ili savjetovatelja, poput APPA (Organizacija američkih filozofskih praktičara) i ASPCP (Američko društvo za filozofiju, savjetovanje i psihoterapiju) u S.A.D., nacionalnih društava u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, Norveškoj, Slovačkoj, te AASPP (Anglo-američko društvo za filozofsku praksu) i Međunarodnog društva za filozofsku praksu.