Zašto se trudiš?

Pitanje koje često dobijem – zašto se trudim oko popularizacije filozofije -  nečega što niti je nešto cijenjeno, niti primjenjivano, a bome ni isplativo? Iz istog razloga zašto se ne predajem ni pred većim izazovima – radim to za sebe, iz sebe i zato jer me veseli.

Da ću se posvetiti akademskoj karijeri znao sam još kao klinac – knjige su mi bile premile da bi se njima bavio samo u slobodno vrijeme. Da ću se posvetiti filozofiji, e to nikako nisam očekivao. Da su se zvijezde poklopile malčice ukrivo, vjerojatno bih uronio u sociologiju. Ovako, ispalo je da sam, posve neočekivano, u filozofiji pronašao dobar dio onoga što me najdublje kopka – matematiku, duhovnost, temeljne zagonetke i životne izazove. Moram biti iskren – primarni interes mi je bila matematika, ali kako je ratne ’92. bilo praktički neizvedivo otići iz Zadra i upisati PMF, odlučio sam se upisati sociologiju. Kako je riječ o dvopredmetnom studiju, trebalo se odlučiti na još nešto – engleski mi je išao, ali nisam se vidio u studiranju jezika. Psihologija mi je  bila zanimljiva, ali to me je čekalo kasnije. Filozofija mi se činila najpovezanija.

Srećom, na studiju filozofije imao sam zadovoljstvo slušati nekoliko kvalitetnih profesora: Nenada Miščevića, Arna Markusovića i Mirka Jakića. Na sociologiji sam imao čast biti student Esadu Ćimiću i Nikoli Skledaru. Iako su bile ratne godine, vjerujem da sam dobio puno više nego su to imale priliku kasnije generacije – u prve dvije godine studija praktički dva semestra nismo imali nastavu zbog stalnih uzbuna i granatiranja. Dobru bazu mi je dao MIOC, kvalitetnu metodologiju su pružili profesori i na meni je preostalo čitanje, a bilo je toga – samo na prvoj godini lektira iz filozofije i sociologije iznosila je preko 3,500 stranica. Nezamislivo iz današnje perspektive.

Nenad Miščević je predavao antičku filozofiju na neuobičajen način – problematski i analitički. Uobičajeni pristup je autorski i kronološki, ali ovo mi je bilo bliže. Sjećam se njegovih crtanja ribić-1 i ribić-2, objašnjavanja ekonomskih analogija u etičkom prosuđivanju, značaju skepticizma u povijesti filozofije. Ponajbolje ga pamtim po dva detalja: prvo predavanje, praktički s vrata nam govori kako kasnimo s čitanjem? Bez upoznavanja i ostalih formalnosti – pravo u glavu! Za objašnjenje je ponudio jednostavnu računicu – imate optrilike 2,000 stranica lektire, 30 tjedana do lipnja i dnevno morate pročitati 60-ak stranica. Brucoši, zbunjeni po defaultu, samo smo se pogledavali i prepuštali čuđenju. Vjerojatno najbolji ulazak u bavljenje filozofijom. Druga anegdota koju rado pamtim su njegovi komentari na jedan domaći – trebali smo prikazati raspored glavnih antičkih pravaca na vremenskoj crti. Ja sam se poslužio Saganovim Cosmosom. Nenadov pristup je bio jednostavan – upozorio bi na pogreške, naglasio uspješno obavljene detalje, ohrabrio gdje je trebalo i bio izrazito profesionalan.

Mirko Jakić je predavao logiku. Imao sam sreću slušati ga u danima dok je još vjerovao da nešto može promijeniti i trudio se na nastavi. Moram priznati da mi je logika bila najdosadniji predmet – po treći puta sam morao učiti iste stvari – MIOC je odradio svoje. Ono što me oduševilo je koliko je matematike u pozadini filozofije. Ne samo matematičke logike – u ono mračno, predbolonjsko doba logika se učila u šest od osam semestara; Descartes i epistemologija, deontička logika i Spinozina etika, filozofija matematike i metodologija znanosti… sve je vrvilo od jednog egzaktnog, utemeljenog i nedvosmislenog promišljanja. Nekoliko godina kasnije, postao sam Jakićev novak. Desetljeće kasnije, putevi su nam se razišli.

Arno Markusović je izvan konkurencije najbolji profesor kojeg sam imao. Čovjek je vrhunski baratao epistemologijom, Descartesom, Leibnitzom, Spinozom i Kantom. Njegova predavanja i način prezentacije su mi i danas ideal koji nastojim doseći. Slušati nekoga tko predaje zakučaste dijelove filozofije bez i trunka mistifikacije, s velikom strašću, erudicijom i željom da zarazi publiku vlastitim entuzijazmom. Igrom slučaja, predavao mi je Uvod u filozofiju, Epistemologiju i Klasični njemački idealizam (Povijest filozofije III) – tako da sam imao priliku pratiti konzistentan pristup od Antike do Hegela. Mogu reći, pred punom materijalnom odgovornošću, da još nisam upoznao nekoga tko je tako dobro znao držati predavanja iz filozofije. Mogu ga usporediti jedino s Lucianom Floridijem, ali čovjek je potpuno druga liga. Arnovo povezivanje filozofije sa psihologijom me kasnije motiviralo za paralelni studij i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Predavanja profesora Ćimića su bila nešto neopisivo. Slušati živuću legendu, golemog erudita, sociologa bez autocenzure i čovjeka pred čijom biografijom ostanete bez daha, predstavljalo mi je privilegij. Ono što je frustriralo dobar dio mojih kolega – Ćimićevo povezivanje povijesti, sociologije, filozofije i kulture, za mene je bio izazov. Čitati njegove knjige, po neki puta se upustiti u raspravu… iskustva su koja su mi uljepšala studij ratnim godinama usprkos. Sjećam se ispita iz sociologije religije – Ćimić je imao običaj ispitivati usmeno pred svim studentima. Postavio bi vam pitanja, dao da ih zapišete i ostavio vam par minuta da skicirate odgovor – moment koji sam kasnije ‘ukrao’ kada sam došao s druge strane katedre. Fascinantna je vještina kojom je znao procijeniti kome može postaviti kakvo pitanje. Dok su jedni bili oduševljeni što ih je pitao da navedu neku podjelu, kada sam sjeo ispred njega, s ispitnom anksioznošću u punom pogonu, postavio je tri pitanja i kolegice koje su sjedile uz mene su se samo šutke pogledale. Niti jedno pitanje nije bilo iz knjige – tražio je povezivanje detalja iz filozofije, etike, sociologije i religije. Super, izazov! Kasnije mi je objasnio da nema smisla postavljati svima ista pitanja jer ne znaju svi isto.

Uz Nikolu Skledara sam imao priliku ući u akademsko proučavanje sociologije. Sjećam se kako su mi se isprva njegova predavanja činila teškima i frustrirajućima zbog količine gradiva kojoj smo bili izloženi. Kasnije, kada sam se ušemio u studij, naučio sam cijeniti takav pristup. Skledar me naučio još jednom detalju – vrijednosti laissez faire pristupa u akademskoj zajednici. Iz današnje perspektive njegov pristup bi se mogao nazvati tradicionalnim, s naglaskom na kvalitativno i filozofsko, ali u trenutku kada sam započinjao studij, to iskustvo integracije znanja mi je puno značilo.

Kada mi je 2003. prišao Bruno i predložio da obilježimo UNESCOv Svjetski dan filozofije, ne samo da smo započeli jednu dobru tradiciju popularizacije filozofije, nego sam pretvorio poznanstvo sa studija u drago prijateljstvo. Po jedanaesti put ćemo ove godine zapeti, ispričati priču o filozofiji i još nečemu što nam je pri srcu i uživati što imamo s kime podijeliti svoju tvrdoglavost i luckavost.

Okrugli stol “Interdisciplinarnost i filozofija”

U sklopu UNESCOva Svjetskog dana filozofije 2008. ugostili smo člana Mađarskog filozofskog društva, dr. sc. Attila Patóa. Uz predavanje “The One against the Many. Conflicts between Politics and Philosophy” (Pojedinac protiv mnoštva. Sukobi između politike i filozofije), dr. Pató nam je pomogao oko provođenja međunarodnog internetskog natjecanja iz filozofije i okruglog stola posvećenoga interdisciplinarnosti i filozofiji.

Svjetski dan filozofije 2008. – forum Zagreb, Split, Zadar

Povodom UNESCOva Svjetskog dana filozofije održali smo forum u Zagrebu, Splitu i Zadru na kojem smo predstavili aktivnosti Zadarskog filozofskog kruga. Predavači na forumu su bili prof. dr. sc Pavo Barišić, prof. dr. sc. Ante Čović, prof. dr. sc. Mislav Kukoč, Bruno Ćurko i ja.