Život svakog čovjeka vrijedan je TV serije

Parafraza Polsterove knjige možda je najbolji kratki komentar hrvatske adaptacije izraelske franšize o iskustvu psihoterapije. Do sada je doživjela dvadesetak adaptacija, najpoznatija je ona u produkciji kuće HBO, a nama su najbliže adaptacije slovenska i srpska.

Anamneza

U seriji susrećemo, u dnevnom ritmu, psihoterapeuta Tomislava i njegove klijente: Ninu, Jakova, Saru, bračni par Jozu i Ivanu, a petak je rezerviran za superviziju kod Ane. Iz tjedan u tjedan se razvija složeni odnos terapeuta i klijenta, razotkriva dubina ozlijeda koju nosi svaki sudionik drame i uviđamo koliko je psihoterapijski odnos složen, dvosmjeran i ljudski.

Filmske stereotipove o psihoterapiji ovdje nećete naći: Tomislav (Elvis Bošnjak) nema na stolu porculansku bistu s frenološkim šarama, on nije komični psihijatar koji je zbunjeniji od vlastitih klijenata, već je čovjek koji je također suočen s komadem života kojeg nije lako prožvakati i koji traži stručnu pomoć. S razvojem priče uočavamo njegova dva lica – odražavajućeg i direktivnog terapeuta s jedne, i narcisoidnog supruga kojemu se privatni život polako raspada. Njegovi klijenti također nisu stereotipovi: Nina (Iva Babić) je liječnica s turbulentnim ljubavnim životom i tvrdoglavim erotskim transferom, Jakov (Leon Lučev) je narcisoidni specijalac koji dolazi u kontakt s vlastitim emocijama, Sara (Katarina Strahinić) je gimnastičarka koja pokušava posložiti disfunkcionalnu obitelj i autodestruktivnost, a Jozo (Goran Bogdan) i Ivana (Dijana Vidušin) su bračni par čiji će se odnos duboko protresti iz razloga koje nisu ni slutili. Ana (Ana Karić) je Tomislavova nekadašnja mentorica i trenutno je kod nje na superviziji koja će se pretvoriti u puno više od rutinskog brifinga. Upoznat ćemo i Renatu (Nina Violić), Tomislavovu suprugu, te Barbaru, njihovu kćer.

Klinička drama

Stigmatizacija psihoterapije srećom je tek spomen na neka druga vremena – imati vlastitog psihoterapeuta stvar je prestiža. Dok je prije traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći bilo ravno javnom priznanju da s vama nešto ozbiljno nije u redu: ili se psihologe donekle doživljavalo kao ratne profitere, jer je glavnina medijskog prikaza psihološke djelatnosti kroz ’90-te bila zaokupljena izbjeglištvom i PTSP-om; prikaz je sada pravičniji prema raznolikosti posla: od poznatog rada u školi ili pri selekciji zaposlenika, preko savjetovanja i psihoterapije do pozitivne psihologije.

Serija nije edukacija o psihoterapiji. To je 45 epizoda ljudske drame gdje nitko nije imun na krive procjene, snažne emocije ili žaljenje. Sudjelovati u grupnom psihoterapijskom radu nalik je na monodramu – slušate kako netko prosipa dušu ispred grupe stranaca, osjećate kako vam neki dijelovi duboko rezoniraju u nutrini, suosjećate s njihovom boli i radujete se zajedno razrješenju koje slijedi. Ovdje teško možete biti pasivni promatrač, kritizirati replike da su loše naučene ili strahovati od preglumljavanja; kada jednom krene kontakt s vlastitom traumom, bol koju osoba pretače u riječi je savršeno stvarna. I onda vas lupi spoznaja – psihoterapija mi je uništila gušt čitanja fikcije!

Nalazim potrebnim upozoriti na razliku između savjetovanja i psihoterapije: prvo je kratkoročan proces usmjeren na rješavanje specifičnog problema; psihoterapija je dugoročan proces koji za cilj može imati restrukturiranje nekih vidova osobnosti. Institucionalno, psihološka i psihijatrijska djelatnost su striktno određene: uz postojeći Zakon o psihološkoj djelatnosti1 i pripremu Zakona o psihoterapiji2, Liječnička komora i Psihološka komora sankcioniraju terapijski rad. Uz studije medicine, psihologije, socijalnog rada… potrebno je dovršiti posebnu edukaciju iz psihoterapije koja traje četiri godine. Nakon toga stječete licencu u trajanju pet godina i moguće ju je produljiti samo uz kontinuiranu edukaciju i superviziju. Kako vidimo, nema previše prostora voluntarizmu.

Kontraindikacije

Kako je i bilo za očekivati, serija je izazvala raznolike reakcije. Prateći komentare po forumima i Facebooku, gledatelji su oduševljeni adaptacijom i to sasvim opravdano. Serija ima genijalnih momenata, kada se u jednoj, dobro smještenoj rečenici, razotkrije bol lika, kada sitna mimika u potpunosti opiše kako se osjeća. Tomislavovi osmjesi i položaj tijela govore koliko je nespreman čuti kritiku bolje nego riječi; Renatina potpora Sari šaljivim komentarom pokazuje se kako dopire do te djevojčice učinkovitije od terapije; prezrivi Ivaninini komentari i Jozina agresivnost uvjerljivo pokazuju koliko se slabosti skriva iza njih. Ali osjećaj jeze koji vas prođe nakon nekih Jakovljevih izjava je vrhunac serije. Leon Lučev je briljantan u ulozi! Adaptacija sadrži i sitne bisere koje je lako propustiti: u jednoj sceni Lada Kaštelan (autorica hrvatske adaptacije) glumi pacijenticu na odlasku – čista hičkokovska scena.

S druge strane, postoje momenti koji su mogli biti bolji. Teško mi se oteti dojmu da je ekipi trebalo dva tjedna da se uhodaju u uloge. Jednostavno, tijekom trećeg tjedna serije nešto se zbilo i izgovorene rečenice su zvučale iskreno, glumci su djelovali autentičnije, moglo se osjetiti da se na terapiji nešto doista pomiče. Drugi frustrirajući moment, nažalost prisutan do posljednje epizode, su pauze u sredini rečenice. Dojam koji sam dobio je da su zaboravili tekst, a ne da je riječ o nekoj tehnici glume. Nažalost, u previše navrata je rušilo napetost situacije. Čini se kako je puno bolje išlo dočaravanje neverbalnom komunikacijom.

Oglasila se i nekoliko psihoanalitičara3, kritizirajući neke vidove serije. Mogu se složiti s dobrim dijelom argumenata, iako ostaje dojam da su u kritici zaboravili kako je ovo dramska, a ne dokumentarna serija.

Supervizija

Krenemo li uspoređivati hrvatsku, američku i srpsku adaptaciju prvo što uočavamo su gotovo identične scene i dramska rješenja. Zatim slijedi razlika u glumi: hrvatska adaptacija pomalo pati od književnog jezika i kazališne aure. Ubacivanje kolokvijalnog jezika dodalo bi na autentičnosti, ovako imate dojam da je Krleža pokucao na seansu. Američki glumci su uvježbaniji za TV-kameru i kod naših glumaca se osjeti jedan negativni transfer kazališnog iskustva u radu na televiziji.

Pomalo je nepravedno uspoređivati uloge koje su ostvarili Elvis Bošnjak, Miki Manojlović i Gabriel Byrne. Elvis je izvrsno dočarao psihijatra punog dvojbi, nekoga tko glumata žrtvu i teško postiže autentičnost4. Miki je živuća legenda glumišta i utjelovio je likove s kojima bi se namučila i satnija psihijatara. Gabriel Byrne je, pak, u karijeri surađivao s braćom Cohen (Millerovo raskrižje) i Bryanom Singerom (Privedite osumnjičene). Čak je utjelovio Sotonu i namlatio Schwarzeneggerovo dupe (Kraj dana), tako da je debelo izvan konkurencije.

Dijagnoza

U terapiji je hvalevrijedan pothvat HRT-a u adaptaciji izraelske franšize. Pruža nam uvid koliko kvalitetnu dramsku produkciju možemo imati potrudimo li se. Serija će svakako promijeniti stereotipove o psihoterapiji, ali oprez neće škoditi. Tko nije gledao, neka se grize. Osjećaja krivice može se riješiti na terapiji.


RHSS 2013

U četvrtak, 5. rujna održao sam izlaganje na konferenciji Rethinking Humanities and Social Sciences na temu nasilja prema osobama s invaliditetom. Nastojao sam prikazati metodološki okvir analize nasilja iz filozofske i psihoterapijske perspektive, te u takvom okviru prikazati nespecifičnost takvog nasilja, kao i perspektivu empatije za sve učesnike u traumi.

RHSS sesija

RHSS 2013; image copyright RHSS conference

 

Kratki uvod u izlaganje i prezentacije su u nastavku…

 

Interdisciplinary approach to violence against persons with disability: philosophical analysis of the gestalt psychotherapy

This is an attempt to provide insight into interdisciplinary inquiry of philosophy and psychotherapy. So let us begin with some traumatic example. There is a mathematical theorem claiming that for every finite set of points exists an unfinite set of curves that contains them. Jules Henry Poincare pointed out the importance of this theorem for our understaning of science and scientific explanation. In plain English, any set of data may be explained by infinite number of theories. Poincare’s answer to this problem was conventionalism: metatheory that claim that the most basic terms of science are defined by conventions, and are not unquestionable reflections of the reality.

There are several starting points I’d like to point at:
(1) Philosophy is to be understood as conceptual engineering (Simon Blackburn). Meaning that philosopher’s job is to set inquiry toward semantic webs, understanding and enhancing them, not to gaze into some metaphysical reality and seek The Truth.
(2) Psychologism – assumption that social phaenomena are not sui generis, but they may be reduced into psychological terms. This does not imply we do not need sociology or anthropology nor we are to be content with some form of psychohistory but we are to develop explanatory models where psychological laws entails social ones.
(3) Two way transfer between psychotherapy and philosophy. We are to establish conceptual transfer and understand how are psychology affecting philosophy and vice versa.
(4) Mapping violence against persons with disabilities using gestalt psychotherapy.

Filozofsko savjetovanje

Korisnik koji se odluči potražiti savjet psihologa može birati između preko 400 različitih savjetodavnih/terapijskih pristupa. Tome popisu možemo u posljednja dva desetljeća dodati i filozofsko savjetovanje. Upravo stoga zanimljivo je propitati odnos između filozofije i psihologije u području smanjivanja patnje. Izvorna zadaća filozofije bila je shvatiti ljudsko stanje i olakšati ga. Dodamo li tome činjenicu kako teoretičari psihoterapije ističu ulogu filozofije, bilo u razvoju njihova terapijskog pristupa, bilo kao sredstva povećanja savjetovateljske/terapijske učinkovitosti putem posjedovanja globalne teorije o čovjeku, ispitivanje odnosa postaje još značajnije.

Počeci savjetodavne uporabe filozofije sežu u same početke filozofije u antičkoj Grčkoj, pa je zbog malog broja pouzdanih ili uopće sačuvanih dokumenata prvenstvo teško odrediti. Vjerojatno je među prvim psiholozima i savjetovateljima bio Alkmeon iz Krotona (cca. VI. st. p. n. e.), iako knjige koje se dotiču teme snova možemo naći još u asirsko doba, petom i šestom tisućljeću prije naše ere. Alkmeon je baštinik tradicije hramske medicine, koja je bila uvelike psihosomatski usmjerena. Čini se kako tajna njena uspjeha leži u obilatoj primjeni ritualnih postupaka i dijetnom režimu . Obavljao je seciranja i vjerojatno prvi pružio empirijski utemeljene anatomske opise, i prvi je autor u Zapadnoj medicini i prirodnoj filozofiji koji je mentalno smjestio u mozak. Uz Empedokla autor je najdugovječnije filozofske i psihološke teorije kognicije – reprezentacionalizma. Upravo iz razloga što je zagovarao razgovor s pacijentima kao sredstvo izlječenja, možemo ga uzeti za prvoga savjetovatelja.

Filozofsko savjetovanje je pokret koji počinje u Njemačkoj u 1980‑ima. Neki autori (Raabe, 2001) vide početke pokreta već u 1950‑ima i 1960‑ima u terapijskim pravcima poput klijentu usmjerene terapije (Rogers, 1985), racionalno-emocionalnoj terapiji (Ellis, 2002), transakcijskoj analizi (Berne, 1987, 1989), egzistencijskoj analizi (May, 1980; Frankl, 2001). Nesporno je da je svaki od navedenih terapijskih pristupa neskriveno rabio filozofske elemente u radu, ali eksplicitna izrijeka o uporabi filozofije u savjetodavne svrhe (u smislu kao kod psihološkog savjetovanja) slijedi tek 1978. godine kada je Peter Koestenbaum u djelu Nova slika osobe: Teorija i praksa kliničke filozofije zagovarao integraciju filozofije i psihoterapije.

Koestenbaum navodi kako kliničku filozofiju »valja ustanoviti kao bona fide disciplinu, i s teorijskim i s praktičnim usmjerenjem«. Takva disciplina zahtijeva čvrsto utemeljenje u filozofiji, posebice »fenomenološkom modelu bivanja i egzistencijalne teorije ličnosti, kao i psihologiji, psihijatriji, posebice kliničkoj praksi i iskustvu u psihoterapiji« . Razlog pokretanju kliničke filozofije, Koestenbaum vidi u činjenici da dosta korisnika psiholoških usluga pati od »filozofskog stanja, prije nego psihološke bolesti«.

Gerd B. Achenbach je 1981. prvi predstavio suvremeni oblik filozofskog savjetovanja kada je otvorio svoju praksu u Bergisch Gladbachu, blizu Kölna. Iako je filozofsku praksu prvi otvorio John van Veen u Nizozemskoj 1967. godine, a šest godina poslije osnovao je Filozofski centar za educiranje sebstva i roditeljstva (Philosophy Center for the Education of Self and Parenthood), Achenbach je utemeljitelj filozofskog savjetovanja kao pokreta.

Achenbach je 1982. godine utemeljio Njemačko društvo za filozofsku praksu (Gesellschafft für Philosophische Praxis), da bi pet godina kasnije pokrenuo i časopis Agora. U Nizozemskoj je 1984. godine na Sveučilištu u Amsterdamu pokrenuta radna skupina za primijenjenu filozofiju. Tri godine kasnije, Ad Hoogendijk otvara prvu filozofsku praksu u Nizozemskoj, a iste godine skupina pokreće časopis Filosofische Praktijk. Nizozemsko društvo za filozofsku praksu osniva se 1989. godine.

Danas postoji nekoliko desetaka nacionalnih društva filozofskih praktičara ili savjetovatelja, poput APPA (Organizacija američkih filozofskih praktičara) i ASPCP (Američko društvo za filozofiju, savjetovanje i psihoterapiju) u S.A.D., nacionalnih društava u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, Norveškoj, Slovačkoj, te AASPP (Anglo-američko društvo za filozofsku praksu) i Međunarodnog društva za filozofsku praksu.

Svjetski dan filozofije 2008. – forum Zagreb, Split, Zadar

Povodom UNESCOva Svjetskog dana filozofije održali smo forum u Zagrebu, Splitu i Zadru na kojem smo predstavili aktivnosti Zadarskog filozofskog kruga. Predavači na forumu su bili prof. dr. sc Pavo Barišić, prof. dr. sc. Ante Čović, prof. dr. sc. Mislav Kukoč, Bruno Ćurko i ja.