Tajnik s posebnim potrebama?

Kako prenosi index.hr,, državni tajnik u MZOS, Matko Glunčić je u razgovoru na N1 televiziji dao izrazito neukusnu izjavu kojom implicira da je dio razloga loših rezultata hrvatskih učenika na PISA testu jer su sudjelovala “djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine”.

Iz teksta se može prepoznati nekoliko teza:
(1) ove godine je rezultat iz čitalačke pismenosti veći nego prošle
(2) naši rezultati su u “rangu SAD-a i Izraela, koji su znanstveno mnogi ispred nas”
(3) u prirodoslovlju su rezultati lošiji nego prije 9 godina
(4) rezultate moramo uzeti s malom sumnjom
(5) paradoks kako u hrvatskim školama imamo dvije trećine odlikaša i vrlo
dobrih, a zatim na međunarodnim istraživanjima Hrvatska postiže
ispodprosječne rezultate
(6) “U ove rezultate ulaze prosječni rezultati. Ne uzimamo samo najbolje”
(7) “U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja
ne dođu na nastavu.”
(8) “Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne
manjine.”
(9) fraza ‘djeca s posebnim potrebama’
(10) “Preveliki je pritisak roditelja, onda profesori dijele te ocijene”

Moji komentari i prigovori tezama:

>(1) ovo je dobra vijest, samo treba vidjeti je li rast unutar statističke pogreške ili veći

>(2) PISA mjeri stanje u populaciji, znanstvena razvijenost izvjesne države predstavlja sustav upravljanja i produkcije s najboljima u znanosti, pa utoliko govorimo o neusporedivim mjerama

>(3) ovo je zabrinjavajuće, tim više što se toliko priča o potrebi povećanja udjela STEM predmeta u obrazovanju

>(4) Zašto? Uvijek kada postoji metodološki prigovor potrebno je navesti argumente. Načelo znanstvene rasprave je sila argumenata, inače se prepirka svodi na politikanstvo

>(5) paradoks je izvrsni indikator kako je sustav obrazovanja u ozbiljnom problemu – rezultati koje producira (visok broj četvorki i petica u ocjenama) nije potvrđen u usporedbi s drugim populacijama (PISA test). Riječ je o testu koji očito nije dovoljno osjetljiv (tj. pristran je)

>(6) Temeljno metodološko načelo u statistici, kada se radi o uzorkovanju normalne distribucije je osigurati maksimalni varijabilitet mjerenog svojstva i minimalizirati varijabilitet svih ostalih, tj. kontrola u eksperimentalnom nacrtu. Gospodin Glunčić je znanstvenik i ovo načelo mu mora biti jako dobro poznati. Tvrditi kako je trebalo reducirati uzorak (tj. učiniti ga pristranim) je kršenje metodologije, na što niti jedan znanstvenik nema pravo.

>(7) Bez dokaza ova tvrdnja ne vrijedi ništa. OK, gledali smo seriju “Žica” i cijela sezona je posvećena upravo birokratskom uništavanju školstva koje se temelji na umjetnom postizanju visokih rezultata na SAT (School Aptitude Test) kako bi škole osigurale dovoljno sredstava iz proračuna. Slično se može prigovoriti i sustavu znanosti u kojem sve više postaje važno knjižiti tekstove (“publish or perish” načelo) nego koliko novih spoznaja ti tekstovi donose. IgNobel nagrada je izvrsna indikacija takve politike. Ali i dalje nismo čuli nikakve dokaze za tvrdnju kako smo mi igrali pošteno i loše se plasirali, a drugi su varali i prošli bolje.

>(8) Ovo je pokušaj argumentacije za (7), ali je promašen i metodološki i politički. Kako je gospodin i na političkoj funkciji, dvije greške u jednoj rečenici držim posebnim postignućem.

>(9) Fraza ‘djeca s posebnim potrebama’ je debilizam političke korektnosti za koji imam vrlo nisku toleranciju. Ako se mislilo na djecu s teškoćama u razvoju, onda se moglo tako i reći. Riječ je o djeci koja imaju uobičajene potrebe (kao i osobe s invaliditetom), ali drugačije načine kako ih zadovoljiti.
Anegdota s jedne edukacije za nastavnike o radu sa studentima s invaliditetom. Navodim gornji argument i spominjem kako u kategoriju ‘osobe s posebnim potrebama’ prije spadaju kleptomani nego invalidi. U raspravi nakon radionice jedan kolega komentira kako sam “dobro rekao ono za političare kao ‘osobe s posebnim potrebama’”. Nisam, ali sviđa mi se kako razmišljate.

>(10) Isto kao (4) i (7) – potrebno je navesti argumente, dokazati konkretnim postupcima. Ovako ispada kao su nastavnici i roditelji krivi zbog pristranosti sustava (vidi (5)), a gdje je tu odgovornost ustanove kojoj je primarna zadaća upravo učinkovita organizacija tog sustava (upravljanje i osiguravanje resursa).

I šećer, poslovično, dolazi na kraju. Kada je uvidio grešku, gosp. Glučnić se pokušao ispraviti s ”Nisam tako mislio, nego mi uzimamo sve zajedno unutra…”
Unconscious is bitch!

Cosmos: Putovanje u prostoru i vremenu

Napraviti nastavak vjerojatno najkultnije dokumentarne serije je hrabar i riskantan potez – uvijek postoji rizik da završite kao George Lucas. Kada sam čuo vijest da će nastavak Saganova “Cosmosa” voditi Neil deGrasse Tyson i da će jedna od scenaristica biti Ann Druyan, nisam mogao dočekati prvu scenu. I večeras u 21h, seriju je najavio Barack Obama.

“Cosmos” je serija koja mi je, bez pretjerivanja, obilježila život. Do tada sam znao napraviti izlet u neku ZF knjigu ili film, ali nakon Vangelisove glazbe i čarobnih svemirskih pejzaža za mene je postojao samo jedan san – raditi za NASAu, makar razvrstavao poštu. U međuvremenu me sustigla stvarnost, ali znanost nisam prestao sanjati.

Prva epizoda posveta je prvom serijalu i Carlu Saganu osobno. Neil deGrasse Tyson nam je pokazao našu kozmičku adresu, ispričao slutnju beskonačnosti svemira Giordana Bruna i ograničenost vremena u kojem je živio. Smjestio je pisanu povijest u posljednjih 14 sekundi kozmičkog kalendara i pokazao koliku promjenu može izazvati jedan čovjek. Malom autobiografskom epizodom, deGrasse Tyson nam je približio ljudsku veličinu Carla Sagana.

Priča o “Cosmosu” je višestruka prekretnica. To je prva velika serija koja je promijenila iz korijena način popularizacije znanosti. Do tada se o znanosti pričalo gotovo isto kao i za predavaonicom, a onda je Carl Sagan pokazao koliko je astronomija cool, koliko su fantastičnih spoznaja donijele misije Marinera, Pioneera i Voyagera. Znanost je bila stvar egzaktnosti i matematike podjednako koliko i filozofije i duhovnosti.

U jedva dvije godine, dokumentarci su odrasli. Počelo je s “Usponom čovjeka” Jacoba Bronowskog, pričom o nastanku znanosti, ali i osobnom putovanju kroz nju. Još uvijek profesorskim stilom, taj poljski matematičar nam je prvi sistematično u televizijskom formatu pokazao koliko su povijest znanosti i najnovija otkrića važni za našu ljudskost, svim stereotipovima usprkos. Na lijep način je prikazao razliku između znanstvenog i mitskog komuniciranja opisujući nastanak tamahagena i kovanje katane. Druga serija koja je koristila slični osobni pristup, bila je “Civilizacija” sir Kennetha Clarkea – povijest zapadne civilizacije ispričana kroz povijest umjetnosti. I ovaj je uvaženi profesor uspješno spojio ekspertizu s vizualnim kodom televizije.

Zanimljivo je da u pozadini sve tri serije stoji neupitni div dokumentarnih serija – sir David Attenborough, koji je u to doba bio direktor na BBC-u i što izravno, što posredno, zaslužan je što su te serije ugledale svjetlo dana.

* * *

Začarao me je, potpuno i neizlječivo, Saganov entuzijazam. To dječačko oduševljenje astronomijom i obećanje da možemo stići do novih svjetova, radoznalost i ona neukrotiva pobuda da razumijemo zašto svijet funkcionira upravo ovako, sve one slike nebeskih čudesa, podjednako umjetnost kao Leonardo ili Rembrandt, sve to je kliknulo u najdubljem dijelu mene i znao sam da mi nema pomoći – bit ću znanstvenik!

Veličina Saganovog pothvata popularizacije znanosti vjerujem da leži u iskrenom povezivanju metodološke discipline s duhovnošću. Nedomišljena je glupost da su znanost i duhovnost (religije su tek institucionalizirane priče o duhovnosti) u sukobu. Osjećaj nadilaženja i pripadanja nečem neusporedivo veličanstvenom podjednako nadahnjuje znanstvenika i vjernika. Dobar znanstvenik svjestan je granica znanosti, ne brka područja duhovnog i logičkog i zato može dobiti najviše od obojeg. Negdje u svemiru, postoji li neka druga inteligencija, upravo razvija znanost gotovo identičnu našoj – povijest utječe tek na detalje klasificiranja i razvoja pojedinih područja. Duhovnost kakvu znamo, pak, jedinstveno je ljudska.

Na studiju sam se stalno preplitao s “Cosmosom”. Kada smo kod Miščevića trebali napraviti seminar i postaviti antičke filozofe u vremenski kontekst, grafikon iz knjige mi je poslužio kao predložak. Kada sam po prvi puta dobio zadatak predavati metodologiju znanosti, poslužilo je nekoliko poglavlja. U knjizi ima dosta filozofskih referenci i priča iz povijesti znanosti. Sagan je na zoran način prikazao razliku između znanstvenog i pseudoznanstvenog razmišljanja. Kada sam tome dodao znanja i vještine sa psihologije, pošlo mi je za rukom posložiti predmet da bude i stručan i zabavan, predmet u kojem sam ginuo na nastavi i nisam žalio ni Joula uložene energije.

Reakcije su uvijek iste, i četrnaest godina kasnije. Prazni pogledi turista, po neko od njih zbunjen onim što se zbiva. Tek nekolicina do kojih dopirem; neki s podsmjehom, jer vide da odbacujem sigurnost zaklona katedre, neki zbunjeni, jer ne znaju što točno očekujem od njih. Ali kako semestar odmiče, tako im se počinju paliti žaruljice, usude se napustiti sigurnost navike i počinju si govoriti “Nisam o tome razmišljao na taj način.” Tada znam da sam zaradio plaću. Ja sam mulac od četiri banke i kad prestanem na predavanjima pozivati na igru, onda ću znati da sam ostario.

007

U četvrtak sam ponovo bio u omiljenoj predavaonici – 007, ali sada s brojnije strane katedre. Zanimljivo iskustvo, prepuno osjećaja “drugačijeg”. S jedne strane, bilo je izvrsno opet se vratiti u predavaonicu za koju vežem lijepe uspomene, a ovoga puta nije trebalo tegliti grafoskop ni platno. To mi je bio prvi susret sa “svojom” generacijom psihologa i nije se znalo isprva tko je bio više zbunjen – studenti, Luka ili ja. U svom stilu, Luk… ovaj, profesor Marinović je okrenuo na šalu, upoznao me s kolegama i usput spomenuo kako smo studirali zajedno.

Kako je nastava odmicala, ušemili smo se i izgledalo je gotovo kao da sam s njima od početka. Vježbe iz savjetovanja su samo ubrzale proces. Bilo mi je neobično kada je uletilo par pitanja “Kolega, što vi mislite?” Obično je to moja rečenica; naći se s druge strane pitanja tražilo je malo navikavanja. Kada smo krenuli improvizirati savjetodavnu situaciju, nestale su razlike. Postojao je samo proces, ovdje i sada. Fantastičan osjećaj. Priznajem da sam imao nesportsku prednost – odslušao sam ovaj kolegije prije khmkh godina, odradio bazičnu edukaciju iz gestalta i gotovo da nisam osjećao anksioznost što treba napraviti. Iako je bio fiktivni slučaj, u razgovoru s kolegom/korisnikom osjetio sam autentični sadržaj, držao ga se i razgovor je klizio. Da, bilo je tu grešaka – bio sam prebrz s ubadanjem u problem (fiktivni, doduše), osjetio sam kako osuđujem neke njegove izjave, ali i iskoristio taj kontratransfer. Gotovo da sam se uhvatio kako mislim “Pa, da su stvari malo drugačije, mogao bih biti pristojan terapeut.”

I upravo je to ono “drugačije” – bio je to isti kolegij koji sam odslušao, ali osjećaj je posve različit – u prvom navratu bilo je kao ulazak u posve drugi svijet. Bio sam generacija kojoj se posrećilo imati Manenicu sve četiri godine studija i dresura iz metodologije, psihofizike, ergonomije i inog bezkontaktnog rada bila je temeljita. Ući u svijet rada sa živim ljudima, to je safari! AVP je predstavljala posve drugačijeg profesora od svega što smo iskusili. Odjednom je studij psihologije bio o nama, radu na sebi i bili smo posve izgubljeni bez statistike, upitnika i testova. Ovaj četvrtak bio sam najstariji u prostoriji, prilično siguran da imam iza sebe najveću kilometražu; bio sam u kontaktu sa sobom, sposobniji vidjeti sugovornika i, po prvi puta na psihologiji, potpuno predan trenutku. Drugačije je super!

Sam predmet je imao neobičan ton. Savjetovanje sam dobro proučio – od studija, zabave s filozofskim savjetovanjem do doktorata. Slušanje iz početka dodalo je novu dimenziju – poput puzzle koju sam već riješio, sada sam znao gdje dolazi svaki komadić čim bih ga dohvatio. Perspektiva je tu, ali opet je malo promijenjena; dijelovi su isti, ali imaju više značenja. Prilično heraklitovski.

Dan poslije imali smo filozofski kružok – tema: um-tijelo. Dohvatio sam se stare prezentacije s nastave i pričao o logičkom prostoru teorija odnosa uma i tijela. Overkill, trebao sam znati. Krenuli su od Berčićevog teksta, što je izvrstan početak, ali ja sam malo zabrazdio – pretpostavio sam da znaju pojedine teorije i da ih možemo staviti u odnos. OK, brzo smo prošli kroz osnove glavnih pravaca i rasprava je počela dobivati oblik, vidjelo se da su jako motivirani za rad. I par trenutaka poslije rasprava se rasplinula u osobne doživljaje, frustracije i zdravorazumske konstrukcije.

Nisam mogao ne povući paralelu s ta dva svijeta – filozofijom i psihologijom. Koliko god je filozofija disciplinirana i ustrojena poput znanosti, upuštanje u dijalog redovito se pretvori u frustraciju. Izgleda da psiholozi posjeduju ključnu prednost – ne zavaravaju se da mogu muljati sugovornika i time razgovor postaje pravi dijalog. Filozofi su mi do srži zaraženi narcizmom i pokušaji razgovora, s par časnih izuzetaka, pretvore se u monolog s publikom. Poput Platonovih dijaloga: “Da, Sokrate.” “U pravu si, Sokrate.” “Toga se nisam sjetio, Sokrate.” “Kako si ti pametan, Sokrate.”

Osjećao sam i frustraciju i sažaljenje. Ta djeca su okradena u najkreativnijim godinama života i uvaljena im je neka uškopljena priča o godinama rođenja i smrti, imenima većima od povijesti i povrh toga su suočeni s egoima višima od Himalaje. Umjesto da im bavljenje filozofijom bude prigoda da nauče što je meta-diskurs, da steknu izvjesnu disciplinu u razmišljanju, usvoje izvjestan korpus znanja i iskoriste to za rad na sebi, makar samo odozgo, slušam ih kako se koprcaju s konceptima, bez osjećaja za kontradikciju onoga što govore, zaokupljeni kako zauzeti prostor razgovora vlastitom pozicijom, nenaučeni saslušati drugačije mišljenje. Moji bivši kolege s filozofije bili bi izvrsni desetari u bilo kojoj vojsci – nimalo im nije stalo do ljudi koji su im povjereni.

Pomalo je slatko-gorko promatrati ljude motivirane da nešto promijene nabolje dok se hrvaju s metodologijom i konceptima. Svjesni su da su dobili manje nego su trebali, nisu svjesni omjera. Žele izaći sposobni za rad u struci, ne vide koliko im nedostaje osnovnih vještina. Gotovo da možeš cijeniti ironiju situacije – moja generacija nije imala nastavu dva semestra zbog rata i taj jedan semestar nastave kod Nenada Miščevića, par predmeta koje je držao pokojni Arno Markusović pokazali su se dragocjeniji nego petogodišnji studij danas. Kako ono ide, “Bog je stvorio Arrakis da testira vjerne”?

Tvrdoglav kakav već jesam, ne prestajem se truditi propagirati strogo metodološko filozofiranje, ma koliko mi okolina sugerirala da to nije najpametnija ideja. Sporo učim.

Dinosauri globalizacije – radioamaterizam

Ako je video ubio radijsku zvijezdu, Internet je skoro presudio radioamaterima, prvoj doista globalnoj komunikacijskoj mreži. Kako se ove godine puni 100 godina osnutka ARRL (American Radio Relay Legaue), te 90 godina osnutka časopisa »Radio« i radio-kluba Zagreb, Zadarski filozofski krug nastavlja s ciklusom predavanja »Šporka filozofija« na temu globalizacije, tehničke kulture, s jednom žličicom filozofije.

Ovom prilikom prikladno je podsjetiti na kultnu knjigu kultnog prof. dr. Bože Metzgera »Radio priručnik za amatere i tehničare«. Prof. dr. Božo Metzger utemeljitelj je fizike u hrvatskoj biomedicini, profesor na studiju medicine i veterine, utemeljitelj Zavoda za fiziku Medicinskog fakulteta na Veterinarskom fakultetu, te konzilijarni fizičar u Kliničkoj bolnici Dr. Mladen Stojanović u Vinogradskoj ulici (današna b. Sestara milosrdnica).

Vidimo se u Multimedijalnoj dvorani Gradske Knjižnice Zadar u srijedu, 5. ožujka u 18:30.

Život svakog čovjeka vrijedan je TV serije

Parafraza Polsterove knjige možda je najbolji kratki komentar hrvatske adaptacije izraelske franšize o iskustvu psihoterapije. Do sada je doživjela dvadesetak adaptacija, najpoznatija je ona u produkciji kuće HBO, a nama su najbliže adaptacije slovenska i srpska.

Anamneza

U seriji susrećemo, u dnevnom ritmu, psihoterapeuta Tomislava i njegove klijente: Ninu, Jakova, Saru, bračni par Jozu i Ivanu, a petak je rezerviran za superviziju kod Ane. Iz tjedan u tjedan se razvija složeni odnos terapeuta i klijenta, razotkriva dubina ozlijeda koju nosi svaki sudionik drame i uviđamo koliko je psihoterapijski odnos složen, dvosmjeran i ljudski.

Filmske stereotipove o psihoterapiji ovdje nećete naći: Tomislav (Elvis Bošnjak) nema na stolu porculansku bistu s frenološkim šarama, on nije komični psihijatar koji je zbunjeniji od vlastitih klijenata, već je čovjek koji je također suočen s komadem života kojeg nije lako prožvakati i koji traži stručnu pomoć. S razvojem priče uočavamo njegova dva lica – odražavajućeg i direktivnog terapeuta s jedne, i narcisoidnog supruga kojemu se privatni život polako raspada. Njegovi klijenti također nisu stereotipovi: Nina (Iva Babić) je liječnica s turbulentnim ljubavnim životom i tvrdoglavim erotskim transferom, Jakov (Leon Lučev) je narcisoidni specijalac koji dolazi u kontakt s vlastitim emocijama, Sara (Katarina Strahinić) je gimnastičarka koja pokušava posložiti disfunkcionalnu obitelj i autodestruktivnost, a Jozo (Goran Bogdan) i Ivana (Dijana Vidušin) su bračni par čiji će se odnos duboko protresti iz razloga koje nisu ni slutili. Ana (Ana Karić) je Tomislavova nekadašnja mentorica i trenutno je kod nje na superviziji koja će se pretvoriti u puno više od rutinskog brifinga. Upoznat ćemo i Renatu (Nina Violić), Tomislavovu suprugu, te Barbaru, njihovu kćer.

Klinička drama

Stigmatizacija psihoterapije srećom je tek spomen na neka druga vremena – imati vlastitog psihoterapeuta stvar je prestiža. Dok je prije traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći bilo ravno javnom priznanju da s vama nešto ozbiljno nije u redu: ili se psihologe donekle doživljavalo kao ratne profitere, jer je glavnina medijskog prikaza psihološke djelatnosti kroz ’90-te bila zaokupljena izbjeglištvom i PTSP-om; prikaz je sada pravičniji prema raznolikosti posla: od poznatog rada u školi ili pri selekciji zaposlenika, preko savjetovanja i psihoterapije do pozitivne psihologije.

Serija nije edukacija o psihoterapiji. To je 45 epizoda ljudske drame gdje nitko nije imun na krive procjene, snažne emocije ili žaljenje. Sudjelovati u grupnom psihoterapijskom radu nalik je na monodramu – slušate kako netko prosipa dušu ispred grupe stranaca, osjećate kako vam neki dijelovi duboko rezoniraju u nutrini, suosjećate s njihovom boli i radujete se zajedno razrješenju koje slijedi. Ovdje teško možete biti pasivni promatrač, kritizirati replike da su loše naučene ili strahovati od preglumljavanja; kada jednom krene kontakt s vlastitom traumom, bol koju osoba pretače u riječi je savršeno stvarna. I onda vas lupi spoznaja – psihoterapija mi je uništila gušt čitanja fikcije!

Nalazim potrebnim upozoriti na razliku između savjetovanja i psihoterapije: prvo je kratkoročan proces usmjeren na rješavanje specifičnog problema; psihoterapija je dugoročan proces koji za cilj može imati restrukturiranje nekih vidova osobnosti. Institucionalno, psihološka i psihijatrijska djelatnost su striktno određene: uz postojeći Zakon o psihološkoj djelatnosti1 i pripremu Zakona o psihoterapiji2, Liječnička komora i Psihološka komora sankcioniraju terapijski rad. Uz studije medicine, psihologije, socijalnog rada… potrebno je dovršiti posebnu edukaciju iz psihoterapije koja traje četiri godine. Nakon toga stječete licencu u trajanju pet godina i moguće ju je produljiti samo uz kontinuiranu edukaciju i superviziju. Kako vidimo, nema previše prostora voluntarizmu.

Kontraindikacije

Kako je i bilo za očekivati, serija je izazvala raznolike reakcije. Prateći komentare po forumima i Facebooku, gledatelji su oduševljeni adaptacijom i to sasvim opravdano. Serija ima genijalnih momenata, kada se u jednoj, dobro smještenoj rečenici, razotkrije bol lika, kada sitna mimika u potpunosti opiše kako se osjeća. Tomislavovi osmjesi i položaj tijela govore koliko je nespreman čuti kritiku bolje nego riječi; Renatina potpora Sari šaljivim komentarom pokazuje se kako dopire do te djevojčice učinkovitije od terapije; prezrivi Ivaninini komentari i Jozina agresivnost uvjerljivo pokazuju koliko se slabosti skriva iza njih. Ali osjećaj jeze koji vas prođe nakon nekih Jakovljevih izjava je vrhunac serije. Leon Lučev je briljantan u ulozi! Adaptacija sadrži i sitne bisere koje je lako propustiti: u jednoj sceni Lada Kaštelan (autorica hrvatske adaptacije) glumi pacijenticu na odlasku – čista hičkokovska scena.

S druge strane, postoje momenti koji su mogli biti bolji. Teško mi se oteti dojmu da je ekipi trebalo dva tjedna da se uhodaju u uloge. Jednostavno, tijekom trećeg tjedna serije nešto se zbilo i izgovorene rečenice su zvučale iskreno, glumci su djelovali autentičnije, moglo se osjetiti da se na terapiji nešto doista pomiče. Drugi frustrirajući moment, nažalost prisutan do posljednje epizode, su pauze u sredini rečenice. Dojam koji sam dobio je da su zaboravili tekst, a ne da je riječ o nekoj tehnici glume. Nažalost, u previše navrata je rušilo napetost situacije. Čini se kako je puno bolje išlo dočaravanje neverbalnom komunikacijom.

Oglasila se i nekoliko psihoanalitičara3, kritizirajući neke vidove serije. Mogu se složiti s dobrim dijelom argumenata, iako ostaje dojam da su u kritici zaboravili kako je ovo dramska, a ne dokumentarna serija.

Supervizija

Krenemo li uspoređivati hrvatsku, američku i srpsku adaptaciju prvo što uočavamo su gotovo identične scene i dramska rješenja. Zatim slijedi razlika u glumi: hrvatska adaptacija pomalo pati od književnog jezika i kazališne aure. Ubacivanje kolokvijalnog jezika dodalo bi na autentičnosti, ovako imate dojam da je Krleža pokucao na seansu. Američki glumci su uvježbaniji za TV-kameru i kod naših glumaca se osjeti jedan negativni transfer kazališnog iskustva u radu na televiziji.

Pomalo je nepravedno uspoređivati uloge koje su ostvarili Elvis Bošnjak, Miki Manojlović i Gabriel Byrne. Elvis je izvrsno dočarao psihijatra punog dvojbi, nekoga tko glumata žrtvu i teško postiže autentičnost4. Miki je živuća legenda glumišta i utjelovio je likove s kojima bi se namučila i satnija psihijatara. Gabriel Byrne je, pak, u karijeri surađivao s braćom Cohen (Millerovo raskrižje) i Bryanom Singerom (Privedite osumnjičene). Čak je utjelovio Sotonu i namlatio Schwarzeneggerovo dupe (Kraj dana), tako da je debelo izvan konkurencije.

Dijagnoza

U terapiji je hvalevrijedan pothvat HRT-a u adaptaciji izraelske franšize. Pruža nam uvid koliko kvalitetnu dramsku produkciju možemo imati potrudimo li se. Serija će svakako promijeniti stereotipove o psihoterapiji, ali oprez neće škoditi. Tko nije gledao, neka se grize. Osjećaja krivice može se riješiti na terapiji.


Zašto se trudiš?

Pitanje koje često dobijem – zašto se trudim oko popularizacije filozofije -  nečega što niti je nešto cijenjeno, niti primjenjivano, a bome ni isplativo? Iz istog razloga zašto se ne predajem ni pred većim izazovima – radim to za sebe, iz sebe i zato jer me veseli.

Da ću se posvetiti akademskoj karijeri znao sam još kao klinac – knjige su mi bile premile da bi se njima bavio samo u slobodno vrijeme. Da ću se posvetiti filozofiji, e to nikako nisam očekivao. Da su se zvijezde poklopile malčice ukrivo, vjerojatno bih uronio u sociologiju. Ovako, ispalo je da sam, posve neočekivano, u filozofiji pronašao dobar dio onoga što me najdublje kopka – matematiku, duhovnost, temeljne zagonetke i životne izazove. Moram biti iskren – primarni interes mi je bila matematika, ali kako je ratne ’92. bilo praktički neizvedivo otići iz Zadra i upisati PMF, odlučio sam se upisati sociologiju. Kako je riječ o dvopredmetnom studiju, trebalo se odlučiti na još nešto – engleski mi je išao, ali nisam se vidio u studiranju jezika. Psihologija mi je  bila zanimljiva, ali to me je čekalo kasnije. Filozofija mi se činila najpovezanija.

Srećom, na studiju filozofije imao sam zadovoljstvo slušati nekoliko kvalitetnih profesora: Nenada Miščevića, Arna Markusovića i Mirka Jakića. Na sociologiji sam imao čast biti student Esadu Ćimiću i Nikoli Skledaru. Iako su bile ratne godine, vjerujem da sam dobio puno više nego su to imale priliku kasnije generacije – u prve dvije godine studija praktički dva semestra nismo imali nastavu zbog stalnih uzbuna i granatiranja. Dobru bazu mi je dao MIOC, kvalitetnu metodologiju su pružili profesori i na meni je preostalo čitanje, a bilo je toga – samo na prvoj godini lektira iz filozofije i sociologije iznosila je preko 3,500 stranica. Nezamislivo iz današnje perspektive.

Nenad Miščević je predavao antičku filozofiju na neuobičajen način – problematski i analitički. Uobičajeni pristup je autorski i kronološki, ali ovo mi je bilo bliže. Sjećam se njegovih crtanja ribić-1 i ribić-2, objašnjavanja ekonomskih analogija u etičkom prosuđivanju, značaju skepticizma u povijesti filozofije. Ponajbolje ga pamtim po dva detalja: prvo predavanje, praktički s vrata nam govori kako kasnimo s čitanjem? Bez upoznavanja i ostalih formalnosti – pravo u glavu! Za objašnjenje je ponudio jednostavnu računicu – imate optrilike 2,000 stranica lektire, 30 tjedana do lipnja i dnevno morate pročitati 60-ak stranica. Brucoši, zbunjeni po defaultu, samo smo se pogledavali i prepuštali čuđenju. Vjerojatno najbolji ulazak u bavljenje filozofijom. Druga anegdota koju rado pamtim su njegovi komentari na jedan domaći – trebali smo prikazati raspored glavnih antičkih pravaca na vremenskoj crti. Ja sam se poslužio Saganovim Cosmosom. Nenadov pristup je bio jednostavan – upozorio bi na pogreške, naglasio uspješno obavljene detalje, ohrabrio gdje je trebalo i bio izrazito profesionalan.

Mirko Jakić je predavao logiku. Imao sam sreću slušati ga u danima dok je još vjerovao da nešto može promijeniti i trudio se na nastavi. Moram priznati da mi je logika bila najdosadniji predmet – po treći puta sam morao učiti iste stvari – MIOC je odradio svoje. Ono što me oduševilo je koliko je matematike u pozadini filozofije. Ne samo matematičke logike – u ono mračno, predbolonjsko doba logika se učila u šest od osam semestara; Descartes i epistemologija, deontička logika i Spinozina etika, filozofija matematike i metodologija znanosti… sve je vrvilo od jednog egzaktnog, utemeljenog i nedvosmislenog promišljanja. Nekoliko godina kasnije, postao sam Jakićev novak. Desetljeće kasnije, putevi su nam se razišli.

Arno Markusović je izvan konkurencije najbolji profesor kojeg sam imao. Čovjek je vrhunski baratao epistemologijom, Descartesom, Leibnitzom, Spinozom i Kantom. Njegova predavanja i način prezentacije su mi i danas ideal koji nastojim doseći. Slušati nekoga tko predaje zakučaste dijelove filozofije bez i trunka mistifikacije, s velikom strašću, erudicijom i željom da zarazi publiku vlastitim entuzijazmom. Igrom slučaja, predavao mi je Uvod u filozofiju, Epistemologiju i Klasični njemački idealizam (Povijest filozofije III) – tako da sam imao priliku pratiti konzistentan pristup od Antike do Hegela. Mogu reći, pred punom materijalnom odgovornošću, da još nisam upoznao nekoga tko je tako dobro znao držati predavanja iz filozofije. Mogu ga usporediti jedino s Lucianom Floridijem, ali čovjek je potpuno druga liga. Arnovo povezivanje filozofije sa psihologijom me kasnije motiviralo za paralelni studij i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Predavanja profesora Ćimića su bila nešto neopisivo. Slušati živuću legendu, golemog erudita, sociologa bez autocenzure i čovjeka pred čijom biografijom ostanete bez daha, predstavljalo mi je privilegij. Ono što je frustriralo dobar dio mojih kolega – Ćimićevo povezivanje povijesti, sociologije, filozofije i kulture, za mene je bio izazov. Čitati njegove knjige, po neki puta se upustiti u raspravu… iskustva su koja su mi uljepšala studij ratnim godinama usprkos. Sjećam se ispita iz sociologije religije – Ćimić je imao običaj ispitivati usmeno pred svim studentima. Postavio bi vam pitanja, dao da ih zapišete i ostavio vam par minuta da skicirate odgovor – moment koji sam kasnije ‘ukrao’ kada sam došao s druge strane katedre. Fascinantna je vještina kojom je znao procijeniti kome može postaviti kakvo pitanje. Dok su jedni bili oduševljeni što ih je pitao da navedu neku podjelu, kada sam sjeo ispred njega, s ispitnom anksioznošću u punom pogonu, postavio je tri pitanja i kolegice koje su sjedile uz mene su se samo šutke pogledale. Niti jedno pitanje nije bilo iz knjige – tražio je povezivanje detalja iz filozofije, etike, sociologije i religije. Super, izazov! Kasnije mi je objasnio da nema smisla postavljati svima ista pitanja jer ne znaju svi isto.

Uz Nikolu Skledara sam imao priliku ući u akademsko proučavanje sociologije. Sjećam se kako su mi se isprva njegova predavanja činila teškima i frustrirajućima zbog količine gradiva kojoj smo bili izloženi. Kasnije, kada sam se ušemio u studij, naučio sam cijeniti takav pristup. Skledar me naučio još jednom detalju – vrijednosti laissez faire pristupa u akademskoj zajednici. Iz današnje perspektive njegov pristup bi se mogao nazvati tradicionalnim, s naglaskom na kvalitativno i filozofsko, ali u trenutku kada sam započinjao studij, to iskustvo integracije znanja mi je puno značilo.

Kada mi je 2003. prišao Bruno i predložio da obilježimo UNESCOv Svjetski dan filozofije, ne samo da smo započeli jednu dobru tradiciju popularizacije filozofije, nego sam pretvorio poznanstvo sa studija u drago prijateljstvo. Po jedanaesti put ćemo ove godine zapeti, ispričati priču o filozofiji i još nečemu što nam je pri srcu i uživati što imamo s kime podijeliti svoju tvrdoglavost i luckavost.

O “sukobu” religija-znanost

Potaknut jednom raspravom na Facebooku o ulozi religije u razvoju znanosti, pokušao sam složiti logički prostor teza u kojem se može voditi takav tip rasprave, a da i dalje ostanemo znanstveno doslijedni.

(0) Za svaku razumnu raspravu potreban je konsenzus oko minimalnog metodološkog okvira.

0.1 Filozofija je znanstvena djelatnost koja se temelji na racionalnom propitivanju koncepata.

0.2 Filozofija u znanstvenom smislu nema pravo pozivanja na “metafizičku razinu” ili slične koncepte nepriznate u ostatku znanstvene zajednice.

0.2.1 Neki filozofi u povijesti to čine, pa i pretpostavljaju još fantastičnije konstrukte, ali to nije dio znanstvene filozofije nego prije misticizma. Primjer – Platonovi mitovi koji su ili njegova fikcija ili dio tradicije, a koristi ih kao sredstvo dokazivanja. Prihvatljivi su kao ilustracije, ne kao doslovne priče.

0.2.2 Kao znanstveni filozofi možemo analizirati takve priče i vidjeti kakav značaj imaju za razvoj pojedinih koncepata koje rabimo. Logička konzistentnost je i dalje conditio sine qua non.

0.2.3 Analitička filozofija nije ideološka pozicija, nego metodološki pristup. Pretpostavlja da se filozofija može urediti poput znanosti, kao reakcija na povijesnu zastupljenost “metafizičkih” ili čak okulčtističkih tema. Tehnički, postupak se sastoji od eksplikacije teza i njihove analize.

0.2.4 Ovo je analitička rasprava o temi odnosa religije i znanosti.

0.3 Egu nema mjesta u znanosti – to što netko u nešto vjeruje, ma kolikim intenzitetom je njegov problem. Ovo je temeljna lekcija iz logike!

0.4 Ako vas nešto može povrijediti u raspravi, ne upuštajte se u raspravu o tome. Ulazak u raspravu o bilo čemu dopušta (makar samo hipotetski) mogućnost da ne budete u pravu.

0.5 Zaključujemo na najbolje moguće objašnjenje, rijetko ikada imamo priliku zaključiti na konačno objašnjenje. U tu svrhu koristimo modele, najčešće multifaktorske.

(1) Nasilje nije dopušteno u raspravi o stavovima i svaki sustav koji rabi nasilje kao sredstvo argumentacije je totalitaran.

1.1 Svejedno je koji je povijesni sustav u pitanju ako rabi nasilje onda je totalitaran. Razlikuju se društveni odnosi kroz povijest, nasilije i dalje nikoga ne opravdava.

1.1.1 Smrtna kazna je oznaka nedovoljno civiliziranog društva.

1.1.2 Država treba zadržati *monopol* na nasilje, ali uporabu tog nasilja treba strogo nadzirati.

1.2 Arrendtina kritika je kritika *sekularnih* totalitarizama. To ne isključuje da postoje npr. teološki totalitarizmi ili da srednji vijek nije totalitaran. Može i neki odjel biti totalitaran ako se nasilje koristi kao sredstvo argumentiranja (ne mora se nužno ljude spaljivati, psihološko nasilje je podjednako nasilje). Dakako, govorim općenito, da nam se ne bi i Jure Zovko pridružio u raspravi ;-)

1.3. Inkvizicija je institucija za provođenje nasilja među neistomišljenicima osnovana u vrijeme kada su se vodili vjerski ratovi (krećemo od albigenske hereze), koji su kasnije kulminirali – progoni i ratovi. Organizirati policiju (jer inkvizicija funkcionalno je i više od toga – oni proganjaju i sude) za neistomišljenike je sasvim jasna indikacija totalitarizma.

(2) Prvo dolaze kategorije, pa nijansiranje.

2.1 Ako želimo ustanoviti pojmovni aparat, moramo imati mogućnost razlikovanja entiteta po hijerarhijskoj strukturi (gestalt psihologija susreće logiku).

2.2 SSSR, nacizam i inkvizicijski progoni spadaju u totalitarizme, pa ih je tek onda moguće posložiti po intenzitetu. U svakom slučaju ostaju totalitarizmi.

2.3 Odbijam živjeti iti u jednom od njih, pa mi je izbor između bilo kojeg broja totalitarizama u osnovi pogrešan izbor.

(3) Postoji interakcija religija-znanost koja je pozitivno utjecaja na razvoj *rane suvremene* znanosti.

3.1 Naveli smo primjere brojnih svećenika-znanstvenika.

3.2 Naveli smo primjere drugih religija koje su imale utjecaja na razvoj znanosti.

3.3 Povijesno postoji sukob između znanosti i religije.

3.3.1 Povijesno, to je tipični sukob tijekom emancipiranja jedne društvene grupe/zajednice.

3.3.2 Znanost ima svoje “svece-mučenike” i te priče su nastale kao plod povijesnog revizionizma.

3.3.2.1 Protagora – protjeran iz Atene jer je izrazio (i za svoje vrijeme) suzdržani skepticizam o teološkim pitanjima. Dakle, ne ateizam niti antiteizam nego skepticizam.

3.3.2.2 Bruno – spaljen na lomači jer je doveo u pitanje autoritet papizma. Skraćeni silogizam: postoji mnoštvo svjetova i na nekima od njih život i neki od tih živih bića imaju dušu. Bog je poslao iskupitelja i za te duše. Slijedi da postoji više od jednog analoga Petru, pa time i više od jednog pape. Vrlo nepopularna ideja u to vrijeme. Uočite dva momenta: (i) Bruno koristi znanstvenu hipotezu kao teološki argument; (ii) u osnovi, ovo je preteča Drakeove formule.

3.3.2.3 Galileo – također koristi znanstvenu spoznaju (otkrića teleskopom) kao argument u teološkoj raspravi (Nebeski glasnik). Završio u kućnom pritvoru.

3.3.2.4 Newton – pisao alkemijske i kabalističke rasprave, više i dulje nego se bavio “pravim” fizikalnim radom. Da se za života znalo što radi, bio bi pogubljen (takav bio zakon).

3.3.3 Sukob religija-znanost posljedica je borbi za moć i nerazumijevanja epistemološke uloge barem jednog od njih dvoje.

3.3.3.1 U povijesnom kontekstu, postojao je zakonski okvir koji je religijske neistomišljenike (heretike) sankcionirao. Usporedite sa suvremenom sintagmom “verbalni delikt” i “sloboda govora”.

3.3.3.2 Religija podrazumijeva sveto, što u znanosti nije legitiman pojam.

3.3.3.3 Religija (zaustavimo se na abrahamskim1) se temelji na autoritetu (objave, svećenika), dok u znanosti postoji autoritativnost koja vrijedi dok se ne pokaže drugačije (npr. prijelaz iz njutnovske u relativističku fiziku, pa kvantnu mehaniku).

3.3.3.4 Religija podrazumijeva psihološki angažman kao temeljni uvjet, znanost traži suzdržanost subjektivnog. Postoje zajedničke osobine (identifikacija sa zajednicom praktikanata, motivacija, uvjerenje u vlastitu ispravnost, izjave o središnjem skupu vrijednosti), njihova uloga i značaj se razlikuju.

(4) Znanost je spoznajni sustav nezavisan od religije.

4.1 Znanost se temelji na metodologiji (logika, empirijska provjerljivost, ponovljivost istraživanja, opovrgljivost, organizirani skepticizam, univerzalnost znanja) i ne treba joj pretpostavka “dvanaestog igrača”, tj. postojanje metafizičkih faktora.

4.2 O međuodnosu znanosti i religije možemo, kao znanstvenici, raspravljati isključivo koristeći gornji metodološki konsenzus.

(5) Moguće je biti predani vjernik i vrstan znanstvenik.

5.1 Psihološki je moguće interiorizirati i kontradiktorna načela (iako to obično rezultira nekim oblikom neuroze).

5.2 Predmet i metode religije i znanosti nisu u koliziji.

5.2.1 Religija je pokušaj ljudskog objašnjenja doživljajnog svijeta (antirealizam u načelu), znanost je pokušaj univerzalnog objašnjenja dostupnih pojava (realizam u načelu).

5.2.2 Religija je tipično ljudska, znanost može biti i vanzemaljska (gravitacijska konstanta, pi, Ohmov zakon vrijede u cijelom svemiru).

5.2.3 Povijesni sukobi između religije i znanosti indikativni su za određivanje autoriteta u spoznaji i objašnjenju (autoritarnost vs. autoritativnost). Posljedica su institucionalnog sukoba, a ne sukoba sustava znanja, tj. religije su miroljubive, a znanost ne može ništa reći o svetome.

(6) Iracionalnost igra ulogu u razvoju znanosti.

6.1 Feyerabendov metodološki anarhizam.

6.2 Znanstvena otkrića uključuju kreativni skok (a-ha doživljaj) i psihološke procese koji nisu racionalni.

6.3. Razvoj znanosti nije linearno-kumulativno otkrivanje unaprijed zadanog sklopa znanja/pravila nego rekurzivno usložnjavanje znanja i metoda.

(7) O malo čemu se ne može raspravljati dok god se držimo metodoškog minimuma.

 

1Zen-majstor Lin Chi (9. stoljeće) navodno je autor koana “Ako na cesti susretneš Budu, ubij ga.”

Najbolji od svih mogućih svjetova…

Na portalu Udruge studenata filozofije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Matko Sorić je objavio zanimljiv osvrt na iskustvo studiranja filozofije u Zadru. Osim što javno piše (i to prilično sudržano) o onome što se već godinama neslužbeno govori o zadarskoj filozofiji, tekst je i mali caveat budućim studentima filozofije uopće.

Kada bih vlastita iskustva rada na tom Odjelu (od ožujka 2000. do svibnja 2008.) pretočio u komad teksta, prilično sam siguran da bi dobar dio zbivanja držali nevjerojatnim ili barem pokušajem pisanja u stilu Clivea Barkera. Da ne bi nakon ovog bloga počeli potezati pravnike (iako će biti mjesta i za to), sažet ću dojam: odlazak sa zadarske filozofije bio mi je jedna od najboljih odluka u životu. Ironija je da sam prelaskom na Odjel za informacijske znanosti došao u priliku kvalitetnije i više se baviti filozofijom, raditi s kolegama koji cijene trud i znanje koje pružam.

Bez obzira na sve loše stvari koje su mi se tamo desile (a popis je poveći), drago mi je što sam uspio napraviti neku malu promjenu na bolje. Kao asistent nisam ni imao prostor za revolucionarne pomake, ali neke sitnice me jako vesele, pomalo i zbog otpora koji sam susreo, a najviše zbog suradnje s Brunom, bez kojega ne bi svega ovoga ni bilo :

  • pokretanje obilježavanja Svjetskog dana filozofije u Hrvatskoj
  • prvi kolokvij u Hrvatskoj o primijenjenoj filozofiji i gostovanje Oscara Brenifiera
  • vraćanje izbornih predmeta u nastavu (na predbolonjski studij) i to upravo filozofije uma
  • organiziranje simpozija o 500. obljetnici objavljivanja “Astronomskog zrcala” Federica Grisogona
  • pokretanje filozofskih kružoka nakon dvanaestogodišnje pauze.

Nažalost, bilo je, i to temeljito neuspješnih inicijativa, od pokušaja obrane satnice iz logike (OK, ovo vjerojatno studenti ne vide kao kardinalni nedostatak), organiziranja suradnje sa psiholozima i sociolozima, a najviše mi je krivo što nisam uspio spriječiti uništavanje gradiva iz stare Metodologije znanosti.

Radoznao sam koju će kazuističku akrobatiku ovoga puta rabiti u dokazivanju kako su ovo samo klevete i da je zadarska filozofija najbolja u ovom galaktičkom kvadrantu. Žalosno je što je taj Odjel prije tridesetak godina bio prepoznat u svijetu kao jedinstveno mjesto kvalitete. U Routledgevoj enciklopediji filozofije se spominje u kontekstu rijetkih fakulkteta u bivšoj državi na kojima se obrađivala ne veličanstvenost marksizma nego analitička filozofija.

Bez konkurencije, najponosniji trenutak rada tamo bila mi je izjava profesorice Hede Festini da sam njen nasljednik u Zadru. Usput, zahvaljujem se Matku na konstataciji da sam bio jedna od “heretičnih anomalija”. Uz gornju izjavu profesorice Festini i onu profesora Manenice, to mi jedan od najdražih komplimenata ikada.

Seminar “Filozofija u školskim klupama”

Prenosim poziv Udruge Mala filozofija:

 

U organizaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru te uz koordinaciju Udruge Mala filozofija, a sve uz Erasmus potporu u petak 20. rujna 2013 u 17 sati, Novi kampus, dvorana 103 održat će se seminar “Filozofija u školskim klupama”. Seminar će voditi norveški dvojac Beate Børresen i Bo Malmhester.

Intervju s voditeljicom, Beate Borresen možete pročitati ovdje.


Sinoćna radionica o filozofiji u školskim klupama okupila je 20 nastavnika. Uz predavanje koje je održala Beate Borresen o specifičnostima predavanja filozofije, imali smo priliku sudjelovati u radionici koju je vodio Bo Malmhester. Stavljajući naglasak na vještine mišljenja nasuprost znanja o povijesti filozofije, prošli smo kroz nekoliko žustrih vjvežbi u kojima smo praktično prošli kroz korake potrebne za motiviranje, moderiranje i zaključivanje o filozofskim problemima u radu s djecom.

Umorni i zadovoljni nakon radionice

Umorni i zadovoljni nakon radionice

Zadargruppen_1ka

Večera nakon žive radionice. S lijeva: Marjan, Bo, Paula, Beate, Josip, Bruno

Večera nakon žive radionice. S lijeva: Marjan, Bo, Paula, Beate, Josip, Bruno