Tajnik s posebnim potrebama?

Kako prenosi index.hr,, državni tajnik u MZOS, Matko Glunčić je u razgovoru na N1 televiziji dao izrazito neukusnu izjavu kojom implicira da je dio razloga loših rezultata hrvatskih učenika na PISA testu jer su sudjelovala “djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine”.

Iz teksta se može prepoznati nekoliko teza:
(1) ove godine je rezultat iz čitalačke pismenosti veći nego prošle
(2) naši rezultati su u “rangu SAD-a i Izraela, koji su znanstveno mnogi ispred nas”
(3) u prirodoslovlju su rezultati lošiji nego prije 9 godina
(4) rezultate moramo uzeti s malom sumnjom
(5) paradoks kako u hrvatskim školama imamo dvije trećine odlikaša i vrlo
dobrih, a zatim na međunarodnim istraživanjima Hrvatska postiže
ispodprosječne rezultate
(6) “U ove rezultate ulaze prosječni rezultati. Ne uzimamo samo najbolje”
(7) “U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja
ne dođu na nastavu.”
(8) “Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne
manjine.”
(9) fraza ‘djeca s posebnim potrebama’
(10) “Preveliki je pritisak roditelja, onda profesori dijele te ocijene”

Moji komentari i prigovori tezama:

>(1) ovo je dobra vijest, samo treba vidjeti je li rast unutar statističke pogreške ili veći

>(2) PISA mjeri stanje u populaciji, znanstvena razvijenost izvjesne države predstavlja sustav upravljanja i produkcije s najboljima u znanosti, pa utoliko govorimo o neusporedivim mjerama

>(3) ovo je zabrinjavajuće, tim više što se toliko priča o potrebi povećanja udjela STEM predmeta u obrazovanju

>(4) Zašto? Uvijek kada postoji metodološki prigovor potrebno je navesti argumente. Načelo znanstvene rasprave je sila argumenata, inače se prepirka svodi na politikanstvo

>(5) paradoks je izvrsni indikator kako je sustav obrazovanja u ozbiljnom problemu – rezultati koje producira (visok broj četvorki i petica u ocjenama) nije potvrđen u usporedbi s drugim populacijama (PISA test). Riječ je o testu koji očito nije dovoljno osjetljiv (tj. pristran je)

>(6) Temeljno metodološko načelo u statistici, kada se radi o uzorkovanju normalne distribucije je osigurati maksimalni varijabilitet mjerenog svojstva i minimalizirati varijabilitet svih ostalih, tj. kontrola u eksperimentalnom nacrtu. Gospodin Glunčić je znanstvenik i ovo načelo mu mora biti jako dobro poznati. Tvrditi kako je trebalo reducirati uzorak (tj. učiniti ga pristranim) je kršenje metodologije, na što niti jedan znanstvenik nema pravo.

>(7) Bez dokaza ova tvrdnja ne vrijedi ništa. OK, gledali smo seriju “Žica” i cijela sezona je posvećena upravo birokratskom uništavanju školstva koje se temelji na umjetnom postizanju visokih rezultata na SAT (School Aptitude Test) kako bi škole osigurale dovoljno sredstava iz proračuna. Slično se može prigovoriti i sustavu znanosti u kojem sve više postaje važno knjižiti tekstove (“publish or perish” načelo) nego koliko novih spoznaja ti tekstovi donose. IgNobel nagrada je izvrsna indikacija takve politike. Ali i dalje nismo čuli nikakve dokaze za tvrdnju kako smo mi igrali pošteno i loše se plasirali, a drugi su varali i prošli bolje.

>(8) Ovo je pokušaj argumentacije za (7), ali je promašen i metodološki i politički. Kako je gospodin i na političkoj funkciji, dvije greške u jednoj rečenici držim posebnim postignućem.

>(9) Fraza ‘djeca s posebnim potrebama’ je debilizam političke korektnosti za koji imam vrlo nisku toleranciju. Ako se mislilo na djecu s teškoćama u razvoju, onda se moglo tako i reći. Riječ je o djeci koja imaju uobičajene potrebe (kao i osobe s invaliditetom), ali drugačije načine kako ih zadovoljiti.
Anegdota s jedne edukacije za nastavnike o radu sa studentima s invaliditetom. Navodim gornji argument i spominjem kako u kategoriju ‘osobe s posebnim potrebama’ prije spadaju kleptomani nego invalidi. U raspravi nakon radionice jedan kolega komentira kako sam “dobro rekao ono za političare kao ‘osobe s posebnim potrebama’”. Nisam, ali sviđa mi se kako razmišljate.

>(10) Isto kao (4) i (7) – potrebno je navesti argumente, dokazati konkretnim postupcima. Ovako ispada kao su nastavnici i roditelji krivi zbog pristranosti sustava (vidi (5)), a gdje je tu odgovornost ustanove kojoj je primarna zadaća upravo učinkovita organizacija tog sustava (upravljanje i osiguravanje resursa).

I šećer, poslovično, dolazi na kraju. Kada je uvidio grešku, gosp. Glučnić se pokušao ispraviti s ”Nisam tako mislio, nego mi uzimamo sve zajedno unutra…”
Unconscious is bitch!

RHSS 2013

U četvrtak, 5. rujna održao sam izlaganje na konferenciji Rethinking Humanities and Social Sciences na temu nasilja prema osobama s invaliditetom. Nastojao sam prikazati metodološki okvir analize nasilja iz filozofske i psihoterapijske perspektive, te u takvom okviru prikazati nespecifičnost takvog nasilja, kao i perspektivu empatije za sve učesnike u traumi.

RHSS sesija

RHSS 2013; image copyright RHSS conference

 

Kratki uvod u izlaganje i prezentacije su u nastavku…

 

Interdisciplinary approach to violence against persons with disability: philosophical analysis of the gestalt psychotherapy

This is an attempt to provide insight into interdisciplinary inquiry of philosophy and psychotherapy. So let us begin with some traumatic example. There is a mathematical theorem claiming that for every finite set of points exists an unfinite set of curves that contains them. Jules Henry Poincare pointed out the importance of this theorem for our understaning of science and scientific explanation. In plain English, any set of data may be explained by infinite number of theories. Poincare’s answer to this problem was conventionalism: metatheory that claim that the most basic terms of science are defined by conventions, and are not unquestionable reflections of the reality.

There are several starting points I’d like to point at:
(1) Philosophy is to be understood as conceptual engineering (Simon Blackburn). Meaning that philosopher’s job is to set inquiry toward semantic webs, understanding and enhancing them, not to gaze into some metaphysical reality and seek The Truth.
(2) Psychologism – assumption that social phaenomena are not sui generis, but they may be reduced into psychological terms. This does not imply we do not need sociology or anthropology nor we are to be content with some form of psychohistory but we are to develop explanatory models where psychological laws entails social ones.
(3) Two way transfer between psychotherapy and philosophy. We are to establish conceptual transfer and understand how are psychology affecting philosophy and vice versa.
(4) Mapping violence against persons with disabilities using gestalt psychotherapy.

Nevaljani

Sljedeći tekst je objavljen na http://sajt.com.hr/naslovnica/gost-kolumnist-dr-sc-josip-ciric/ ljubaznošću Petre Kupsjak.

Stupanj civiliziranosti društva mjeri se i odnosom prema slabijima – društva koja čuju samo bogate i moćne, grcaju u samovolji silnika. Postoji izreka: “Nemoćne se ne tolerira, nego ignorira.” Položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj se, srećom sve više pomiče s pozicije ignoriranja k povećanoj toleranciji. Ekonomska kriza sigurno ne pomaže, no društveni procesi pokazuju konstantan pomak: od osnivanja Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom do prijedloga Osiguravanja minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja za studente s invaliditetom u RH.

Biti student s invaliditetom (SSI) također postaje sve uređenije područje života. Donedavno jedva da je postojalo nekoliko dokumenata koji su izrijekom spominjali SSI, ali zahvaljujući radu Studentskih savjetovalištâ i uvođenjem Ureda za SSI na hrvatskim sveučilištima, te distribucijom Priručnika SSI i pokretanjem kolegija Vršnjačka potpora SSI stvari su nepovratno krenule na bolje.

Što uopće znači biti invalid u svakodnevnom i akademskom životu? Znači isto što i ne biti invalid, samo što trošite više vremena i energije na mnoge detalje koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Utoliko je žalosno promašen pokušaj političke korektnosti da se pojam “invalid” (tj. nevaljani) zamijeni neutralnijim “osoba s posebnim potrebama”. To je naziv primjenjiviji na kleptomane ili egzibicioniste, jer mi invalidi imamo potpuno iste potrebe kao ostatak populacije, razlikujemo se po načinima kako ih zadovoljavamo: stepenice mogu postati frustrirajuća prepreka, odlazak na WC nalikovati utrci s preponama, korištenje pribora za jelo ili škara nastranim iskustvom, a nabavka ispitne literature na brajici ponekad podsjeća na potragu za Solomonovim rudnicima.

Invaliditet je i spoznajna pozicija – čini vas svjesnijim vlastitih ograničenja i potrebe za njihovim nadilaženjem, čini vas osjetljivijim za patnju; čini vas borcem i prisiljava da držite glavu iznad samosažaljenja; čini jarko uočljivim brojna iskrivljenja stvarnosti koja društvo brižno uzgaja. Kao invalid naučite metodom vlastite kože što je socijalna konstrukcija zbilje (što znači “normalno”?), koliko stereotipovi (npr. “lijepo je dobro”) i magijsko mišljenje (zakoni sličnosti i dodira) oblikuju stvarnost, koliko suptilno nasilje može biti i koliko vrijedi kada vas prepoznaju kakvim doista jeste.

Akademska zajednica, barem u teoriji, trebala bi biti progresivni segment društva i ukazivati na nedosljednosti i sporove u njemu ništa manje nego vlastitim primjerom pokazivati što se može promijeniti. Biti drugačiji je spoznajno važno – znanstvena metodologija zahtijeva pristup maksimalnom varijabilitetu proučavane pojave; drugačivost je i ideološki konstrukt i indikator socijalne osjetljivosti, ona je upozorenje do kuda dosežu etike koje izgledaju savršeno na papiru; ona je zvonce na uzbunu koliko straha opstaje u nama. Utoliko ne iznenađuje nastanak studija o invalidnosti (disability studies) i sve veći interes koji pobuđuju posljednjih dvadesetak godina.

Biti drugačiji, ma koji kriterij koristili (invaliditet, rod, religiju, naciju) znači ostati mimo utapanja u gomili. Biti drugačiji, u konačnici, znači biti svoj.